Putovanje u Kinu

UVOD

            Ljeta gospodnjeg 2014, četvrtog dana mjeseca kolovoza jedan bračni par, kojeg činimo moja Mira i ja, krenuo je na put u Kinu, put dugačak nekih desetak tisuća kilometara. Odluku da putujemo u Kinu donijeli smo u zadnji čas. Mira je pripremala godišnji odmor u kolovozu za jedno drugo putovanje, na krajnji sjever Europe. A onda je to putovanje otkazano, zbog nedovoljnog broja zainteresiranih. Jedino putovanje, koje se uklapalo u raspoloživ godišnji odmor, bilo je putovanje u Kinu, u organizaciji agencije Bravo putovanja. Kasnije smo saznali da je agencija Bravo zapravo bila posrednik agencije PBZ Travel.  Bez obzira na to agencija Bravo je odradila svoj posao korektno, iako nemaju poslovnicu u Splitu. Sve smo dogovarali e-mailom i telefonom, jedini konkretni kontakt obavila je naša snaha Maja, koja je odnijela u agenciju naše putovnice, zbog kineskih viza.. Putovnice su nam obećali predati kad se vidimo u MZLZ (Međunarodna Zračna Luka Zagreb).

1. dan, 4.08.2014. ponedjeljak

            Sastanak putnika za Kinu zakazan je u  13 sati, u MZLZ . Mi smo, po običaju malo uranili, i dali da se kuferi, koji idu u prtljažnik aviona, omotaju prijanjajućom folijom, zbog zaštite od grebanja i nehotičnog otvaranja, u MZLZ to radi jedna međunarodna tvrtka, koja i osigurava tako zaštićenu prtljagu.

            U 13 sati, kako je dogovoreno, skupili smo se kod šaltera Pošte, oko naše pratiteljice Ivane Đuroković, preuzeli putovnice i ostale dokumente,  kineske vize su bile uredne, nisu ispisane u putovnici, nego na jednom listu, malo manjem od stranice putovnice,  zalijepljenom u putovnicu...

            Avion Airbus A 321-200 kompanije Qatar Airways malo je tijesan, u avionu je bilo prilično svježe, skoro pa da je bilo hladno. Poletjeli sno na vrijeme, i nakon kratkog leta sletjeli u Budimpešti. Nismo izlazili iz aviona, u avion su ušli novi putnici, posada je natočila gorivo, i to je sve potrajalo jedan sat. Let do Dohe trajao je oko pet sati. Tijekom leta dobili smo ručak, nekakvu piletinu  s prilozima, popili po čašu francuskog vina chardonnay, i zaključili da nam je ovo do sada najbolji obrok u nekom avionu.

            Bila je vedra i bistra noć dok je avion prilazio Dohi, pa smo mogli uživati u pogledu na blještavo osvijetjene gradove. Najblještaviji grad je Doha, glavni grad Qatara, smješen na jednom poluotoku u Arapskom zaljevu, nedaleko od Dubaija.

            Zračna luka u Dohi zove se Hamad International Airport, smještena uz more, ogromna je, dobro organizirana i klimatizirana, vanjska temperatura bila je oko 40 C, ali u aerodromskoj zgradi je bilo baš ugodno.  A u toj zgradi može se baš svašta kupiti. Recimo, razna pića, nakit, skupi i superskupi satovi... i dva ferrarija, jedan crveni, drugi plavi. Imaju Arapi nafte, dakle, i para. Ima se, može se...

2. dan 5.08.2014. utorak

             Iz Dohe smo poletjeli točno po planu, u 3 i 10 ujutro, avion je bio Boeing 777-300 Qatar Airwaysa u kojeg se utrpalo oko 350 putnika.  Sjedi se u devet uzdužnih redova, grupiranih po tri.

            Tijekom leta smo dva puta dobili jelo, oba puta je bila nekakva piletina, svaki put drugačija, ali dobra za jelo i moglo se pojesti i tu piletinu i priloge...

            Sletjeli smo u Šangaj, na aerodrom Pudong, točno po planu, bilo je oko pet sati poslije podne. Vremenska razlika između Dohe i Šangaja je 5 sati. Granične formalnosti su bile uglavnom uobičajene, jedino je trebalo ispuniti nekakav formular na engleskom, od čega su dio uzeli, a drugi dio nam vratili s napomenim da ga moramo čuvati do izlaska iz Kine. Tko ga ne bude imao, ne može izaći iz Kine.

            Iz zračne luke Pudong u grad može se doći na više načina. Najbrži je tzv MAGLEV. To je u stvari Siemensov Transrapid vlak, koji levitira na magnetskom polju.  Pruga je izgrađena 2004. godine i to je prva komercijalna primjena ovog vlaka u svijetu. Duljina pruge je 30,5 km, nema uobičajenih tračnica,  a vlak može razviti brzinu do 450 km/h. Nažalost, tu brzinu razvija samo dvaput dnevno, inače vozi samo 301 km/h.

