Komiža-raj na zemlji

Putovati iz Slavonije u Komižu nije mali zadatak, krenuli smo u podne da bi stigli u Split prije 19 sati kako bi stali u luci u podugačak red za trajekt koji isplovljava u 21 sat naveče. Kada smo parkirali auto ostalo nam je nepuna dva sata čekanja i šetanja po urbanom Splitu i prepunoj tržnici turista i domaćina.

Kada se ukrcate na trajekt onda ste u mislima već tamo. Kako je otok Vis jedan od najudaljenijih jadranskih otoka, trajektom se plovi dva i pol sata.

Kada dođete u grad Vis, do Komiže koja je smještena na suprotnoj strani otoka, morate autom ići još nekih 20-tak minuta. Prvo se penjete uz brdo, a onda kad je krenulo spuštanje vijugavom cestom prema Komiži, bio je to poseban doživljaj za mene. Priznajem… bojim se  tih cesta kojima je s jedne strane brdo, a s druge strane provalija u koju ne smijem ni pogledati. Naravno moja bolja polovica nimalo ne pazi na te ceste nego furi njima kao da smo u ravnici, pa u meni strah bivao sve veći.

Grad Komiža je malo mjesto koje se nalazi u dubokom zaljevu  otoka Visa i gleda prema otvorenom moru, prema Italiji. U tom mom strahu da ćemo probiti zaštitnu ogradu napokon se otvorio pogled prema moru, iako je bio mrak trenutak je stvarno nezaboravan.  Nebo puno zvijezda, mjesec koji je bacao  svjetlo na luku punu brodica ogledavao se u tamnoj, mirnoj morskoj površini. Razasute jahte, jedrilice lagano su plutale po vodi, a stigle od ne znam kuda.  Svi s jednim osobitim razlogom da posjete otok i dožive nezaboravno iskustvo i vide nešto što još nisu vidjeli. Ili su se vratili kao i ja da opet uživaju u blagodatima ovog predivnog otoka.

Jer jednom kad vidiš ovu ljepotu, poželiš joj se vratiti, a onda zaboraviš na sva druga odredišta i plaže na kojima si bio, jer ovdje, ovdje je život stao. Ne znam točno kada se to dogodilo, ali otvoriš li osjetila, čuješ to u zraku, vodi, tišini i onom beskrajno opojnom mirisu četinara i mora.

Kako je već ponoć, a mi sretno stigli nakon punih 12 sati puta kod svojih domaćina, uzbuđenje  je raslo. Napokon počinje naš godišnji odmor, naravno poslije istovara stvari iz auta koje su jedva stale u prtljažnik. Kada se stiže iz Slavonije, a pogotovo na otok dobro je opskrbiti se namirnicama jer ovdje na otoku ima ponude, ali su cijene nešto veće nego na kopnu, a domaći slavonski proizvodi su uvijek dobro došli. Kako smo cijele godine pričali o inćunima, dočekani smo večerom, carpaccio od inćuna s domaćim crnim vinom: Biševski plavac.                                                                                

Naši uzdasi i mumljanje punim ustima probudio je sva ona osjetila za koje ste i zaboravili da ih imate. Da, to je ono zbog čega volim dolaziti ovdje u ovo malo mirno dalmatinsko mjesto. Okvirni planovi su već unaprijed bili skovani kako će proteći naš boravak ovdje.

Kada je osvanulo prvo jutro, rano u sedam sati mi smo već bili obučeni i spremni za odlazak na rivu, na kavu, o kojoj smo sanjali cijele godine. Polako  smo se iskrali iz našeg apartmana da ne probudimo domaćine, jer oni vole duže spavati, odšetali smo uskim ulicama koje su gusto nanizane starim kućama niz brdo,a sve vode prema moru i Rivi.

Divota, sjediš pijuckaš kavicu, ispred tebe more, barkice lagano uplovljavaju u lučicu,  a prate ih galebovi. Tamo, desno, ljudi stoje u redu za kruh, malo podugačkom, ali ne mare i to je sastavni dio odmora ovdje.

Uslijedio je dan izležavanja i odmora na gradskoj plaži prepunoj ljudi, na kojoj malo malo vidiš neku poznatu facu sa tv-a, ali kao ne obraćaš pažnju jer ovdje je mirno i život ide lagano, pa se nitko previše ne uzbuđuje.

