Pogled

Desilo mi se, nekada davno, pre dvadeset godina, bas ovako...i dalo snage za dalje, za uvek...

Evo me, najzad, tu, sa vama, pored vas, pred vama... Sa crne mermerne ploce posmatraju me nevesto uklesani, vasi, likovi... i cvece postavljeno izmedju vas... Najzad tu, gde jedino zelim da budem...sa vama... da osetim dodir vasih ruku, miris vasih tela, otkucaje vasih srdaca...zvuk vasih glasova...Ta mukla tisina... vasi pogledi uprti u mene...ili vas to mozda ja gledam...ili nam se pogledi ispreplicu...I tako mi je dobro i tesko tu gde sam...

Nas troje bili smo jedna celina...tako sam govorila, secate se?!... Bili smo jedno telo, jedna dusa... Secate se, kada ste se cudili sto su mi matematika i fizika "isle"   kako sam karikirajuci Sokrata: "Nas troje sve znamo"!- na vasim licima izmamljivala, ipak, zadovoljni osmejak!... A, sada?!...Sve se srusilo... Sve se rasprsilo...Pogledom dodirujem te sitne cestice dok lebde u vazduhu... Secate se, kada sam bila mala, kako si mi  govorio o zivotu, onako bioloski, da se sve radja, razvija, raste, donosi plodove, stari i umire, zeleci da me na neki nacin pripremis za ono sto zivot nosi, za surovu stvarnost... mama bi, videci moj unezvereni pogled, nemoc, znajuci i osecajuci govor mojih misli: "Vi nikada necete u...!" znajuci i osecajuci  tezinu tih reci za mene: "Ma ostavi dete na miru, ne opterecuj je time!" ... "To se moze desiti  nekom drugom, dalekom, mada je i to strasno i tesko, ali vama, ne, nikako, nikada!"-nastavljale su, tada, moje misli...

Secas se, tata, kada je mama dosla ovde,  kada je nasa celina okrnjena, i kada sam skrhana bolom od tuge za njom, rekla ono sto me je razjedalo, tada, tako puno, do besvesti: "Kako sam uopste ziva?!... Nje nema ...a ja...govorila sam da cu umreti sa vama, ziveti, dok vi zivite!"... Zivot bez vas nema smisla, bez vas vise nista nema smisla!... "Muz i zena su do groba, roditelji do veka! Da te vise nikada nisam cuo da tako nesto kazes! Imas porodicu, divno dete!"-bile su tvoje tvrde, bolne, roditeljske  reci ... Bolne, jer, tebe je bolelo sve...toliko, da sam i ja osecala tvoju bol...

A onda, mislila sam ili ubedila sebe, ne znam, da mama vidi tvojim ocima, raduje se tvojom radoscu, smeje tvojim osmehom...I trudila se da ga na tvojim usnama izvucem sto vise!...Da se obradujes jos jednom unuku... Da... A ti?!... Vas dvoje zajedno!... A ja?!...Jedino sto zelilm je da me privijete na svoje grudi...da sam sa vama... sa vama... I pogled dodiruje meku zemlju, ili je to mozda ruka dodiruje, ne znam,... i pada nicice, i telo, nekim magnetom privuceno, polazi za pogledom... i... neki zvuk... sve jace dopire do mojih usiju, do mog pogleda, ne znam...Odjekuje... Neko place... neko dete place...ne ... neka beba place... ne?!... to moja beba place!!!... Vec panicni pogled  u potrazi za zvukom... zaustavlja se... telo ga prati, ustaje... Njegove neveste ruke je drze... Pogled je miluje... i  dodiruje  par malih, uplakanih obrascica, suznih ociju... Plac prestaje...Moj pogled ili ja, ne znam vise, polaze prema njima...Grle me njihovi pogledi ili njihove ruke,... ne znam,... grlim ih, pogledom ili rukama,... ne znam,...Noge koracaju... Ljubim i pogledom i usnama i srcem i dusom, da, znam, mekanu kosicu...osecam taj divni miris moje bebe... privijam na grudi lepo, malo, telo i privija se ono uz mene, i govori moj pogled ili ja ili mozda oboje, ne znam..."Evo mame, cedo moje, zlato moje, sve moje, svi moji, tu je, nece te ostaviti, nece vas ostaviti, bice uvek pored tebe, pored vas, da rastes i da rastete... bratic nas ceka! Slusacemo dedu! Mama nije sama! Ima vas! Tako nas je puno!"...Sedamo u auto...cuje se zvuk motora ...automobil krece...

