Stajala sam ispred stakla koje nas je dijelilo ne mogavši skinuti oči s njega. Blijedo tijesto u njegovim je rukama postajalo guma za žvakanje. Gnječio ga je, udarao, širio, razvlačio, okretao poput vijače.
Kad sam u najnovijoj njujorškoj Kineskoj četvrti u Flushingu, Queens, prvi puta vidjela majstora "la miana" na djelu, bila sam oduševljena njegovim umijećem. Bez obzira što nisam znala o čemu se točno radi, kao i zbog nedostatka komunikacije, jer je njegov jedini jezik bio mandarinski. Kao i velike većine ljudi koji žive u tom dijelu grada.
Stajala sam ispred stakla koje nas je dijelilo ne mogavši skinuti oči s njega. Blijedo tijesto u njegovim je rukama postajalo guma za žvakanje. Gnječio ga je šakama, udarao, širio, razvlačio, pa okretao poput vijače, spiralno zamatao. Na mene je djelovao poput hipnotičkog plesa. Pokreti njegovih ruku i prstiju bili su uigrani do savršenstva. Tu i tamo posipao ga brašnom i mazao uljem. A onda ga je stao dijeliti. U nekoliko sekundi se dugačka mekana vrpca pretvorila u desetke i stotine rezanaca. Nekad tanje, nekad šire, prema želji gostiju.
Kasnije sam doznala da je "la mian" (doslovno prevedeno kao "razvučena tjestenina") vrsta kineske tjestenine koja se radi isključivo rukama. Naziv se koristi i za jela koja koriste istu tjesteninu, uglavnom juhe ili uz dodatak povrća i mesa.
"La mian" se pravi od pšeničnog brašna, vode i soli. Tajna njenog pravljenja je u načinu na koji se mijesi. Naime, tijesto se razvlači, udara po radnoj površini, okreće, zamata u obliku spirale. Na taj način se voda u tijestu jednoliko raspoređuje (jer voda hidrolizira škrob, kažu mi neki stručniji od mene) i zagrijava te ono postaje izuzetno elastično.
Navodno postoji više stilova u pravljenju "la mian" tjestenine, a kako je izgledao ovaj, koji sam ja vidjela u njujorškoj Kineskoj četvrti, pogledajte u videoisječku.
:(Još nema komentara