Moja domaćica mi je već drugu noć priredila ekspediciju, išle smo pješice nekih 12 km u malo mjesto Podselje u crkvu Sv.Marije koja se naravno, nalazi na brdu u unutrašnjosti otoka. Kreće se u noći u dva sata, a stigne se brzim tempom prije sedam ujutro.  Pješačimo starom cestom na otoku koja je napravljena još za vrijeme austro-ugarske i nema zaštitnu ogradu sa strane, nego one starinske stupiće koji su razmaknuti nekoliko metara, pa zaključujem da je bolje  kretati se po sredini ceste jer ne znaš što te tamo u mraku čeka. Bojazni od auta koji se kreću cestom nema, jer prošla su samo dva ili tri tijekom cijele noći. Jedini prijatelji su nam bili mjesec i cvrčci i pokoja skupina žena koju smo obišli jer smo išli bržim tempom.

Moram priznati da je ovakvo pješačenje za mene, nakon sjedenja cijele godine na uredskoj stolici i ne bavljenja bilo kojim sportom velika žrtva. Već sam tu večer počela osjećati bolove u kuku, a sutradan upala mišića. Kasnije je more sve to izliječilo i bolovi su bili brzo zaboravljeni.

Jedna od brojnih šljunčanih plaža koje se nižu zaljevom bilo je naše odredište idući dan. Neke imaju i pitku vodu koja izvire iz stijene, jako zanimljivo za vidjeti.

Budući  naši domaćini imaju brodicu, nije nam problem doći do plaža koje su dostupne samo sa strane mora. Sa dva fridža puna namirnica, milijun ruksaka i ležaljki, suncobranom, te ostalim stvarima ukrcavamo se na brod i isplovljavamo duž obale i tražimo plažu na kojoj bi mi bili sami. Naravno da me je bilo opet vuna prvo uskočiti u brodicu sa Rive, a onda malo manje voziti se brodicom tako da sam sjedila ukočeno. Ali gledala sam Komižu iz brodice, što je mojim umornim gradskim očima bio poseban doživljaj.

Obrađene vinograde, maslinike, zatim crkva  u brdu koja ponosno čuva Komižu, stijene, zelenilo, uistinu je prelijepo, a moj strah od plovljenja brodicom koja se ljulja u moru vremenom je nestao. Stijene su tako visoke na obali, priča se u mjestu da je nekad otok Biševo bio sastavni dio otoka Visa, te da se odvalio i otplutao dalje u more.

Neki mali otočići koji su razasuti zaljevom kažu mještani  vulkanskog su podrijetla. Kada ste sami na plaži u nekoj uvali imate potpunu intimu, guštate u osvojenoj plaži i ntko te ne uznemirava jer si se tu usidrio. Ljudi koji ovamo dolaze, došli su kao i mi po malo mira i tišine. Plavo nebo, bistro i čisto more, netaknuta priroda, svježi zrak……

I slijedećih nekoliko dana smo posjećivali slične plaže. Autom smo išli na drugu stranu otoka. More prekrasno, valovi zapljuskuju, lješkariš i sunčaš se, opušten si do kraja i ne žališ ni za čim. Bili smo sretni što su naši domaćini i  glazbeno nadareni, pa uvijek nose gitaru sa sobom,  pjesme nije nedostajalo. Mene se posebno dojmila plaža Srebrna, kamena plaža sa izrazito bijelim kamenim oblucima, malo većih dimenzija od uobičajenih malih kameničića. Kameni obluci su nastali oplakivanjem mora, pa dok plivate u ovoj uvali osjećate se kao na Havajima, jer odsjaj neba i refleksija sunčanih zraka na bijelo kamenje na plaži stvara predivnu plavu – prozirnu boju mora, tako su je prozvali Srebrna.

U samoj Komiži, na putu do plaže - Kamenice, pokraj bivše tvornice ribe: Neptun, stoji drvo sa smokvama. A tamo negdje pokraj pasu kozice koje tuda skakuću. Stati i ne ubrati smokvu sa drveta stvarno je grijeh. Ništa ljepše od svježe ubrane smokve čiji se sok lijepi za prste, a kad je otvoriš, medeno crvenilo unutrašnjosti koje viče iznutra, pojedi meeeee!                  Mmmmmm, i sada mi sline cure. Moram samo napomenuti da je ovdje jako poznat i rogač, te ga ljudi uzgajaju i svako dvorište ima pokoje drvo.

Ovdje na otoku ima za svakog po nešto, oni koju se bave sportom i aktivnim odmorom na otoku Visu mogu birati između paraglajdinga, ronjenja, biciklizma, vožnja kajakom, šetnji po prirodi obilježenim pješačkim stazama, odnosno planinarenjem, izletima do susjednog otoka Biševa i dr.

