Ponekad mi se čini da nije ni otišla, već se samo onako prikrila, ali je stalno oko nas... jesen je... netko će reći zar opet... netko se raduje, a netko opet ne, jer znate kako se ono kaže " sto ljudi, sto ćudi ili tko bi svima ugodio, taj se još nije rodio..."... puno je istine u narodnim mudrostima zar ne... ja volim jesen, a zašto, pa mnogo je razloga... volim i pisati o njoj, još od malih nogu, školskih dana... zato evo i danas sjedim, tipkam i gledam kroz prozor, vani se vjetar lagano poigrava sa polužutim lišćem, a sve miriše na jesen... slijedite me kroz još jednu jesen... ali oprez, možda će vam trebati i kišobran...
Možda ste se zapitali zašto baš ova slika, evo odgovora... ovo je pita od grožđa spremna za pečenje, a ove bobice grožđa me nekako podsjećaju na silne kišne kapi koje nemilice padaju gotovo čitavo ljeto, pa eto otuda, a barem meni je jako fina, pa probajte, ako imate volje i želje za pečenjem kolača, za kušanjem ovih slatkih bobica, zašto da ne. sve dok pada kiša, neće vam biti barem dosadno...
Dakle gdje smo ono stali... jesen... kiša... magla... žuito lišće... blato...ali i obilje plodova kako u vrtu tako i u vinogradu i voćnjaku zar ne... jer znate kako se kaže " u svakom zlu ima i nečega dobroga " pa tako i u ovoj jeseni... uglavnom ili ju volimo ili ne, ali mislim da ipak ima više razloga za, upravo zbog ovog obilja kojima nam daruje priroda, a za ono drugo, tu su kišobran, čizme i kabanica zar ne... probudite u tim trenucima dijete u sebi i sjetite se kako ste voljeli šetati po kiši i čižmicama tapkati u najvećim lokvama vode zar ne, niste uopće marili za prigovore vaše majke...
Posvuda opada žuto lišće koje se lijepi za mokro tlo, padaju divlji kesteni, sjećam se da smo ih kao djeca sakupljali i pravili od njih sve i svašta, bilo nam je potrebno tek nekoliko kestena i pokoja šibica i eto igre i veselja... za nekoga je kesten tek opali plod s grane, ali uz malo mašte može se pretvoriti u bilo što vi želite zar ne...
Nekako su jabuke zaštitni znak jeseni, kao naravno i orasi, pa zato evo jedne prigodne slike...
A uz ovu sliku idu mi nekako i prigodni stihovi jedne pjesme iz moga kraj, čije riječi idu nekako ovako " jabuke i orasi mi smo diko siromasi..."... u ranu zoru, nigdje nikoga, lagani mračak oko vas, a vi sakupljate tek opale orase s drveta... možete li zamisliti taj prizor, jedino problem može biti možda gazdarica istog, koja je ranoranilac, pa gleda iza zavjese da li je netko u šteti, zna tu biti svakojakih zgoda... jednom davno desilo mi se da je gošpođa otvorila prozor i veoma glasno zapitala što ja to radim, a samo sam se sagnula za tim otpalim orasom, ali nije bilo druge nego ga ipak ostaviti ha,ha,ha...
Jedan od simbola dolazeće jeseni, nalazi se već nekoliko godina u mom malenom vrtu, iako baš i nije uobičajen za moj kraj, barem nije bio prije, a to su...
fini i slatki plodovi smokve...
Jesen stvarno znači obilje raznih plodova, ponekad čovjek ne zna kamo bi se prije okrenuo zar ne... ovo bi bila svojevrsna simbioza moga cvijeta i grozdova koji su se zapleli u njega...
Ovo je malo i mirisnih ostataka ljeta, koji kao da odolijevaju prvim maglama i silnim kišama...
I tako malo po malo završavam ovu laganu rano jesenju šetnju i promišljanja o njoj, iako kada malo bolje pogledam u kalendar početak je devetog mjeseca, malo mi je prerano za maglu, hladan vjetar i velike kiše zar ne... ali nas ionako nitko ništa ne pita, a pogotovo priroda koja nam valjda vraća sve ono što smo joj napravili i što još uvijek radimo, a protiv prirode se čovjek ipak veoma teško bori...
Dok pišem ove redove pada lagani sumrak nad moj grad, danas napokon poprilično ugodan dan bez padalina, čak nema ni najlaganijeg povjetarca da pomakne ono već žuto lišće... za kraj jedna malena crtica, ako tako mogu reći, a vi protumačite po svom... danas su me jedne malene gumene čižmice, koje se nekako vezuju uz jesen i kiše, a pripadaju jednom slatkom malenom dječarcu na trenutak vratile u moje djetinjstvo, sjetila sam se naime svojih prvih gumenih crvenih čizmica, kako je potrebno samo malo, da sjećanja navru zar ne... sam pogled na to maleno lice, nasmijane krupne oči, iz kojih kao da izvire sva sreća ovoga svijeta, dovoljna je da bar na trenutak čovjek zaboravi na sve nevolje i probleme koji ga tište i sam postane ono zaigrano dijete kojemu je igra sve u životu...... za sada od mene toliko, a o tom dječjem osmjehu, možda nekom drugom prilikom... lijepi pozdrav i uživajte u jeseni...
:(Još nema komentara