Ovo je priča o tome kako i malene, naizgled krhke stvari i sitnice mogu u nama izazvati mnogo toga, pokrenuti nam drage uspomene, sjećanja na one osobite ljude, prijatelje, čak i samo znance ili one koji su nam proletjeli životom poput proljetnog daška vjetra, ali na neki svoj osobit način ostavili duboki trag... a odakle inspiracija za ovakvo nešto pitat će netko... gotovo svaki kutak kuće u kojoj sam odrastala ima svoju priču... a otuda i ova koja slijedi...
Svatko od nas ima " ono " svoje mjesto, gdje mu je srce ispunjeno, gdje se osjeća sretnim, zaštićenim od svega i svih, maleno utočišće od svega grubog i nepotrebnog... imam dva takova mjesta, dva samo moja " malena svijeta " kako za sebe tako i za drage ljede u mom životu, tamo nema stresa i svakodnevnih životnih peripetija, zato uvijek jedva čekam da tamo dođem, kao i mnogi od vas uostalom zar ne...
Kao što sam već i rekla u uvodu, svaki kutak, svaki dio ima svoju " priču ", svaka sitnica, detalj, komad namještaja... često se čuje misao, eh kada bi zidovi znali barem pričati, to bi bile priče zar ne... u svaki taj dio uloženo je mnogo ljubavi, truda čak i odricanja, valjda je zato to tako, ili barem ja tako mislim... sjećanja su ta koja nas prate, osnažuju kada je to potrebno, jer što je čovjek bez sjećanja...
Trebali bi krenuti na ono o čemu sam danas htjela napisati par redaka... ušavši u maminu sobu za oko su mi zapele ove njene figurice od porculana, svaka od njih ima neku svoju priču, sjećate li ih se, oni stariji među vama sigurno, a oni mlađi neka se sada upoznaju s tim malenim podsjetnicima na prošle dane... bilo ih je svakojakih, ptica, pasa, slonića, vazica, ma mnogo toga... svojedobno su bile jako popularne, svaka je imala čak i maleni podmetač, ručni rad... netko će možda reći sakupljači prašine, možda je malo i u pravu, jer ih je ponekad trebalo i oprašiti, obrisati i vratiti im stari sjaj, a za današnje vrijeme se to čini uzaludnim i nepotrebnim poslom, uz sve ostale... reći će netko " nemoguća misija "...
Inače bilo ih je posvuda, barem kod moje mame, na polici u regalu, na kuhinjskoj plohi, jedna obavezno i na TV, ma na svim mogućim i nemogućim mjestima... neke su kupljene, a neke dobivene na poklon od dragih ljudi... recimo imam jednu, poklon od prijateljice za rođendan koja mi je i danas draga... kao što rekoh svaka ima priču... nedavno smo proslavili 8. mart, nekada su se darivale i za taj dan...
U mom gradu je nekada bila jedna trgovina u kutku ulice, u blizini naše glavne šetnice, u kojoj su se prodavale takove stvarčice od porculana, voljela sam kao dijete otići tamo s mamom, uvijek bi kupile neku novu narovno... bila je to staklana, kako smo je zvali, cijela trgovina ispunjena predmetima od stakla i porculana, pravi mali raj za ljubitelje takovih stvari... ali bio je tu i jedan mali problem, kako se suzdržati i ne dirati sve to, još kada ste u nekim kako se ono veli " znatiželjnim godinama "... prije ulaska mi je mama uvijek napominjala da pazim i ne ludujem ha, ha... jer zamislite recimo dovesti poneku današnju djecu u takav jedan prostor, bila bi to katastrofa, u punom značenju te riječi, jer kao što i mama zna puno puta reći tada su i djeca bila drugačija, kao uostalom i puno toga ... bilo je naravno i tada onih malih nevaljalaca, ali ipak u manjoj mjeri ... neka se ne uvrijede današnje mlade mame...
Sastavni dio bili su kao što se vidi i na slikama i mali ručni radovi, poput toleda, čipke, heklanja... danas nekada znam reći mami da ih malo smanji, ali ona se ne želi odreći kao što kaže tih malih i dragih sitnica... ima onu svoju što ja volim rećui legendarnu rečenicu, koju možda imaju i mame nekih od vas, " dok sam ja živa, neka stoje, a poslije... " to inače voli reći i za mnoge druge stvari...
Eto to su bila moja porculanska sjećanja i kratka šetnja kroz malene sitnice, koje me podsjećaju na prošle dane i drage uspomene... možda su se i neki od vas podsjetili na te zaboravljene sitnice... ova posljednja slika možda i ne pripada ovdje, jer ovaj psić nije od porculana, ali je draga uspomena...
:(Još nema komentara