Tako smo se i mi jedan dan otisnuli brodicom na otok Biševo, puhao je maestral, međutim čim smo isplovili, zapuhalo je jugo.  Opet sam  sjedila na ribarskoj brodici ukočena i kao uživala u suncu dok se brodica ljuljala i sjekla valove koji su me  zapljuskivali sa pramca. Kako brodica ide brzinom od nekih 20 km na sat, trebalo nam je oko sat vremena do Biševa. Iako se Biševo čini na dohvat ruke. Tamo smo posjetili Modru špilju sa ostalih milijun turista u proteklim godinama koji su došli iz istog razloga ovdje. Biševo ima jako malo domaćih stanovnika. Tijekom zime više nitko tamo ne živi, ali sam negdje sam pročitala da ih u  ljetnim mjesecima  bude  20-tak, ali to su mahom stari ljudi, mladih više nema. Otok odiše prekrasnom prirodom i  prekrasnim vidicima. Tamo se voze neregistrirani automobili, a sve su stari izlupani renoići, fićeki i ostali kojima ja ne znam marku. Ustvari, tamo nema nekih osobitih pravila.

Modra špilja je prava turistička atrakcija, ime Modra je dobila po specifičnoj plavoj boji koja se odražava u moru špilje. Pod određenim kutem u prijepodnevnim satima zrake sunca  probijaju more i ispod stijena ulaze u špilju i kupaju se u plavetnilu mora. Prelijepo, vidi se na slici.

Dogovor je bio da idemo na pješčanu plažu na drugoj strani otoka Biševa, moja domaćica – mještanka, me nagovorila da idemo pješice preko brda do te plaže po planinarskim stazama, dok muški idu brodicom. Iako je podne i sunce prži nemilo, vidjeti te vinograde pune grožđa poznate sorte: Biševskog plavca,  divlje kupine jesti uz put, a rastu uz samu stazu, ispune ti  se sva osjetila u tijelu. Tako čisti zrak, koji te ispunjava od glave do pete, šokirana pluća, nenavikla na ovaj užitak.                                    Otok je bio u plamenu prije 10-tak godina, priroda se sada već malo oporavila, ali još uvijek ima tragova karboniziranih stabala.

Napokon  smo ugledali i plažu uvale Porat na otoku Biševu. Zastao mi je dah.  Oaza usred mora, kako je takvo nešto  toliko prelijepo i netaknuto moglo nastati, pitam se?  Opet uživancija  Naš domaćin nam je ispekao roštilj na brodici,  na meniju su  ćevapčići koje smo donijeli sa sobom. Tako su bili slatki nakon cjelodnevnog  planinarenja  i osvježavajućeg kupanja u predivno čistom ,plavom moru.

Prije mraka povratak nazad, moja mala djevojčica je u brodskoj kabini na sigurnom i igra se nekakvim štapom koji je tamo našla. Odjednom nešto krc, škrlj, brmmm, miris goriva u zraku, ugasi se brodica. Ajme,  ono moja mala igralica gurnula štap negdje kod motora broda i on se ugasio. Mi nasred puta između Biševa i Komiže, i što sada? Opet strah, okrećem se naokolo, negdje u daljini neki čamac sa ljudima jedva se nazire na moru, i kada bi im vikali ne bi nas čuli. Ali naš iskusni domaćin ubrzo sanira kvar i sretno nastavljamo put prema luci.

A u luku stigli Šveđani, čitava flota jedrilica poslaganih u vrstu kao u vojsci. Neobičan prizor. Usidrili su se na jednu noć i već sutra nastavljaju svoj put dalje.

Jednu večer smo išli na Višku Rivu gdje je bila ribarska fešta - Viška noć. Pekla se  tu riba, lignje, kuhao brudet, bilo je i vina crnog i bilog, domaćih kolača, poznate Viške pogače i ne znam ti ja što sve ne. Biraj što hoćeš piti i jesti. Miris pečene ribe u zraku, pjesma, nastupi domaćina na cokavskom narječju, divota. Dobiješ krišku kruha, a na to pržene lignje, milina onako s nogu jesti. I to još uz more, mljac i divota.

Na rivi, u Visu i u Komiži svako malo, neko svira, pjeva…. Komiža ima i svoj izvrstan i jedini rock band Abacus. Grupa dragih ljudi koji vole glazbu i uveseljavaju turiste ljeti.

Najviše me dojmila Komiška klapa, jer nikada nisam doživjela klapu uživo, a obožavam klapske pjesme. Moja gazdarica mi je sredila slikanje s dečkima iz  klape. Uzbuđenje neopisivo, trenutak zaustavljen fotografijom za cijeli život.

