Moqueca je tipično jelo brazilske pokrajine Bahia, koja obiluje ribom i plodovima mora, kao i voćem poput banana i kokosa te kokosovog mlijeka koje se pravi od svježih plodova.
ili palmino ulje je "afrički poklon" brazilskoj kuhinji, koji je polovicom 18. stoljeća stigao zajedno s robovima iz Afrike.
Priča o moqueci započinje u velikoj glinenoj zdjeli. Zapravo, u dvije velike glinene zdjele. Kad sam podigla poklopac i zavirila u jednu od njih, trebalo mi je nekoliko sekundi da kroz mirisnu i vruću paru shvatim o čemu se radi. U zdjelama je bila neka vrsta narančasto-žutog gulaša. Krenula sam s uobičajenom detekcijom. Prvo što sam pronašla u gustoj juhi bio je luk, rajčica i paprika. Približila sam nos, što i inače činim s hranom koju skuham, kako bi prepoznala limetu i nešto morsko. Nakon prve žlice prepoznala sam i kokosovo mlijeko u kojem je taj "brazilski brodet" bio skuhan. A ostatak, oni neugledni svijetli komadići narezani u obliku kockica, bile su banane. Tako mi je objasnio gazda, ribar-ugostitelj neodredivih godina, tamnog, izboranog lica i žilavih ruku, koji se neprestano osmjehivao. Pitala sam ga odakle narančasta boja. "Dende'", odgovorio je, "Ulje. Palmino ulje". Hm, banana, škampi, luk, kokosovo mlijeko i palmino ulje, dovoljno za krajnju egzotiku! Odmah pokraj dvaju glinenih tanjura spustio je dvije zdjelice bijele riže. Odahnula sam, izgledala je domaće, poput moje skuhane u ekspres loncu. Rukom nam je pokazao kako na tanjur treba staviti malo moquece, malo riže i jesti naizmjence ili izmiješano.
Moja prva moqueca u glinenoj zdjeli dogodila se u mjestu Garapua', na otoku Morro Sao Paolo, dva sata vožnje hidrogliserom od Salvador de Bahia, u istoimenoj brazilskoj pokrajini na sjeveroistoku zemlje. Na otoku dugačkom dvadesetak kilometara postoje dvije neasfaltirane ceste, desetak registriranih vozila, stotinjak bicikla, isto toliko konja, magaraca i karijola, koje služe za transport kofera od hidroglisera do hotela ili manjih količina hrane.
Kad smo tog jutra razdrmanim džipom stigli u ribarsko mjesto Garapua', pedesetak kuća, dvadesetak čamaca i skoro dva kilometra pješčane plaže, odmah nam je prišao gazda, ribar-ugostitelj, kao da je danima upravo nas čekao. Jednostavno je upitao što želimo za ručak. Mi smo se bez menija osjećali izgubljeno. Slegnuli smo ramenima i rukama pitali što ima. Iz drvene barakice limenog krova, koja je služila kao kuhinja, donio je nekoliko manjih jastoga i škampa, koji su lijeno micali ticalima. Nijemo, s osmijehom i iznenađenjem u očima, dali smo mu do znanja da je TO više nego dovoljno.
Ne znam u kolikoj mjeri okus jela određuje kako i koliko dugo ćemo ga se sjećati, a koliko je važan trenutak i mjesto gdje ga konzumiramo. Uz svaki važniji trenutak ili razdoblje života vezujemo namirnicu, miris ili okus nekog jela. Mislim da bi svatko od nas mogao sastaviti popis jela koja su utjecala na njegov karakter i uopće životni stav. Poput knjige ili učitelja ili filma. I dok sam na tanjur stavljala malo moquece, malo lešo skuhane riže, imala sam jasan osjećaj da upravo živim jedan od tih trenutaka.
Moqueca je tipično jelo brazilske pokrajine Bahia, koja obiluje ribom i plodovima mora, kao i voćem poput banana i kokosa te kokosovog mlijeka koje se pravi od svježih plodova. Dio Brazila u kojem se utjecaji afričke kulture najviše osjećaju, pa je tako dende' ili palmino ulje "afrički poklon" brazilskoj kuhinji, koji je polovicom 18. stoljeća stigao zajedno s robovima iz Afrike.
Ispred mene je bila pusta plaža Garapua'. Ni s jedne, ni s druge strane joj nisam uspijevala vidjeti kraj. Po prvi puta sam gledala pustu pješčanu plažu, onakvu kako je izgledala prije sto godina i dalje u prošlost do svog nastanka. Plaža koja nije sinonim kupanja, bikinija, susreta, kafića, suncobrana, već nešto sasvim drugo, remek djelo prirode, ali i dio pejzaža i svakodnevice, poput ulice, radnog mjesta, igrališta. Oko mene je bilo tek nekoliko od oseke nasukanih čamaca, konja bez gospodara, ljudi na biciklima. Beskrajno morsko plavo i nebesko plavo. I otisak mojih stopala u mekanom, bijelom pijesku.
PS. Nekoliko tjedana kasnije ohrabrila sam se i pokušala kod kuće skuhati moquecu. Iako sam pronašla sve sastojke i trudila se u pripremi, nije bila ni narančasta, ni mirisna, a kamoli ukusna poput one "prve". Znam da nisam trebala! I neću više!
Autor fotografije: tracy
:(Još nema komentara