Gljive Gorskog kotara

S prvim znakovima jeseni u Gorskom kotaru nastaje prava gljivarska groznica, jer u to vrijeme tu ima najviše vrsta jestivih gljiva. One su Goranima od davnina bile važna prehrambena namirnica i osnova brojnih domaćih jela pa i danas, vjerujem, nema domaćinstva kojem se na stolu nisu našle bar neke najčešće gljive goranskog kraja: lisičarke, vrganji, sunčanice, rujnice...

U novije vrijeme gljive su zaslužne i za vrlo značajnu ulogu promotora goranskog kraja kroz organizaciju tematskih dana i ponudu gljivarskih specijaliteta. Naime, goranski turistički djelatnici organiziraju gljivarske manifestacije na koje u velikom broju dolaze brojni izletnici iz raznih krajeva Hrvatske. Kada se govori o organiziranom gljivarenju u Gorskom kotaru valja spomenuti jedinu goransku registriranu gljivarsku udrugu "Marohlin" Delnice čiji su članovi organizatori tradicionalnog proljetnog gljivarskog okupljanja u berbi smrčaka, čuvenu "Marohlijadu". Također, u Vrbovskom se vrlo uspješno jednom godišnje organizira proljetna gljivarijada, a u Ravnoj Gori u sklopu palete turističkih događanja pod zajedničkim nazivom "Plodovi gorja" mjesec rujan posvećen je gljivarskim feštama gdje gosti uz praktično branje gljiva na njihovim prirodnim staništima kroz predavanja i izložbe gljiva mogu štošta korisno naučiti o gljivama i gljivarstvu, a dakako i kušati gljivarske specijalitete.

Znamo li što su zapravo gljive? Gljive su zasigurno ukras prirode, ali i prvorazredna namirnica. Dugo su ih smatrali dijelom biljnog svijeta da bi tek u novije vrijeme na temelju moderne znanosti dobile svoje posebno mikrobiološko kraljevstvo koje dijeleći s bakterijama, algama i plijesnima zauzimaju na crti života između biljnog i životinjskog svijeta. Izuzetno brojne i raznolike gljive su među prehrambenim namirnicama Gorskog kotara od pamtivijeka zauzimale posebno mjesto, ipak, moglo bi se reći pomalo uvijeno tajnovitošću. Jer postoji jedna nevidljiva crta koja za nepoznavatelje, ako je prijeđu, može biti kobna. Vrijedi uživati u njihovoj ljepoti, mirisu i naročito okusu, ali treba biti na oprezu. Nikad se ne treba upuštati u berbu gljiva bez nadzora stručne osobe.

I prije odlaska u gljivarsku avanturu svakako valja proučiti 10 gljivarskih zapovijedi:

1. Ne beri i ne jedi gljive koje sasvim sigurno ne poznaješ.
2. Ne nosi gljive u zatvorenim torbama, naprtnjačama, kantama, PVC vrećicama i slično. U obzir dolaze samo pletene ili prozračne košare.
3. Ne jedi sumnjive primjerke gljiva: premlade, prestare, promočene, sitne, smrdljive, gorke, ljute.
4. Ne jedi gljive koje si dobio od "dobrog" samoukog poznavaoca gljiva.
5. Ne miješaj u košari jestive sa sumnjivim ili otrovnim gljivama.
6. Nema ni jednog općeg pravila kojim bi otrovnu gljivu razlučili od jestive. Nisu jestive sve gljive koje rastu na panju, niti sve one koje jedu razne životinje, niti sve one koje ne mijenjaju boju mesa. Beri samo ono što dobro poznaješ. 
7. Jela od gljiva pripremi odmah nakon branja, eventualno drugi dan ili gljive odmah očisti pa ih konzerviraj. Ne podgrijavaj jela od gljiva i ne drži gljive sirove ili pripremljene u hladnjaku. Ne jedi gljive u velikim količinama, jer su većinom teško probavljive. 
8. Svaku gljivu koju ubereš još jednom kod kuće na miru pregledaj, konzultiraj stručnu literaturu i ako nisi siguran pitaj stručnjaka za gljive. Ne eksperimentiraj na sebi i svojim bližnjima s jestivošću sumnjive i nedovoljno poznate gljive.
9. Pravi poznavalac i ljubitelj gljiva se postaje polako, istrajnim proučavanjem literature, razmjenom iskustava među gljivarima, pohađanjem predavanja o gljivama i izložbama gljiva u organizaciji stručnih gljivarskih udruženja.
10. Ne smetni nikad s uma - "Oprez je majka mudrosti".