Kroz čitavu povijest vodili su se ratovi za Vis, tako da su se često mijenjali viški vladari od Ilira do Grka, Rimljana, Talijana, Francuza, Engleza, Austrijanaca. Svi oni ostavili su neki trag na otoku.

Tako smo jedan dan išli u posjetu utvrdi George Welington u Visu, izgradili su je Englezi. Opet kada se popneš na vrh utvrde, spektakularni pogledi na sve četiri strane svijeta.

Fascinantno je to što po cijelom otoku, na tako nepristupačnim mjestima, stoje goleme utvrde; pitaš se kako je sve to izgrađeno, koliko je tu ljudske muke utrošeno, u ono vrijeme nije bilo pomagala kao danas u građevinarstvu.                       Kažu da je i u  podmorju okoline otoka potopljeno toliko brodova,  nisu još svi ni locirani, stalno se otkrivaju. Poznata je i Titova špilja.

Evo i jedna slika  velikog tunela ukopanog u stijene gdje su se za vrijeme rata skrivali brodovi i podmornice.

Ovo je slika tunela iznutra, da bi doživljaj bio veći, domaćini su ponijeli dvije gitare i isprobali kakvo je to prirodno ozvučenje u tunelu. Mogu vam reći, jako zanimljivo.

Jedan dan kada je more bilo mirno, gazdarica apartmana -  koja je sposobna i svestrana žena, vodila me rano ujutro, dok svi još spavaju i odmaraju  na vožnju kajakom uz obalu. Svaka u svom kajaku, opremljene sa puno zaštitne kreme za sunčanje, šeširima i bocom vode otisnule smo se zaljevom, do Križnog rta ili je to bio rt Stupišće, nisam zapamtila. Veslati kajak nije nimalo lako, ali išlo je to meni, polako i sigurno, malo veslaš malo se odmaraš.

Veslajući provlačiš se između stijena koje izviruju iz bistrog mora u kojem se nazire dno, a tamo ježevi razbacani među morskom travom, jata ribica koje plivaju često mijenjajući smjer. Kada pogledaš prema obali, netaknuta priroda od koje ti zastaje dah, drveće koje raste po rubovima stijena tražeći komadić plodna tla kao neki divovi  koji izviru iz mora. Mirisi koji ti škakljaju nos…..pa pitam se tko ne bi uživao tako, pa makar se morao mučiti veslajući kajak. Odmarale smo se na malim šljunčanim plažama koje su skrivene iza stijena i tuđih pogleda. Ispred tih ogromnih stijena, njihove veličine i snage, postojanosti, nevinosti i surovosti borbe za kapljicom vode shvatiš koliko si mali i koliko je baš to netaknuto prelijepo, onakvo kakvo jest. Koliko je svemir velki, a ja sam samo malo neznatno zrno pijeska u tom beskraju čarobnosti ovog trenutka. Poseban je doživljaj prepustiti se prirodnim ljepotama, um ti postane bistriji i neke teške stvari ti se učine lakim.

Ali nije to sve, zadnjih dana moga godišnjeg odmora ipak sam se odlučila na istraživanje planinarskih staza koje su jako dobro obilježene i ucrtane u kartama. Kako ja imam moju domaćinku planinarku, vodiča, sve je puno lakše. Za planinarenje usred turističke sezone mjeseca kolovoza mora se ustati jako rano, oko 6 već treba krenuti, dok sunce nije jako. Moj vodič, opremljen sa dobrim gojzericama, a ja u jedinim tenisicama koje sam ponijela od kuće. Primili smo štapove u ruke i krenuli mi tako uzbrdo…i penjemo se…penjemo….moje srce udara hoće iskočiti, a moj vodič ispred mene grabi naprijed bez okretanja.

Opet se javljaju bolovi u mojim zakržljalim mišićima, znoj se cijedi niz čelo, mislim si: Jooooj šta je meni ovo trebalo! Jedva čekam da se popnemo i već jednom krenemo nizbrdo. Penjajući se tako, opet sjajni vidikovci gdje god da se okreneš. Kamenjem poslagane staze kojima kročiš počinješ cijeniti, tko zna kada ih je netko i zašto napravio. Usred nekog raslinja naiđeš na vinograd ili neku drugu obradivu površinu, pitaš se kako ovo ovdje uspijeva i tko s tolikom žrtvom obrađuje ovo tlo. Ne možete vjerovati na kakvim mjestima sam naišla na stare kamene kuće u kojima sada nitko ne živi, i zamislite koliki su put morali proći ti ljudi koji su tu nekada živjeli da bi došli u školu, po namirnice, kod doktora ili bilo što drugo.

