Djerba

Djerba, otočić na jugu Tunisa, priredio mi je apsolutni kulturalni šok, te učinio veliki odmak od svega onog na što sam navikla. Činilo se kao da sam zaspala, sve to odsanjala i nanovo se probudila u Hrvatskoj.

Put tamo i natrag je prošao u najboljem redu, samo što se malo odužio, što zbog puta u Ljubljanu, što zbog čekanja na aerodromu. Čim smo sletili na Djerbu, bus nas je prevezao do hotela. Tamo nas je dočekao nosač prtljage i piće dobrodošlice, a vrlo brzo potom smješteni smo vrhunski opremljene sobe. S hotelom smo zaista imali sreće, pa mogu reći da je bio bez greške, autentično uređen i s puno popratnih sadržaja.

Prvi dan trebalo nam je neko vrijeme da dođemo k sebi, a već drugi smo se osjećali kao doma. Dani su nam se uglavnom sastojali od ljenčarenja na plaži ili bazenu gdje bi provodili beskrajne sate. Dolaskom mraka odlazili bi u šetnju po toplim pješčanim puteljcima uz more i prigušena svjetla obližnjeg naselja... Noću je posebnu čar imao bar uz plažu, gdje su jastuci bivali poslagani po pijesku, a iznad njih podignuti baldahini. S pijeskom pod nogama, osvijetljeni svjetlom jedne svjećice, ali u sjeni baldahina, ispijali bi naša pića dugo u noć, dok su slabašni povjetarac i neobičan mir davali prostora našim mislima.

Vrijeme smo upotpunili s nekoliko izleta, koji su se isplatili svake dodatne plaćene lipe, pardon- milima. Prvi izlet bio je odlazak na berbersku večeru, večer tuniških domorodaca. Ispred hotela nas je dočekala njihova folklorna skupina, već zagrijana pjesmom i plesom. U povorci smo se zaputili prema improviziranom selu na plaži, gdje su izveli nekoliko svojih točaka, te su nas, na naše opće iznenađenje i radost, uključili u ples. Slijedili su žongleri, fakiri, bacači vatre, trbušna plesačica, čovjek sa gušterima i kobrama... Zabava je potrajala dugo u noć, naravno- uz pjesmu, ples i njihovo tradicionalno jelo i piće.

Idući dan smo se zaputili prema najvećoj svjetskoj pustinji- veličanstvenoj Sahari. Ustali smo u zoru, te krenuli na put koji je potrajao nekoliko sati. Putem smo zastali u pokrajini Matmata, gdje smo razgledali podzemne kuće od pijeska, gdje ljudi zaista i žive. Domaćini su nas srdačno dočekali, a domaćica je, smeljuvši žito između dva kamena, ispekla pogaču za svoje goste.

Nakon kratkog predaha, nastavili smo put...Cesta ravna, nigdje nikoga, osim pokojeg turističkog busa, te prometnog znaka koji upozorava da bi se na putu mogla naći deva.. U jednom smo dijelu čak naišli na veoma smiješan prizor preprodavača nafte iz Libije.. Kanisteri i bačve s obje strane ceste, te natpisi koji se natječu jeftinošću.

A kako tamo voze! Naš vozač busa, kojem je voditeljica slikovito tepala da je naš Schumi, nije vozio ispod 100-120 km/h! Prizor iz najsmješnijih komedija... Jurimo kroz mjesto, u suprotnom smjeru nam ide auto, a ispred nas konjska zaprega... Odjednom se svi miču u stranu- i auto i konj s kočijom silaze s ceste kako bi nam oslobodili prolaz... Motoristi su pak posebna priča! Jedini model motora koji je moguće vidjeti na cesti je stari Tomos, kojima auti ne daju apsolutno nikakvu prednost. Padaju s motora u borbi da bi se provukli i negdje skrenuli. Prizori koji donedavno zaista niti zamisliti nisam mogla.

Nakon nimalo dosadne vožnje stigli smo do grada Douza, koji se naziva vratima Sahare. Prije same pustinje zaustavili smo se u oazi s ogromnim palmama i puno svijetlo zelene trave i kojekakvih biljaka...
A onda smo konačno došli do turističkog centra gdje su nas za samo 1 tuniški dinar obukli u njihove tunike i turbane... Potom smo dobili svoju devu i krenuli na jahanje po pustinji...Neopisiv doživljaj! Nas 50-ak, možda i više, svi na devama, lagano kaskamo prema unutrašnjosti pustinje... Podne, vani gotovo 50 stupnjeva, a posvuda okolo žuto- bijeli pijesak, nasipi i dine kojima ne vidiš kraj...

Treći izlet bio je jahanje konja po otoku. Krenuli smo s hotelskog ranča, te nastavili po pješčanim puteljcima i glavnoj cesti. Dojahavši do Plave lagune, privezali smo konje i otišli do Midouna - drugog grada po veličini na otoku. Tamo smo posjetili njihovu tržnicu, gdje su nas dočekali s pićem, tradicionalnom nargilom i čajem od mente, a onda je uslijedila kupovina... No, prije toga su me obukli u haljinu i feredžu! (i mogu vam reći da bih se s tim čudom na sebi dobro tamo uklopila- skoro su me prodali za nekoliko deva). Kupovina se sastojala od toga da najprije odaberemo sve što želimo kupiti, a onda slijedi cjenkanje. To je nadasve komično! Trgovac napiše urnebesno visok iznos, mi prekrižimo njegov i napišemo svoj...On na to viče "bankrot! banditos! banditos!" I tako unedogled...

Cjenkanje je inače dio njihove kulture, a ukoliko se ne želiš cjenkati i odmah prihvatiš cijenu koju ti je trgovac dao, to je za njega velika uvreda! Turisti redovito bivaju okarakterizirani kao "banditos" (svi smo mi po njima banda) a ako im ponudiš prenisku cijenu redovno viču da će zbog nas bankrotirati!

Nešto tipa: "niska cijena za vas, ja u bankrot". Pomalo naporno, dok ne shvatiš da je to njima čista zabava, i da zaista ne misle tako kako te nazivaju.

Uslijedio je povratak do Plave lagune i nastavak jahanja, samo što smo tada s konjima prešli preko vode! Ponovno neopisiv doživljaj! Podne, vrućina, odbljesak sunca u vodi, okolo nepregledna ravnica i pokoja palma, a mi na konjima jašemo kroz more, a oni nas zapljuskuju svakim svojim korakom. Sutradan, bolne posljedice- upala mišića, žuljave ruke, ali zanemarive u usporedbi s uspomenama koje sam protekli dan stvorila.

Jedan od idućih dana smo uzeli taksi, koji je tamo izuzetno jeftin, pa smo ponovno krenuli u kupovinu i obilazak Midouna. I ponovno ista priča...
Mi: "Koliko?"
Prodavač: "35!"
Mi: "Neeee... 5!"
Prodavač: "Banditos! Bankrot!"

Banditi su se uskoro s predivnim uspomenama vratili doma, oduševljeni i sigurni da nikad neće zaboraviti te prekrasno provedene dane, prepune pustolovine, egzotike, smijeha i radosti.