Bilo je ljeto, život na moru opasno vruć, previše ljudi na cesti, premalo slobodnih mjesta te nimalo osvježenja osim pokojeg skoka u more. No onda mi se ponovno pružila prilika otići u Liku i svakome kome se pruži prilika savjetujem da ode. A zašto, reći ću vam u ovoj priči o Lici, o mirisima, okusima, prirodi, druženju i užitku.
U rano jutro oko podne zeleni riječki Twingo krenuo je Jadranskom magistralom put Like. Bilo nas je troje, s jednim šatorom, nekoliko karimata, torbama, ručnicima i voljom. Siva cesta vodila nas je iz Rijeke, kroz Kiriju i Vinodol pa cestom preko brda Alan u Liku. Iako s morske strane postoji nekoliko ulaza u Liku i mada je meni najdraži ulaz preko Karlobaga (kad za sobom ostavljate more i otok Pag, a ulazite u prostor u kojem vladaju guste šume, klanci i hladnoća) ovaj naš ulaz preko brda Alana skroz je simpatičan, ajmo reći nekako Hobbitski. Odjednom će vas osvojit pogled na kvarnerske otoke Krk, Cres i Rab što žive usred ljeskajućeg mora, a s druge strane bijele vjetrenjače, masivne mašine što stvaraju hipnotičko-snažan zvuk parajući zrak. Duboki bas.
Stajati pod njenim propelama, gledati morski kraj pod našim nogama, očima pratitit uske krivudave cestice što sijeku šume i s Alana vode u Vinodol, osjećati vjetar na licu i slušati zvuk propela jednostavno je ... no, zamislite sami kako to može biti.
Naše je odredište bilo selo Mogorić (u kojem roditelji mog prijatelja imaju vikendicu) smješteno nekih 20ak minuta vožnje autom od Gospića. Selo se proteže kilometrima, no zimi u njemu ostaje jedva 2-3 stanovnika. Ljeti se doduše mjestance popuni. Ljudi koji su obiteljski vezani za Mogorić, a žive i rade u Rijeci, Zagrebu ili u inozemstvu dolaze u Liku na praznike.
E upravo tamo, u tom mjestu, pored kuće digli smo naš šator, postavili vreće za spavanje.
Bio je to načelno radni vikend, pa iako se nešto i radilo više se uživalo. Jutro započinje kavom i jakim doručkom jer nakon njega kreće se s fizičkim radom. Kobasice, sir, slanina, domaći kruh, paradajz, krastavac, kava i rakija.
Ali prije svega jutro započinje bosom nogom o toplu travu. To je bio moj najveći užitak, ustati iz šatora nakon što me jutarnje sunce izbacilo iz njega, stati bosim nogama na pošišanu travu pa kliziti stopalima po majčici zemlji. U daljini zvuk zvona ovaca što pasu zorom, zujanje pčela, jurnjava muha, razgovor ptica u krošnjama šljiva i miris zemlje. A iza nas Velebit.
Nego, prije sam spomenula doručak pa u okviru toga i rakiju. E priča o rakiji ide ovako, rakije uvijek ima, ona teče u potocima, ima svoje radno vrijeme (doručak, ručak,večera), a ponekad i kakav međuobrok uz ćakulu (priču). Šljiva, loza, rakija od breskve, rakija s travama, nje ima u više vrsta, nekoliko okusa i različitih djelovanja na organizam. Rakija je lički faktor X. I ne prođe dan da se ne popije barem časica. Svako druženje seljana je svoja priča o rakiji, uz nju prolaze svatovi, sprovodi, rođenja i krstitke, tuge i radosti, dosade i radni dani.
Djeca ju iz frižidera donose roditeljima, muškarci utaču rakiju večerima, žene ručcima. Sprema se u plastične i staklene boce, pije se iz čokančića, staklenih i plastičnih časica, iz grla boce. Drže ju nježne ženske ruke, velike, težačke muške, ruke krute kože i crnih brazdi od zemlje, dok djeca u nju umaču mali prstić pa ga ližu. Rakija je majka.