Papa Štumpf, ima li još puno do vrha? - pitam svoju domaćinku, nema, nema odgovara ona, još malo. I stvarno brzo smo stigli do raskrižja na kojem piše Komiža 1 sat, i Komiža 3 sata.   Odluka pada na mene jer sve ovisi o tome koliko ja snage imam, ali hrabro se odlučujem za ovaj duži put jer želim vidjeti još.

Na našem putu naišli smo kod jedne starice, koja ljeti živi u jednom zaseoku – Dragodid, u nigdjezemskoj u kamenoj kući sa svojim psom i magarcem. Baš je skuhala pekmeza od šljiva i ponudila nas. Pravi domaći, skuhan onako starinski na ognjištu koje je jutros naložila.

Bila je jako sretna što smo naišle, a  ja još sretnija što sam vidjela neke stare stvari u kući koje imaju i više od stotinu godina. Zahvalile smo starici i nastavljamo dalje.  Putem nas prate  bunkeri iz doba Jugoslavije, napuštena vojarna, prekrasan pogled na more i gušteri koji bježe pred nepozvanim gostima i remete njihov mir.

Nisam ni najmanje požalila,što smo krenule dužim putem.  Bila sam presretna, ali jako kratko. Vjerujte gore je ići nizbrdo nego uzbrdo. Nabila sam prste u tenisicama, klizala se nekoliko puta, a na kraju su se tenisice odlijepile i klapale za mnom. Jedva sam stigla na Rivu. Došle smo oko podne, umorne i iscrpljene od šetnje i od sunca, mislim da smo prešle i 20-tak km, ali okrepljujući se svježom limunadom na Rivi i kad pogled svrneš u brdo po kojem smo se šetale, ponosno smo  pokazivale svojim boljim polovicama gdje smo sve kročile.

Gastronomska ponuda Komiže stvarno je raznolika.  Nismo mi išli po restoranima Komiže kojih tamo ima puno, prave specijalitete dobivali smo u domu naših domaćina. Svaki dan  je donosio neko novo iznenađenje. Jesti ribu sa gradela koja je došla iz komiškog  akvatorija, naglašavam svježu, za nas je velika delicija.

Riba pripremljena na gradelama koja je samo prije nekoliko sati plivala u moru ima specifičan ukus. Možda to zvuči nekome normalno i uobičajeno, ali pored smrznute ribe u hladnjacima trgovačkih centara koja je došla  ne znam odakle, ovako pripremljena riba za naše nepce je pravi doživljaj… i gušt što bi rekli Dalmatinci.

Pripremali su oni nama balancane na žaru, blitvu na varivo, pečenih kumpira sa ružmarinom. Izdvajam pohani oslić kojeg je naš domaćin lijepo isfiletirao. Meso ribe preliveno domaćim maslinovim uljem raspada vam se između prstiju, a topi u ustima. Tako nešto probati…….

Jedno veče smo imali afričko jelo, nešto slično našim lazanjima samo sa grožđicama i lješnjacima, a prilog vrhnje sa bananama. Moram spomenuti domaće muffine sa rogačima i nezaboravne posebne palačinke našeg domaćina sa aromatičnim čokoladnim preljevom.    Također, ne smijem zaboraviti hobotnicu ispod peke, koji su naše bolje polovice ulovile kada su išli na ronjenje.

Bila je tu i neizostavna domaća Komiška pogača. Ondak tjestenine sa točom - ustvari umakom, carbonara, lešada od oslića……

Što reći na kraju ovog članka o Komiži, osim da je tamo raj na zemlji, svima preporučam da tamo ljetuju, a nismo sve uspjeli vidjeti što se pruža u ponudi, tako smo odlučili ići opet tamo. Nisam sve uspjela opisati što smo vidjeli, ali barem sam sažela ono najzanimljivije. Otok Vis je odmorište za sve nautičare i stvarno je jako posjećen. Želim se zahvaliti našim dragim domaćinima što su nam godišnji odmor učinili takvim. Pamtiti ćemo ga  i prepričavamo drugima kao jedno nezaboravno,predivno  iskustvo i ljetovanje.

Tako sam ja to htjela i prenijeti vama dragim coolinarkama, jest da mi je ovo prvi članak i da nikada nisam pisala ovakvo nešto, ali nadam se da sam vam uspjela prenijeti makar mali dio onoga što smo mi tamo doživjeli i u čemu smo uživali.

Hvala svima na pomoći oko članka!