Ova je slika povod nastanku ovih redova, naprosto me oduševila sa tim bojama i suprotnostima, polje kukuruza, nebo u raznim nijansama plavičaste i na kraju svega duga¸ nastala je na putu prema kući, a slikala ju je moja kćerka¸ dostići dugu i proći ispod nje... što je na kraju... nitko nije otkrio, kao i ono drugo vječno pitanje, što krije ono veliko plavetnilo iznad naših glava...
Proći ispod duge. želja ili obmana. priča, legenda ili za one s malim zrncem mašte i nešto više ili prosudite sami. ponekad je dobro pokrenuti tu uspavanu maštu u vama, jer bi svijet možda bio, naglasak je na onom " možda " bolje mjesto, ali već unaprijed znam da je to gotovo nemoguće, zbog onih drugih. nemaštovitih, " realnih " koji gledaju sve kroz neki svoj interes.
Što je povod ovim redovima¸ kao što rekoh jedna slika, mog malog anđela, slikana na putu prema kući, jednog predvečerja. Što je na kraju duge, ima li što ja mislim da je to kuća, dom, ono naše mjesto gdje smo okruženi najbližima, gdje smo sretni..Rekoh anđela, zašto, što to oni imaju s dugom. Nekako mislim da sam ipak prošla ispod duge itamo našla svoja dva anđela. Postoje li oni, nebitno je da li imaju krila, da li imaju moć i snagu..Mislim da postoje, ovi moji nemaju krila, ali imaju sve ono ostalo, što je potrebno... prije svega daju mi snagu i volju, zbog njih sam sretna, vrlo sretna, često i ponosna na njihove uspjehe, jer ih smatram i svojima.
Često se pitam, koji je smisao našeg postojanja i eto odgovora¸ novi život, sve ostalo u našim životima je prolazno, posao, karijera, kuće, stanovi, vikendice, ali oni su to nešto što ostaje iza nas, svjedoči o našem postojanju¸ ivot je čudo...
Ima naravno i onih drugih i drugačijih ljudi, kojima nije bitan ni dom, ni ništa drugo. Neki od nas nemaju u sebi " ono nešto " što nas i čini čovjekom, kao neka prazna ljuštura školjke bez bisera...
Govorila sam o svojim anđelima ( čitaj djeci ), često i u najtežim životnim trenucima, oni su bili ona ruka koja nosi " fenjer života " i ne dopušta da se fitilj ošteti i plamen ugasi. Dvije slike stoje na polici, jedna prema drugoj, vidljive su s svih mjesta, svaki uspjeh, ali i pad zajedno, barem u mislima, a glas preko mobitela znači sreću, tek dolazak...
Proći ispod duge i postati netko drugi, to je bila samo želja malene Srne iz Šimonovićeve pripovjetke, nepotrebno je i suvišno, netko drugi... uzaludan trud, dovoljno je biti ono što jeste i alo se potruditi i nastojati biti boljim čovjekom, a sve ostalo je ipak samo mašta, iako i malo mašte pomaže ponekad, vjerujte mi, a ništa ne stoji, provjereno je...
Proći ispod duge i postati netko drugi, nemam ja takve pretenzije, jer sam kao što se kaže " samo slučajni putnik namjernik, a život je veoma prolazna stvar, treba ga iskoristiti, a ne težiti nemogućem
Da zaključim, iako nisam prošla ispod duge, došla do njenog kraja, našla kao što neki kažu ćup s zlatom, mislim da sam ipak nešto pronašla ovdje, kao što rekoh ono što mi je veoma bitno, moja dva anđela i dom, mislim da je i mnogima od vas to bitno. Onaj ćup, nije sve ni u njemu, ali poneki od nas to kasno shvate, kada već bude prekasno za sve ostalo...
:(Još nema komentara