Rosie Boycott, savjetnica londonskog gradonačelnika Johnsona za pitanja prehrane nedavno je ukratko izjavila: "feministice su pogriješile, mjesto žene je u kuhinji. Ako vas tamo nema, rezultat su debela djeca i širenje fast fooda".
Feminizam i kuhača, oksimoron ili novo revolucionarno doba u muško-ženskim odnosima?
Pokušavajući pronaći kakav takav odgovor na ovo pitanje, ne mogu izbjeći svoju osobnu priču. Moram početi s priznanjem da moja mama nije bila jedna od onih o čijim se kolačima i dan danas raspredaju bajke. Kuhinja mog djetinjstva nije bila romantično umotana u mirise vanilije i cimeta, ne postoji nikakva požutjela i uflekana bilježnica koju ću naslijediti, nijedno jelo koje je po meni dobilo ime. Moja mama nije nikad spremala zimnicu, nije kuhala rajčice, ni pekmeze. Nije znala praviti kolače, osim pite od jabuka i palačinki. Feminizam 70-ih godina prošlog stoljeća njoj je legao kao u priči. I priznajem da sam zbog toga ponosna na nju.
Iz današnje perspektive, žene iz pedesetih i ranih šezdesetih doživljavamo kao prve moderne zarobljenice. Njihov zatvor bio je zazidan od sjajnih i kromiranih prvih kuhinjskih pomagala. Bili su zamišljeni kao prijatelji koji će ih osloboditi fizičkog napora i pružiti im više slobodnog vremena. Također, u velikom broju slučajeva ponuditi muškarcu ispriku da nastavi s čitanjem novina. Ošamućene reklamama s prvih televizora koje su najavljivale usisavače, mašine za suđe i tostere, jednom rječju pomagače koji su ih trebali učiniti sretnima, žene su zapravo bile same i oboljele od "kuhinjskog bluesa". Nije čudo da su jedva dočekale da se zaposle, "zapale grudnjake" i pobjegnu od štednjaka. Biti vlasnicom svoje budućnosti i tijela, kroz pravo na učenje, rad izvan kuće i jednako plaćenu satnicu, kao i na odluku kada i s kim osnovati obitelj, jednostavno je bio preveliki izazov, koji je podrazumijevao bijeg iz kuhinje.
I što sad? Zar je sve bilo uzaludno? Ja sam ta koja kuha bolje i više od vlastite mame. Znači li to da smo ona i ja u evolucijskom sukobu, društvenom rascjepu, povijesnom kontrasmjeru? Da li sam ja rezultat dekadencije ili kontrarevolucije?
Rosie Boycott, savjetnica londonskog gradonačelnika Johnsona za pitanja prehrane nedavno je ukratko izjavila: "feministice su pogriješile, mjesto žene je u kuhinji. Ako vas tamo nema, rezultat su debela djeca i širenje fast fooda". Slično je izjavila i Amanda Hesser, kolumnistica NYTimesa, koja je pohvalila Michelle Obama za biološki vrt oko Bijele Kuće, ali istovremeno i ukorila jer u kuhinji jedva raspoznaje celer od peršina i nije u stanju očistiti grašak. Nutricionist-novinar Michael Pollan u svojoj knjizi "In Defense of Food" te sa stranica također NYTimesa tvrdi "Fast food i gotova hrana? Krive su feministice, koje su otjerale žene iz kuhinje!"
Sve ide u prilog sve učestalijim pozivima na rješavanje problema junk fooda, dječje i odrasle pretilnosti, bolesti poput dijabetesa, povišenog kolesterola i još čitavog niza drugih. Sve je više onih koji lijekovima, zakonima, liječničkim savjetima pretpostavljaju jednu jedinu stvar - domaću kuhinju, i naravno, nekoga tko će kupovati, čistiti, pripremati jelo, a nakon toga oprati i počistiti.
Da li je moja mama stvarno pogriješila? A s druge strane, što će o nama misliti naše kćeri ako im kuhanje prikažemo kao jednu od osnovnih aktivnosti u životu?
Godinama sam bila uvjerena (ili sam se samo tješila?!) da se sloboda može ostvariti preko keksića i ribljeg carpaccia. I izgleda da nisam bila jedina. Broj kulinarskih blogova koje vode žene je zbilja impresivan. U njima se potvrđuje vlastita tradicija, osobna iskustva i sposobnosti, oslobađa kreativnost i stvaraju prijateljstva. Ali nažalost, taj hobby rijetko preraste u posao kojim se zarađuje za život. I sve češće razmišljam kako se zapravo radi o varci, pametno smišljenoj prevari da nas se vrati iza štednjaka, dok matematiku, ekonomiju, politiku i ostale "sitnice" koje upravljaju svijetom ostavljamo nekom drugom. Uglavnom, muškarcima.
Jesmo li sigurni da neotradicionalna ljubav prema kuhanju zapravo ne skriva nametnutu obavezu, istina upakiranu u umjetnički predstavljene blogove, filmove i knjige, ali uvijek i jedino ŽENINU obavezu?
:(Još nema komentara