            Cijena vožnje je 10 eura, ali vrijedi. Osjećaj u vožnji je neobičan, zapravo, ne izgleda uopće kao neka jurnjava, vlak je miran i tih, zavoje savladava nagibom, kao motocikl,  naši nagibni vlakovi pri samo 40 km/h prave puno veću buku i puno više se drmaju i tresu. Jedino što pokazuje brzinu su automobili na autocesti usporedno s prugom koji izgledaju kao da stoje, i displej u svakom vagonu, koji pokazuje točno vrijeme i brzinu. Kad smo se iskrcali, htjeli smo se malo slikati uz taj vlak, ali nas je kineski policajac potjerao...

            Ukrcali smo se u autobus, koji će nam biti na raspolaganju do odlaska u Peking, zajedno s lokalnim vodičem po imenu Bing, i krenuli u razgled grada. Prvi susret s kineskim prometom nije donio većih iznenađenja, gradske prometnice su široke i kolone raznih vozila voze bez većih zastoja. Ima ogromno mnoštvo osobnih automobila, većinom veličine VW passata ili veće, relativno su novi, ali ne baš i najčistiji. Ima kamiona i mnoštvo teretnih vozila, kombija, malih i velikih, a meni su bili najinteresantniji dvokotači. Tu ima svašta. Gomile klasičnih bicikla, često tipa naših starih teretnih roguša, od prije pola stoljeća, ali i novijih, sportskih modela. Pravih, velikih motocikla ima na prste jedne ruke a maksi skutera nisam vidio ni jednog. Ali zato malih, laganih skutera ima na milijune. I što je najvažnije, od sto tih malih skutera barem 95 je na električni pogon. A vozači su oba spola, svih uzrasta, od djece do staraca, i nitko ne nosi kacigu, a koliko sam vidio, nitko nema običaj paliti svjetlo ni po danu ni po noći.

             Napravili smo đir po gradu, i dok se smrkavalo, odvelo nas je na vožnju brodom po rijeci Huangpu. Ta rijeka protječe kroz Šangaj, plovna je i služi kao plovni kanal, pa je gužva velika. Brod pristaje na desnoj obali, ima posebno uređeno pristanište, gdje ukrcava turiste, i onda učini đir po rijeci. A rijeka je prljava, prljava, prljava... smrdi, ne daj bože da tko upadne u rijeku, pranje i dezinfekcija je možda i izvedivo... a gužva na brodu je bila jeziva.

           Pogled na lijevu obalu rijeke je veličanstven za one koji vole nebodere i šarenilo reklama. A nebodera je tu bilo kao u priči, zajedno sa TV tornjem, koji je bio šareno osvijetljen i mijenjao je boje kao kameleon. Masovno smo to sve snimali, a brod nas je odveo nekih pola milje nizvodno, pa se okrenuo i vratio na pristanište.

            Svi ti neboderi izgrađeni su u zadnjih dvadesetak godina, ne smijemo zaboraviti činjenicu da je Kina zemlja u kojoj su do prije dvadesetak godina ljudi bili sretni da imaju radno odijelo i šaku riže na dan, a bicikl je bio već veliki imetak.

            Nakon plovidbe i uvida u izgled nebodera po noći došlo je vrijeme za našu prvu kinesku večeru. Zapravo je vrijeme večere prilagođeno turistima, Kinezi večeraju oko 6 sati popodne i poslije toga se većina restorana (za Kineze) zatvara, a turistima se izlazi u susret i oni mogu jesti i kasnije.

            Smjestili smo se (nas deset) oko velikog okruglog stola, na kojem je u centru bila okretljiva staklena ploča, u radijusu oko pola metra manja od stola. Za svakog gosta postavljena je na stolu mala zdjelica promjera desetak centimetara, iz koje se jede, mali tanjurić, koji služi za odlaganje otpadaka, porculansku žlicu, malu šalicu za čaj, staklenu čašu za piće, dva štapića za jelo, i kao ustupak navikama «stranih vragova» (a to smo mi Europljani) vilicu i papirnatu salvetu. Noževa nije bilo.

            Konobarice su počele donositi zdjele s hranom. Stavljale su ih uz rub staklene ploče, i onaj, tko je htio uzeti nešto od hrane, okrenuo bi ploču tako, da ono što želi, dođe pred njega. A zdjela je bilo desetak, sa raznim vrstama jela.

            Probao sam jesti štapićima. Njima se može jesti manje-više sve koliko-toliko kruto, treba samo malo vještine u prstima. Izgleda teže nego što jest. Jedino nije moguće komadati jelo. Primjerice, meso. Ono mora biti već izrezano na sitne komadiće.

