Irska, zemlja o kojoj sam toliko sanjala, a eto sada, sa sve većom bukom avionskih motora i kotača koji su se spuštali na dublinski aerodrom, nepomično stojim tu, a htjela bih vrištati od sreće.
Približavali smo se Irskoj uz sve one šarene časopise i vrećice grickalica, uz priču i after eight čokoladice kupljene u dutyju, nemogućom brzinom prelijetali smo preko gustih bijelih oblaka, kada me je odjednom obuzeo osjećaj divljenja, a pogled mi je pao na zelenilo koje je dosezalo u nedogled. Na tlu sam toliko srcu i oku željene i ugodne Irske!
Irska, zemlja o kojoj sam toliko sanjala, a eto sada, sa sve većom bukom avionskih motora i kotača koji su se spuštali na dublinski aerodrom, nepomično stojim tu, a htjela bih vrištati od sreće i što prije i u jednom mahu vidjeti sve, probati sve one okuse koji su mi na mahove prolazili glavom: donuts, guinness, kozji sir, famozni prženi doručak, kolačiće od krumpira...
Dok sam se trznula iz razmišljanja, već sam sjedila u jednom od dublinskih buseva kojim nas je vozač doveo do hostela kroz niz dublinskih predgrađa i kućica, tik spojene jedne do drugih, popločanih opekom i s prepoznatljivim stilom vrata uokvirenih s pokojim cvjetićem, bršljanom i željeznom ogradom...
Naš hostel smjestio se u blizini centra Dublina tik uz Connolly train station, što je u jednu ruku i dobro, jer prolazeći kroz ulice Dublina u svako doba dana najbolje se osjeti ta gradska, užurbana vreva, a svatko od Dublinera ide svojim smjerom, za svojim potrebama...
Dublin - grad piva i vesele glazbe! Dublin, grad koji živi i danju i noću, grad koji nikada ne spava, osim, naravno, u rano jutro. Možda mi se i ta jutarnja mirnoća Dublina zapravo i najviše dopala... Ujutro rano bih se znala išuljati iz hostelske sobe i otići sjesti pred hostel ispod rasvjetnog stupa s kojeg je visjelo raznobojno cvijeće. Tako sjedeći u rano jutro, gledala bih kako se sunce sve više podiže na obzorju, sklupčala bih se u trenirci dugih rukava i čekala da se u 9h ujutro otvori prva trgovina grickajući jabuku. Pogled mi je sezao na udaljene popločane ulice, hostele, pubove... Zanimljivo je to jutro Dublina usred ljeta kada se ne čuje sav onaj žamor i buka, kada nema izlaska na balkon, a do ušiju ne dopire krik galeba i šum mora, a pogled s terase hostela pada samo na popločane šarene kuće...
Pubovi navečer rade do najkasnije 2 sata u noći, a prve trgovine otvaraju se u 9h ujutro. I prije 9h ujutro nema nikoga na ulici, tek pokoja policijska patrola...
U našem kvartu smjestilo se niz trgovina za hranu, McDonalds, KingBurger i ostali fastfoodovi. Umorna od leta, uputila sam se u najbliži dućan koji sam našla u kvartu, odmah iza ugla hostela kako bih mogla nešto prigristi. Prva pizzeria. "Pih!" pomislih, pa valjda u Dublinu mogu naći nešto bolje od pizze koju ionako mogu jesti kod kuće! Nakon 10-tak minuta šetanja od trgovine do trgovine u kvartu, odustala sam od potrage za nečim što bi zadovoljilo moje nepce (i tada studentski budžet) jer me razočarao sav taj niz fastfoodova. Nije da ga nisam očekivala, ali ne na svakom koraku i ne toliku brzu hranu! Ušla sam u supermarket nadajući se nekom pecivu ili jutarnjem laganom sendviču, ali sam se iznenadila kada sam vidjela da na policama nema peciva, čak štoviše, nema one tete koja stoji za pultom i koja te ljubazno gleda kada joj kažeš da ti za 10 kuna napravi sendvič. Sve zapakirano, od mlijeka na litre, preko salame koju možeš kupiti jedino već narezanu i zapakiranu, do već složenih sendviča i pomfrita u kartonskim kutijicama... Odšetala sam do odjela s voćem, u plastičnu zdjelu si složila svježe narezano voće, prelila ga žitaricama, pahuljicama i jogurtom i doručkovala. Mislim se, dobar i zdrav doručak, unatoč svemu. Valjda će ručak biti bolji (međutim, nije bio)! Za odlazak u restoran treba izdvojiti i do 500 kn po osobi pa smo to odlučili ostaviti zadnji dan. Eh, da mi je onda bilo pojesti pijat bakine domaće juhe, manistru usuvo ili nekakvu salatu... Zašto je baš sada ta misao došla u glavu? Brzo prestati razmišljati o bakinoj hrani! Uostalom, moje putovanje je tek započelo (da, moj izlet razgledavanja grada). No, sve mi se više činilo da je nakon posjete 10 supermarketa i viđenih 3 McDonaldsa u jednoj ulici, moj gastro izlet gotov.