Najpoznatije jestive gljive goranskog kraja

Vrganj u narodu zovu kraljem gljiva. Raste na tlu u blizini stabala, a najviše voli šume smreke i bukve. Klobuk mu je polukuglast do ispupčen, a stoji na bjelkastom stručku koji je također jestiv. Umjesto listića ispod klobuka ima tubaste pore bijele boje koje postaju žute do zelenkaste kada dozrije. Ova odlična gljiva je prisutna u ponudi domaćih specijaliteta goranske kuhinje, a može se jesti svježa, ukiseljena ili sušena. Srodne vrste vrganja (Boletus) također su jestive, a u ravnogorskom kraju najčešće srećemo ljetni vrganj, borov vrganj, turčina i dedeka.

Visina i promjer klobuka zrele sunčanice mogu doseći i do 30 cm. Stručak je relativno tanak i doseže punu visinu prije nego se klobuk potpuno otvori. Stručak je vrlo vlaknaste strukture i nije jestiv, upotrebljava se samo klobuk, a na stručku se nalazi prsten bijele boje koji je pomičan. Klobuk je u početku okruglastog oblika, kasnije se otvara i u sredini je lako vidljivo ispupčenje tamnosmeđe boje, cijeli klobuk je prekriven ljuskama tamnosmeđe boje, a sam klobuk je bijel do sivosmeđ. Miris gljive je ugodan i podsjeća na lješnjake.
Zamjena s drugim gljivama je teško moguća jer je velika sunčanica vrlo poznata i karakterističnog oblika i veličine.

Lisičarka raste u obliku plosnatog lijevka, klobuk je blijed do tamnožute boje žumanjka, mesnat i ima nepravilno viličaste listiće, u centru manje-više ulegnut i vijugava oboda. Raste u crnogoričnim i bjelogoričnim šumama, a kod branja treba biti izuzetno oprezan jer su neke vrste vrlo sličnog izgleda vrlo otrovne.
Neiskusni sakupljači gljiva mogu je zamijeniti s otrovnom zavodnicom. Za razliku od lisičarki koje rastu u grupama ispod lišća, zavodnica raste busenasto na panjevima i veća je od lisičarke. Kad otrovnu zavodnicu držimo u ruci, cijela se ruka oboji u narančasto-smeđe. Razlikuju se i po tome što se kod lisičarke stručak i klobuk stapaju zajedno, kod zavodnice oni su vidljivo razdvojeni.

Klobuk rujnice je u najranijoj mladosti konveksno udubljen, a pred kraj uzdignuta ruba, najprije narančast i ubrzo zelenkasto pjegav ili rjeđe koncentrično zelenkast, a pod starost na sredini izbljeđuje. Rub klobuka ostaje do kraja narančast, naraste u promjeru čak i preko 10 cm. Listići su prilično gusti, prirasli ili se lagano spuštaju niz stručak, narančaste boje, poput klobuka, ubrzo postaju zelenkasto pjegavi. Stručak je valjkast, spužvasto šupalj, naraste do 7 cm visine. Meso je prhko, blijedo žućkasto, ispod kožice klobuka narančastocrvenkasto, za desetak minuta postane tamnocrveno. Ugodnog i jakog mirisa te dobrog okusa. Raste pojedinačno potkraj ljeta i u jesen. Potrebno je obratiti pažnju na narančasto mlijeko koje ispušta na presjeku i tada je isključena svaka mogućnost zamjene s nejestivim gljivama. Neiskusni gljivari je brkaju s lažnom rujnicom koja nije jestiva, ali lažnoj rujnici su listići bjelkasti i na presjeku ispušta dosta bijelog mlijeka, pa je zamjena nemoguća.

Tikvasta puhara je jestiva dok je mlada odnosno dok je na prerezu plodište bijelo. Meso je u prerezu bijele boje, kasnije prelazi u žutu i maslinasto zelenu boju, a kad sazrije na vrhu nastane rupa u obliku kratera kroz koji izlaze spore u obliku prašine. Cijela površina je prekrivena sitnim bodljama koje se i na dodir mrve.
Unutrašnja struktura mora biti meka, čisto bijela i posvuda jednaka poput spužve.
Kako je tikvasta puhara specifičnog oblika, zamjena s drugim gljivama je teško moguća. Ova gljiva je poznata, međutim nažalost slabo je poznato da je jestiva i izvrsne kakvoće.

