Mračne tajne kulinarskog svijeta

Veseli me švrljati knjižarama i knjižnicama. Uživam u društvu tiskanih stranica više nego li u okružju pravih živih ljudi, izgubim se među policama i zaboravim na vrijeme. Kad me ne bi progonile misli izgledam li im sumnjivo i kad bi još dogradili jednu malu priručnu kuhinju, iz koje bi posjetitelji mogli štogod gricnuti za prvu pomoć, ne bi me od tamo nikad izbacili. Kao neizlječivi fanatik prvo pročešljam odjele glazbe i filma, a treća je postaja na mojoj kružnoj ruti - gastronomski kutak. Kuharica, Bogu hvala, ima koliko ti duša hoće, pa i više. Obiteljska, bračna i dječja, mrsna i vegetarijanska, kineska, francuska i talijanska. Vjerojatno negdje postoji i engleska, ali je još nisam susreo, možda je skrivaju na nekom drugom odjelu. Horrora, možda.

Ne mogu logično objasniti svoju oduševljenost knjigama sa slikama recepata. Ne znam baš puno toga pripraviti, imam dvije lijeve ruke, jadni vi ako ste ovisni o mojoj vještini jer ćete se doskora noću buditi u hladnom znoju i s imenom neke manistre kako još odzvanja među zidovima. Dakle, nisam prvi izbor u natjecanju za kuhara mjeseca, ali oči su mi ogromne (otprilike kao Oliveru Dragojeviću '78 g. prošlog stoljeća). Podsjećam samoga sebe na one družine u kojima su najradosnije i najglasnije pjevali upravo oni koji su imali najmanje sluha.

Mislim zašto bi ikome trebala još jedna kuharica? Još jedna kuharica možda i ne, ali još jedna dobra kuharica da. Uvijek. Tada prestaje biti samo uputstvo za rukovanje, puko nizanje namirnica i načina kako ih nagurati u posudu ili pećicu. Može biti krimić (postavlja se klasično pitanje: tko je to napravio?), komedija (kao kod nas doma, kad ja kuham), tragedija (kad pojedemo ono što skuham), izložba fotografija i još štošta.

Raduje me stajati tamo okružen svim tim delicijama koje mi se smiješe, makar to bilo samo s papira. Ljuljuškam se tako među svim tim sjajnim i urednim koricama, u obilju izbora kao galeb na napuštenoj ribarnici i ne znam kamo ću sa sobom. Buljim u jednu na kojoj pozira torta, za koju bih širu rodbinu prodao u bijelo roblje, uzvišena i nacifrana kao da ju je osmislio i među nas nedostojne Zemljane poslao netko tko zna materijalizirati snove. Kako pomaknem pogled, tako me nešto drugo zainteresira, pa blenem u đakonije pripravljene sa sirom, u sljedećem trenutku već slovkam po nečemu što su jeli još stari Azteci. Ipak, dok sam uživao u društvu savršenstava, nešto mi je poremetilo ugodu. Taman sam imao namjeru pozvati mladu damu koja održava red među policama i upozoriti je da su im se izmiješali odjeli jer mi se pod rukom našla, u odnosu na ostale, neugledna knjiga na čijoj su se naslovnici nacrtala tri lika koji izgledaju kao da su upravo nešto na brzinu improvizirali za radni ručak Billyja the Kida, Pancha Ville i Rasputina, a zlu ne trebalo, mogu poslužiti i kao tjelohranitelji bilo kojem od njih.

Dok sam čeka da naiđe gospodična kojoj bih se mogao potužiti, uzeo sam je u ruke. Naslov "Dosje kuhinja" i autor Anthony Bourdain nisu mi ništa kazivali, pa sam okrenuo na prvu stranicu i pročitao nekoliko uvodnih rečenica. I još nekoliko. Dvadeset i četiri sata i jednu neprospavanu noć kasnije (srećom bio je vikend), "Dosje kuhinja" i g. Bourdain postali su nešto čega ću se još godinama rado sjećati, najzanimljivija knjiga o hrani koju sam dosad imao u rukama. A nema u njoj niti jednoga recepta, koliko se sjećam.

Bourdain, (svjetski poznati kuhar kako piše na poleđini, premda on za sebe kaže da nije ništa posebno) iz osobnog iskustva priča o svijetu kuhara i kuhinja, ali tako da ga rasvjetljuje iz pozicije nepoznate nama običnima, iznutra: znate ono kao kad u crtiću mačak proguta žarulju pa mu vidimo unutrašnjost. A utroba svijeta koji nam se pokazuje nije uvijek lijepa, zapravo nije nimalo lijepa: histerična je, nepristojna, nepouzdana, često prljava, opasna i opscena, puna tipova koje ne želite mimoići u nepoznatoj ulici, a kamoli jesti ono što vam priprave, ali je itekako zanimljiva i uzbudljiva, duhovita, puna strasti i ljubavi prema hrani. Takav je i naš pripovjedač koji o svom radnom mjestu priča žustro, dinamično, cinično, izrugujući se, kudeći i omalovažavajući, kao Tarantino iz vremena dok je još valjao.

Budimo iskreni, nije me nagovorio da ovog trenutka ostavim svoj posao (koji i nije baš najbolji na svijetu) i otrčim tamo, ali to nikoga ne sprečava uživati u knjizi. A ovo je knjiga s ključem. Zapravo, knjiga s ključanicom kroz koju nam je dopušteno viriti u čudnovati svijet iza kulisa i saznati nešto o večeri kada je u jedan od restorana u kojima je Bourdain radio svratio Sinatra i iz čistog gušta pjevao za par gostiju, pa nešto o šezdesetogodišnjem kolegi Basku koji je u drugom restoranu amputirao vlastiti prst jer je ocijenio da će više zaraditi od socijalnoga, o odlascima u trgovinu, kupovanja mesa u vrijednosti deset tisuća dolara za treći restoran pri čemu se osjećate kao pijani šeik, o onoj večeri u Tokiju kad je jeo raspolovljenu riblju glavu i žive hobotnice, o Ekvadorcima koji zaposjedaju sva važna mjesta u kuhinjama, o pomoćniku Stevenu koji je u stalnom sukobu sa zakonom, surovog i egzibicionističkog ponašanja, lošeg ukusa, odnosno, o njegovom najodanijem prijatelju i najboljem poslovnom suradniku, da ne nabrajam više i ne kvarim vam užitak čitanja - o poslu za kojeg kaže kako ga ne bi mijenjao nizašto na svijetu.