Postoji voda koja uvijek nešto priča, koju uvijek volim čut', volim slušat, volim vidit.....oni koji su bili, znaju da pričam o ljepoti Kamačnika.
Zima je ove godine bila okrutna. I priroda je platila svoju cijenu. Ipak sam odlučila prošetati Kamačnikom. Znala sam da me čekaju prizori od kojih zastaje dah, ali ovaj puta sam ih se pomalo bojala jer ledena kiša je napravila svoje...... Dan sunčan i lijep, puno ljudi je krenulo u šetnju, susrećem planinare.....ali moje srce se stislo na samom ulazu u kanjon Kamačnika.
Dok gledam oko sebe teško i slikam, ali jedino šta mogu napravit za svoju dušu: stanem, zatvorim oči, duboko udahnem i slušam.....čujem šapat, čujem žubor, čujem priču vode isprepletenu pjevom ptica, nadglašavaju se voda i ptice, Kamačnik mi priča, pomislim da plaće, slušam dalje, voda poskakuje i brblja, u stvari je i dalje onaj stari potok koji uvijek ima svoju priču, koja ima jako srce,..... a voda mi kaže da će i opet sve biti dobro, šapuće i k'o da me tješi umjesto da je tješim Kamačnik.......otvaram oči, zagledam se u pjenu, u vodu koja je i dalje snažna u svoj svojoj ljepoti. Znam, biti će sve u redu, uz puno truda ljudske ruke ovdje će sve nekako doći na svoje, svu ovu bol premostit ćemo zajedno sa snagom ove vode koja će uvijek imati nešto za reći. Kada jednom dođete, stanete na jedan od mostića, zažmirite i poslušate vodu znati ćete o čemu priča moje srce.
:(Još nema komentara