Poput dva mjehura sapunice prosto se pomiješaju, sve im se koordinate poklope i od dva načine jedno… I sve se dogodi bez imalo potresa, da se niko ne namršti, oba shvate da svim svojim djelićima savršeno naliježu na strukturu onog drugog i bez imalo stida ili nelagode, kao novo jedno, kao veliko jedno, nastave put.
Postoje, vjerujem, neke biljke koje svoje sjeme učaure čvrsto i snažno, kadre da ga čuvaju toliko dugo, čak i nakon svog vremena, sve dok se neke zvijezde ne poklope i ne dođe trenutak da se čaura rasprsne, otvori i jednu po jednu počne da razvija latice.
Postoje, znam, organizmi koji su u stanju da se odupru suši, gladi, žeđi, hladnoći, udarima, sječama, požarima, pa baš tada kada je svijetu to potrebno, pokrenu svoje životne sokove i promrdaju.
Postoji život. Moj, tvoj, svačiji. Sačinjen od različitih doba. Rodiš se, zazeleniš, nabujaš. Oprlji te sunce, produva vjetar, iscrpi te suša i napoje kiše, prije nego izrodiš plodove svoga ljeta. Onda požutiš, pa iskopniš. I na kraju se pretvoriš u led.
Postoje univerzumi, nastali iz jednog praska minijaturne fino tkane čestice. Rastu, bubre, šire se, unutar i izvan sebe množe, konsoliduju, kreću se kroz prostor i vrijeme. Ponekad se dijelovi univerzuma pokvare, sruše, pobune, ratuju između sebe. Ponekad uspavani otplove nekud odakle im povratka nema.
Postoje susreti dva univerzuma.
Nekad taj susret naiđe nepredviđeno, bude bučan, pun ognja i po život opasan. Nekad se univerzumski svijetovi u tišini razminu na pristojnoj udaljenosti, ili se mimogred okrznu, možda u krzanju zaljuljaju, zadrhte, ili samo zatrepere. A dešava se da se povežu. Spoje se, recimo, jednom jedinom tačkom, nađu odgovarajuće spojno mjesto i nekako se udruže. Mogu se vezati čak i vrpcom, pa kretanje nastaviti zajedno, svako za sebe naizgled slobodan, a ipak nerazdvojan od onog drugog. Nekad zategne jedan, nekad drugi, nekad oči u oči, a nekad leđa u leđa… Biva da ostanu spojeni i srasli do kraja svoga vakta, a biva i da var popusti…
A nekad se dogodi (istina, to može biti samo jednom ili nijednom) da dva svemira slučajno (da li?), plutajući po nekoj njima znanoj putanji ili besciljno, uz neki viši smisao ili bez njega, neosjetno urone jedan u drugi. Poput dva mjehura sapunice prosto se pomiješaju, sve im se koordinate poklope i od dva načine jedno… I sve se dogodi bez imalo potresa, da se niko ne namršti, oba shvate da svim svojim djelićima savršeno naliježu na strukturu onog drugog i bez imalo stida ili nelagode, kao novo jedno, kao veliko jedno, nastave put.
Ovo se dakle dogodi samo jednom, ili se nikada ne dogodi.
Postoje noći za nespavanje. Nije to ona uobičajena nesanica ili lomljenje sna. Ova noć ne zahtijeva spavanje, nije joj potreban takav odmor duše. Nakon mnogo vremena ona se tek probudila. I ponovo, kao prije mnogo suša i mrazeva začula: Tup-tup! Tup-tup! Tup-tup! Tup-tup! To njen sat ponovo okreće zupčanike, pa proizvodi nekada znani zvuk. Duša koja je spontano dotakla drugu, svoj srodni sapunjavi balon, potpuno je odmorna upravo zbog tog dodira.
Pa kakav je, pobogu, taj dodir od kojeg stoljećima uspavani sat proradi?!
Kao dodir dva kristala punih božanskog nektara.
Kao mekani pad pahuljice na dječiji dlan.
Kao dva pamuka, dva oblaka, što mekano utonu jedan u drugi.
Kao ukrštanje dva pogleda, što se vijekovima traže, pa prepoznaju.
Kao susret oka, željnog ljepote, sa prizorom što oduzima dah.
Kao šapat anđela baš kad mu je vrijeme i baš gdje mu je mjesto.
Kao magla što prione uz staklo.
Kao dim što se sa vazduhom sjedini.
Kao prvi zrak sunca kad kroči u sobu.
Kao riječ kojoj prevod ne treba.
Kao zamicanje kiše u ostarjelu zemlju.
Kao tren?
Kao tišina?
Kao san?
Postoje dani čije vrijeme stoji, koji su stvoreni da budu baš onaj treptaj leptirovih krila, potreban da pokrene talase na drugoj strani svijeta.
Postoje noći, čije vrijeme traje, postoje pitanja koja vrište svojom upitnošću.
Postoji san, kojem noć ne treba.
:(Još nema komentara