U Lici se dobro jede. Tu je kotlić i peka, janjetina, riječna riba, domaći kukuruzni kruh, slanina i džem od šljiva. Pripremali smo gulaš u kotliću na vatri, pa janjetinu pod pekom, pa ribe. Bilo je tu svega za prste oblizat. A ja, ja sam pripremila svoj prvi kukuruzni kruh pod pekom. Ponosna sam bila k'o ... ne znam k'o što, ali sam bila sretna jer su drugi kidali komade i uživali. A to je ono najbitnije, da ljudi uz vas uživaju. Zar ne?
No da ne bi samo pričala o jelu i rakiji moram reći i nekoliko riječi o mjestima i krajevima.
U daljini se vidi Velebit što štiti Liku i stvara granicu prema moru. A Lika brdovita, zelena i vodena, išarana pitomim cesticama uz koje se nalaze stare ličke tradicionalne kuće. Ona je djelimice porušena i metcima izrešetana, bijela od ovaca, žućkasta od suše, mirisna i divlja, paklena danju, hladna noćima, zemlja jezera i rijeka, najzvjezdanijeg neba, pastrva i medvjeda, rakije i voćnjaka, vrijednih ljudi - na prvu zatvorenih, ali srčanih. Zemlja snažnog Krbavskog polja.
A ponad polja mjesto Udbina kojem želim od sveg srca pomoć jer tom mjestu i tim ljudima treba pomoć. Iskreno, tom je gradu Bog rekao laku noć i zaista se nadam da će ova država učinit nešto jer nažalost osim novo izgrađene crkve ti ljudi nemaju ništa. Udbina ima jako lošu energiju, a nalazi se na predivnom mjestu. Na neki čudan načim laknulo mi je čim smo sjeli u auto i otišli. Udbinu treba posjetiti jedino ako želite vidjeti Krbavsko polje "iz zraka".
Gospić je s druge strane pravi mali grad. Naseljen još od prapovijesti, prepun japodskih ostataka kao i cijela Lika, važan u antičko doba zbog prometne komunikacije, pa preko hrvatskih vladara i Turaka evo nas danas u gradu u kojeg se ulaže, koji se uređuje, koji vrvi životom, mladima, odraslima i djecom, grad pun cvijeća, velikih trgova, čistih ulica.
I u tom gradu postoji jedan sajam petkom, jedno kulturološko ludilo. Ima tu svega od paprika do talijanskih šljemova iz II. svj. rata, od gaća za 10 kn do novo izrađenih peka, metli od šiba do precijenjenih dalmatinskih smokava. Kupila sam ručno rađeno (nadam se) zvono za ovce pa da me podsjeti na Liku.
Ostavili Gospić i zaputili se u Smiljan, selo pored Gospića, tipično ličko selo koje se ne razliku po ničemu od ostalih sela osim po jednom, po jednom čovjeku, Nikoli Tesli. Kako kaže jedan izložbeni plakat u Teslinom memorijalnom centru: " 9. na 10. srpnja, točno u ponoć, dok su nad Smiljanom sjevale munje, rođen je Nikola Tesla".
Savjetujem svima koji su u mogućnosti, posjetite ovaj centar, pogledajte izložbu u njegovoj rodnoj kući, crkvu u kojoj je misu služio njegov otac, pravoslavni sveštenik, pogledajte prezentaciju njegovih izuma i zaigrajte se sami ili s klincima na igralištu u sklopu centra. Fantastično osmišljenom i originalnom igralištu gdje smo nas troje opet postali djeca. Već duuuuugo nisam tako dječje uživala kao tamo.
Tesla je bio genije to svi znamo, čovijek trilijunima godina ispred svog vremena, opsesivno-kompulzivan, čovjek koji je između svih tih stotina izuma izumio i vodoskok, jedan skroman čovjek koji je izjavio: "Ne žalim što su drugi pokrali moje ideje, ali žalim što nemaju svoje."
