Faca s Placa

Znate li što je to pazarni dan? Pazarni dan je u Imotskome srijeda. Oduvijek se sve što se treba kupiti i prodati, kupuje se i prodaje na pijaci, tj tržnici. tada bi se u Imotski na pijacu sjatili svi, prodavači i kupci, obrtnici koji prodaju sačeve, roštilje, kuhače, bukare, travari, šverceri duvana.. svi su tu bili...mirisi, okusi i zvukovi pijace su me uvijek fascinirali i zauvijek sam se zaljubila u Imotski pazar.. Ne propuštam priliku da srijedom, kad sam u Imotskome, odem na pazar. Vratim se u svoje najranije dane..

U Zagrebu subota je bila pazarni dan. Kad sam bila dijete, to je bio praznik za mene. Moji roditelji su radili, preko tjedna mi nismo išli u trgovine ili druge nabavke, mislim da nije ni itko drugi. Trgovine nisu radile nedjeljom i subotom popodne.

Znalo se- subota je i rano se dižemo, odlazimo na tržnicu na Trešnjevci. Trešnjevačka tržnica je površinom najveća tržnica u Zagrebu, Dolac jest najrazvikaniji, ima i on svoje čari, jer se nalazi u samome centru grada, on i jest ustvari centar, pupak i trbuh grada, ali Trešnjevački plac, on je za mene  je posebna priča. Za njega me vežu uspomene iz djetinjstva..

Prvo bi se obavila kupovina u "Nami " na Trešnjevci. Bila je to robna kuća na dva kata ( i još je 🙂 sad je to drugačiji raspored trgovina, ali zgrada je ista), od prehrane do odjeće i cipela, pozamanterije i namještaja... Uglavnom bi se išlo u donji dio - dio s prehranom. Kupilo bi se sve po popisu, rasporedilo u vrećice i nosilo u auto. Voljela sam ići s mamom, jer je bila slaba na moje cendranje za slatkišima i čokoladnim mlijekom u trokutu, koje sam naprosto obožavala! Uvijek bi mi kupila nekoliko trokuta, ako ne i cijeli paket. Nitko nije bio od mene sretniji, u tim trenucima.

Poslije "Name" išlo se na tržnicu, sjećam se gospođe Slavice, debeljuškaste niske žene s maramom na glavi, u kožuhu, s vitiligom na veselom licu,  iz Pisarovine je bila, kupovali bismo od nje sir vrhnje i jaja... ponekad bi kupili gusku ili racu, friško zaklanu. Obožavala sam gledati klupe, pune svakojakog povrća i voća, udisala bih opojne mirise jagoda i malina, mirisni domaći limuni iz Zadra, naranče i mandarine iz doline Neretve. Kupili bismo prve očaravajuće  paprike, krastavce i rajčice iz Strumice, ja bih sa svake druge klupe jela neoprane mrkve, sirov grašak i mahune, ako ne valja svježe, neće valjati ni kuhano, govorila bi moja mama.. I danas ponekad to radim. 

Život u roditeljskoj kući je završio, otišla sam s Trešnjevačkog placa, na tržnicu Špansko. Radila sam u dućanu na toj tržnici i povremeno sam prodavala jaja na klupi,  dok sam studirala, to mi je bio izvor prihoda, junački je bilo, radilo se, ali  i zarađivalo se, bogme. Kupovalo se sve i pripremalo se sve u  Španskom i na tržnici, otišla sam definitivno sa Trešnjevačkog placa.

Kolač s tržnice Špansko

Poslije tržnice Špansko, došli su trgovački centri. Život je u Zagrebu jako brz i naporan. Tri trgovačka centra u kojima obično kupujem, nalaze se u krugu, jedan 50 m (shopping centar Prečko), drugi (superKonzum Špansko) 100 m i treći(CC One West) 500 m od mjesta gdje živimo. Roba u njima nije loša, ima svega i svačega, ovisno koliko ste spremni posegnuti u lisnicu. Nije da mi je išta falilo ili fali, no kupovala samo stihijski, eto tu je,  ima toga i toga, jeftino je, kupi se, samo zato jer je tu... linija manjeg otopra...

Većinom gledam da kupim svježe i povoljno, ali ne možeš uvijek imati sve. Tako da su za mene jako bitne, brzina i  blizina- bile vrlina, stopljene u jedno. Ubrzala sam se, no uvijek sam imala osjećaj da sam nešto putem izgubila.

Nedavno se moj suprug počeo baviti uzgojem povrća, sadi povrće u plasteniku i poslao me po flance.

Malo sam negodovala, ali bilo je rano jutro , krenem prema Španskome i u zadnji čas odlučim da ću na tržnicu Jarun, kad sam se dovezla do Jaruna, auto je neobjašnjivo sam od sebe,  samo produžio... mislila sam, ok, daj da odem na trešnjevački plac, najbolji je izbor, samo da kupim flance i prođem na brzaka između klupa...

Parking je bio pun puncat, no kad sam ušla na njega autom, upravo je neki čovjek ulazio u automobil, najbliži ulazu na parking.., pogledam ga i upitnim pogledom pitam ide li van, on kimne potvrdno,  ja upalim sva četiri žmigavca i uparkriram se. On otvori prozor i pruži mi parkirnu kartu,  koja je vrijedila još 40 minuta!!

Odem prema placu, nasmijana i sretna, divne li geste, u pola sedam ujutro, mislim, odem kod prodavača flanaca i kupim malo ovo, malo onog, volovsko srce, američki paradajz za salate, jabučare, cherrye, patlidžane, dinje, lubenice, krastavce, peršin i celer... Čovjek mi povrh toga pokloni još skoro istu količinu koju sam kupila, idem s vrećicom punom flanaca kroz plac...ne vjerujem svojoj sreći..

Krenem niz klupe, gledam gomile mladog krumpira, mrkve, goleme planine jagoda , trešanja, mirišu peršin i paprike, sa strana viče svaki prodavač i nudi, gledaju te u oči, .. padaju komplimenti, mirisi jaki u mome nosu i sunčani dan...odjednom sam mala Milica, (u tome nekom  kovitlacu zamirišu mi sjećanja na sve moje najdraže  tržnice..pazar u Imotskome, Strumička pijaca... draga mi Banjička pijaca..) trčkaram za mamom i tatom između klupa, opijaju me mirisne jagode, miris trešnjevačke tržnice i lipanjsko jutro.... nosim flance, a taj jedinstveni i neodoljivi miris tržnice me opije i nosi sve do parkinga.

Odlučila sam,  u tome trenu, evo me, došla sam nazad, to je to, to je nedostajalo, volim taj plac, blizu je, nije najbliži, ali nema ni 2 km do njega, nije najbliži, ali je najveći i najbolji, moj je najdraži, ima najbolji izbor, najniže cijene, nije najbliži, ali je jedini koji vrijedi, jedini kojim zakoračiš između klupa i vratiš se u svoje mlade dane, vratiš se u svoje djetinjstvo...djetinjstvo, koje je zavičaj svakog čovjeka..  što mi život leti dalje, sve više i radije se vraćam u te dane. Došla sam nazad i ne idem više nikuda, zatvorila sam krug. Vratila sam se definitivno na Trešnjevački plac!

Isparkiravam se, a jedna mlada žena ulazi autom na parking, ja  na njen  upitan pogled kimnem da idem van, otvorim prozor,  osmjehnem  se, pružim joj kroz prozor onu istu parkirnu kartu i rekoh ...."evo, vrijedi vam još pola sata".