Ljubičastosiva krasnica jedna je od najboljih krasnica. Klobuk naraste promjera do 15 cm, u mladosti okrugao, zatim polukuglast, a na kraju raširen i ulegnut, ponekad prevladava ljubičasta ili zelenkasto sivomodra boja, a vrlo često su sve boje pomiješane sa žućkastom nijansom. Listići gusti, bijeli, nisu krhki, već su elastični, na pritisak prstom ne pucaju. Stručak je čvrst, bijel sa sivim ili ljubičastim odsjajem, često sa smećkastim pjegama. Meso je dosta elastično, bijelo, ispod kožice nježno ružičasto, na zraku postane u trenutku pepeljastosivo, bez mirisa, prijatnog, slatkastog okusa po lješnjacima. To je vrlo ukusna gljiva. Vrlo lako se može zamijeniti s drugim krasnicama, ali ako obratimo pažnju na listiće koji nisu krhki, već su elastični i ne pucaju na dodir prstiju, lako ćemo je prepoznati.

Otrovne gljive

Napomena: navedene su samo najpoznatije otrovne gljive koje rastu u ravnogorskom kraju.

Muhara je jedna od najljepših gljiva koje rastu u goranskom kraju. Iako joj u nekim krajevima skidaju kožicu, prokuhavaju ih i jedu, to su otrovne gljive i kad je nađete najbolje ih je poslikati i ostaviti neka rastu kao ukras i dio prirode. Uglavnom rastu u grupi pa je to zaista dojmljiv prizor. Klobuk muhare je mesnat, promjera do 20 cm, u pravilu crvene boje, pokriven bijelim bradavičastim ostacima ovoja. Stručak muhare je cilindričan, bijel, najprije pun, zatim šupalj, dno mu je prilično zadebljano s ostacima ovoja. Listići su bijele boje, prilično gusti, meso je bijelo, miris lagano ugodan.

Panterova muhara

je vrlo otrovna gljiva bijelog mesa s neodređenim mirisom. Klobuk joj je sivo-smeđi ili sivo-žućkasti, promjera do 12 cm, a posut je malim bijelim krpicama. Listići su bijeli, gusti i široki, stručak je također bijel, visok do 15 cm, dno mu je prilično zadebljano s ostacima ovoja.

U mladosti je zelena pupavka zatvorena u bijeli vanjski jajoliki ovoj. Klobuk pupavke je širine do 15 cm, najprije zvonast ili jajolik, zatim konveksan i napokon otvoren. Boja je više ili manje zelena, maslinastozelena, ponekad žutozelena, sivozelena ili smeđezelena. Stručak je na dnu jako gomoljasto zadebljan i tek malo srašten s opnastim bijelim ili iznutra često zelenkastim odmaknutim ovojem. Meso je bijelo, pod kožicom klobuka zelenožućkasto, na zraku ne mijenja boju. Miris neodređen i nenapadan, neki kažu po suhoj djetelini, a kasnije neugodan. Nemojte ni slučajno kušati kakav ima okus. Zelena pupavka je najotrovnija gljiva, smrtno je otrovna i sirova i kuhana i sušena. Znaci trovanja se javljaju 6 do 27 sati nakon konzumacije i to su: slabost, povraćanje, jaki proljevi.

Bijela pupavka je smrtno otrovna gljiva. Ima zaobljen klobuk, raste iz ovojnice i nema krpica na klobuku. Neiskusni berači mogu je pogrešno zamijeniti za mliječnicu (u narodu poznata još pod imenom paprenjača). Iako su na prvi pogled slične, ako prerežemo mliječnicu vidjet ćemo da ispušta bijelo mlijeko koje je vrlo ljuto i nakon nekog vremena pozeleni što kod bijele pupavke nije slučaj.

Ludara - klobuk gljive promjera je 8-20 cm, sivkasto bijele boje, debeo, tvrd, najprije zatvoren prema stručku, a kasnije otvoren s obodom. Stručak je kratak, čvrst, tvrd i zdepast, zadebljao u donjem dijelu. Žute je boje i prekriven crvenom mrežicom. Zbog crvene mrežice, vrlo guste u srednjem dijelu, stručak izgleda crven. Neiskusni berači mogu je zamijeniti s ljetnim vrganjem, no kod ljetnog vrganja stručak je uvijek krem ili smeđe boje, a kod ludare je stručak crvene boje. Također kod ljetnog vrganja klobuk je tamniji od stručka, a kod ludare obrnuto, a donja strana klobuka kod vrganja je ili krem ili zelene boje, ali nikada crvene kao kod ludare. Ludara je otrovna sirova i kuhana, uzrokuje povraćanja koja mogu potrajati i do 6 sati, no na sreću lako se prepoznaje.

Navedene gljive posjeduju otrove koji se ne mogu uništiti nikakvom termičkom ili drugom obradom. Njihova upotreba se u bilo kom vidu strogo zabranjuje.

Autor fotografija: Acizalb