I...jedno saznanje ili samoubedjivanje, da se mora u zivot zbog onih koje imamo pred sobom... i onih koji su nas imali pred sobom...Zbog svih tih, divnih, roditeljskih zelja i briga...

I...jos jedno saznanje... da smo u svoj svojoj boli, ponekad, tako puno sebicni...

Onih kojih nema, a bili su nam tako  znacajni  i kojima smo tako puno znacili, zivece, zauvek sa nama i u nama, jedino , ako je nas...zato koracajte cvrsto i hrabro kroz zivot...ka onima koji su dosli ili ce doci...

Tagovi

8Komentara

Svi mi imamo neke svoje velike tuge, kad padnemo duhom i gubimo snagu! Ali ipak treba smognuti snage i izaci iz ponora kojem tada stremi nas duh: pogledati oko sebe i videti druge kojima smo mi isto tako bitni! Citajuci mnogo toga i na ovim stranicama odlicila sam se opisati to stanje u kojem sam se nasla pre mnogo godina! Mozda i nekome pomogne! Taj ponor, ta nasa sebicnost je stranputica! Treba se izvuci misleci na druge, na zivot! Hvala kumababa!

MooCow sasvim si ispravno postupila! Proslava rodjendana nije umanjila tvoju tugu, a sinu si ulepsala rodjendan! Moja baka nije obukla crninu za bratom koji je preminuo nekih mesec dana pre mog vencanja! Govorila je:" Moja prva radost se udaje,a ja da budem u crnom, nikako!" Treba gledati u zivot! I ja sam kad je ona preminula( par dana pre sinovljevog rodjendana, vec sam bila spremila nesto od kolaca) proslavila sinovljev rodjendan! Uvek je govorila da ne treba ostaviti radost za zalost, radost je uvek na prvom mestu! Isto tako, i moj otac mi nije dao da nosim crninu za majkom, svo vreme se trudio da mi kupi nesto sto nije crno a ima malo crnog ili je tamnije boje! Eh , roditelji! Treba voleti zivot! U pravu si!

Što reći, svatko od nas ima svoju tugu... moj otac preminuo je u trenu... osjećala sam se, a i danas se osjećam kao da mi ga je netko oteo.

Preminuo je 7 dana prije rođendana svog obožavanog unuka... što sada, rođendanska proslava već je bila organizirana, obitelj  je rekla, pa naravno da nećemo doći... ja sam rekla NE, iako smo mog oca danas pokopali, dijete će proslaviti svoj rođendan!!!

Možda će me zbog ovoga neki osuditi, ali to je moja odluka i moji zbor, može se reći i prešutno obećanje. Moj tata mi nije dozvolio da nosim crninu nakon majčine smrti, rekao je - tužno ti je srce, puca ti duša, to se vidi na tvom licu, NE želim da nosiš crninu, i još nešto - ako umrem prije nekog blagdana ili rođendana ne daj Bože da vi ne feštate - feštajte za MENE jer ja volim život, a život mora ići dalje i bez mene.

Toliko....

Draga MeriLee, sa zakašnjenjem, pročitala sam tvoj članak u dahu! U potpunosti te razumijem, jer sam i sama sve to prošla. Dok sam ga čitala u mislima mi je bila jedna rečenica koju ću ti napisati, jer sam sama došla do toga, kad čitajući dalje, naiđem na nju u tvom članku. Onaj predzadnji odlomak. To je istina, jer naša bol ne mora i nije, najveća i drugima, a drugi nas trebaju i njihova potreba i bol za nama je velika a da je mi u tom trenutku ne vidimo......to je naša sebičnost.

Sad dolaze dani kad odlazimo na groblja našim najmilijima i upravo će se tamo još više probuditi naša potisnuta bol. Ali zbog drugih, kao što su nekad naši zbog nas, moramo biti jaki i ići dalje uspravno! Pozdrav draga!