Ipak, u srcu Dublina, u samom centru, pronašli smo maleni restorančić, nalik na gradsku menzu u kojoj je bilo tek spravljene hrane, povrća, tjestenine, krumpirovih kolačića i pogačica... Raj za nepce!
Sjedeći tako u tišini, pijuckajući njihov famozni smoothie, promatrali smo žuran hod Dublinera.
Tipičan irski doručak sastoji se od 2 kriške toplog tosta premazanog s maslacem, prženog jaja, salame i malo kobasice. Sve u svemu, drugačije nego u nas, pogotovo kada ti uz doručak serviraju Guinness pivo, irski viski ili Irish coffee!
Mada se dosada Dublin i nije nešto pohvalio svojom gastro ponudom, ono što vam zapne za oko jesu ljudi raznih rasa i nacionalnosti, građevine, arhitektura...
Najviše mi se dopao most preko rijeke Liffey poznatiji kao H'penny bridge, a koji vodi u poznatu četvrt Temple bar. Kako legenda kaže, preko tog su mosta ljudi za prelazak na drugu stranu rijeke Liffey (u četvrt Temple bar) morali platiti pola novčića, a odakle je i sam most dobio naziv.
Dublin živi noću! Sva ta raskoš ljudi, raznobojnih svjetala, barova koji otvaraju noću vrata svim posjetiteljima, tradicionalna irska glazba uživo, srdačnost domaćina, domaća tek točena piva, i puno puno veselja, skakutanja od ranih jutarnjih sati... I plesala sam, jesam, na zvukove tradicionalne irske glazbe koja je odjekivala drvenim zidovima puba, a najviše mi se dopalo Guinness pivo koje nije toliko gazirano kao pivo u nas, pivo koje ima aromu kave i toliko bogatu pjenu da zadržava novčić na vrhu (isprobano). A onda, kada bih se umorila odšetala bih do trgovina koje su radile dugo u noć i grickala famozne donuts. Po povratku u pub, Dublineri i turisti još bi bili tu na istom mjestu, slušali odjeke irske glazbe i violina, s kriglama u rukama veselo poskakivali...
Kada nam je bilo dosta dublinske vreve, zaputili smo se vidjeti zelenu Irsku, u najbliže mjestašce za koje su nam Dublineri rekli da ima prelijep pogled s klifova.
Howth, mjestašce u blizini Dublina, udaljeno nekih 20 minuta vožnje. Prvi krik galeba i pogled koji seže na svjetionik - znala sam da će mi se dopasti.
Užurbanim korakom penjala sam se uz ulicu, a pogled mi je sezao na sve divno zelenilo! Toliko zelenila u životu nisam vidjela, toliko nijansi zelene boje, a u svom tom zelenilu maleni žuti, ljubičasti cvjetići u travi... Satima sam sjedila na klifovima Howtha i promatrala obzorje, more, plavetnilo kako se spaja sa zelenim sjenkama...
Izvukla sam iz torbe komadić sira kojeg sam kupila u mještanina i polagano grickala diveći se zelenilu.
Autor fotografija: TouchSun
:(Još nema komentara