Što više reći? Posjetite centar, upoznajte Teslu i naučite. A možda će napokon jednog dana i Lika biti cijela osvjetljena jer je nedostatak struje u Lici stvarno paradoks.
Za povratak smo ostavili pogledati možda najlijepši dio Like (iako će mnogi reći da su to Plitvička jezera), meni je to dolina rijeke Gacke, njezina vrila, mlinove i vodenice, mostove i šarene patke.
Kako kaže web stranica turističke zajednice grada Otočca: "Na Gacki i njenim pritocima radilo je tijekom 20. stoljeća oko šezdeset mlinica, a danas ih tek nekoliko." Ljudi su kolima dolazili noseći žito na mljevenja od vršidbe do kraja jeseni pa i u zimi. Dolazili bi kolima iz svih krajeva Like, pogotovo ako bi rijeke Lika i Krbava presušile pa mlinovi ne bi radili. Gacka je uvijek radila. Na meljavu je znalo čekati i po dvadesetak vozova, pa je mlinar osiguravao i smještaj ljudima, sijeno njihovom blagu i svakodnevni topli kruh. Posao mlinara bio je unosan, ali i težak. Svakih nekoliko dana skidalo bi se mlinsko kamenje i održavalo, a samo su pravi mlinari znali kako dobro naoštriti kamen. No, uz mlinove je bujao život, razmjenjivala su se znanja i iskustva, stvarala prijateljstva, razvijala se komunikacija uz šalu i smijeh.
Danas možete posjetiti Tonkovića vrilo i Majerovo vrilo. Tonkovića vrilo nije uređeno (mlinice nisu restaurirane), ali je divlje i prekrasno. Tu možete štogod pojest i/ili popit hladno pivce jer se ponad mlinica nalazi i restoran. Možete i prespavati jer ljudi iznajmljuje apartmane.
Majerovo vrilo je nekih 7 km udaljeno od prvog vrila seoskom cesticom koja vodi i do uzgajališta pastrva pa kao i ja stanite i kupite odlične pastrve upravo ulovljene na licu mjesta.
A onda ćete doći do Majerovog vrila na kojemu su mlinice restaurirane, obnovljene i puštene u funkciju. Tu možete i kupiti netom samljeveno žito u fino brašno, probati mlinarov kruh, posjetiti mali zavičajni muzej u kojem sam se pred godinu dana bila zaljubila u bijelu štirkanu haljinu s decentno uvezanim narodnim vezom. Bila je na prodaju, ali nije bilo veličine. Haljina za svaki dan. A šta će žena nego haljine gledat 🙂
E ovdje zastanite, sjednite na klupicu, stablo što se nadvilo nad Gacku ili drveni pod i samo gledajte mlinice, rijeku, slušajte šum i huk vode, bacite oko na bezbrižne patke što plutaju staklenom površinom u kojoj se zrcale njihova šarena pera i udišite svjež Lički zrak. Vrila Gacke su odličan jednodevni izlet i za odrasle i za klince.
I vrijeme je za povratak kući svojoj, mojoj Rijeci i Kvarneru. Prošli smo Otočac koji je nekad bio najjače turističko mjeto u Lici (uz Plitvice) i to upravo zbog Gacke i ribolovnog turizma. Prošli smo ličke šume što vode do Vratnika od kuda započinje spuštanje u primorske krajeve.
Kvarner nas je dočekao 15 stupnjeva topliji, s punim cestama kampera i turista, noćnim veselicama po terasama, mirisom pečenjara, i s puuuuno svjetala. Možda je tamo negdje gore na nebu, Nikola Tesla ipak odlučio uz pomoć nekih čudnih sila onemogućiti da Lika svijetli i tako joj učinio uslugu da živi divlja i slobodna.
Ostavila sam Liku tamo iza Velebita, beskrano zvjezdano nebo i kristalno jasan mliječni put, hladne noći i vrele dane, miris kiše na Balkanu, šuštanje grana u noći, rakiju i janjetinu.
Moj savjet je - upoznajte Liku, ako budete imali sreće naravno. 😉
:(Još nema komentara