            Kinezi jedu juhu na kraju obroka, i to tako, da kacijolom naliju juhu u onu malu zdjelicu za jelo, štapićima pokupe sve što je kruto u juhi, i onda juhu popiju poput čaja. Bljak. Juha im je bila ko voda u kojoj su oprali suđe...

            Riža je obavezno jelo, kuhana je bez začina, malo je al' dente, ali da nije, ne bi se mogla jesti štapićima, i dobro je rješenje za one, kojima ništa od ponuđenog jela ne paše, a trebali bi napuniti želudac.

            Danas mi se svidjela piletina s kikirikijem u nekakvom ljutom umaku. Ukusna je, malo ljuta, i kad se izbaci kikiriki, sasvim je u redu.

            Kinezi ne jedu kruh, pa ga nismo ni dobili. Bilo je i nekakve ribe, filetirane i pohane,ali bez ukusa i mirisa.

            Tek smo došli u Kinu, a već sam poželio porciju ćevapa u somunu i kriglu točenog piva. Tko zna, možda smršavimo....

            Na kraju obroka dobili smo i voće i to dinju (ono zeleno izvanka, crveno iznutra) i catu (žuto iznutra i izvana) izrezano na kockice, po par zalogaja po glavi.

             Nakon ove večere odvezli smo se u hotel Royalton, istuširali se, isključili klimu i zaspali ko bebe.

3. dan 6.08.2014. - srijeda

            Ujutro, kad smo se probudili, pogledali smo kakav je pogled sa 14. kata. Vidjeli smo gomile nebodera, a na terasi ispod našeg prozora grupa Kineza je vježbala vježbe jutarnje gimnastike...

            Doručak je prilagođen Europljanima i Amerikancima, koje Kinezi zovu Strani vragovi. Dakle, švedski stol, uzmeš što hoćeš i koliko hoćeš. Ima jaja, pržene slanine i šunke, kobasica,   ali i raznog voća i povrća. Kinezi često puta odaberu raznorazne travuljine po svom izboru i onda ih daju skuhati. Oni i salatu jedu kuhanu, iz higijenskih razloga. Ovdje ima i kruha i raznih peciva, pa čak i par komadića sira.  Treba znati da Kinezi ne jedu ni mlijeko ni mliječne proizvode, jer ne mogu probaviti laktozu. Dakle , svi mliječni proizvodi su ustupak nama stranim vragovima. A ne jedu ni kruh, ne uzgajaju pšenicu, nego rižu.

            Po našem starom običaju dobro smo se najeli, kalorično, dakle, slanina, jaja, peciva...dovoljno da možemo izdržati do večere, ako ne bude prilike da se štogod čalabrcne u prolazu.

            Prilikom vožnje po gradu zapazio sam neki čudni trolejbus na stanici, na kojoj je kontaktni vod duljine 2-3 vozila stajao samo iznad zaustavljenog autobusa. Na njemi je pisalo "SUPERCAPACITOR CITY BUS". Kad ovo vozilo napušta stanicu, spušta trolu i vozi dalje, valjda na struju pohranjenom u nekom superkondenzatoru. Htio sam ga slikati, ali smo već prošli dok sam uključio fotoaparat.

            U hotelu kažu da voda iz slavine nije za piće, i svakom gostu poklone po jednu bocu od pola litre vode. A vodu smo inače kupovali u autobusu, od vozača, po cijeni 10 juana za tri boce od pola litre, voda je bila baš ugodno hladna. Kinezi inače kažu da nije zdravo piti hladna pića, i da ne razumiju tu našu naviku. A nama je to baš ugodno.

            Danas je prva postaja na našem obilasku bio Budin hram, točnije hram Bude od bijelog žada. Kinezi su tradicionalno budisti, iako je Mao Ce Tung odvojio državu od religije, kao i svi drugi komunisti. U komunističkim čišćenjima stradalo je mnogo hramova, ali su neki uspjeli preživjeti. Ovaj je jedan od preživjelih, iako je nastradao u požaru. A požari su nekada bili česti u Šangajju, koji je građen uglavnom od drva.

            Buda zapravo znači prosvijetljeni, a žad je poludragi kamen , jako cijenjen u Kini, a bijeli žad je privilegija careva i bogova.

            Ovaj hram je, kaoi svi drugi, građen po pravilima Feng Shui. To znači da je ulaz okrenut ka jugu, s južne strane mora biti voda, a sa sjeverne neko brdo...

            Nama, koji ne poznajemo budizam, ostaje samo da se divimo majstorstvu izrade pojedinih skulptura, i zgrada, i ako nas vodič ne uputi u sve detalje, gledat ćemo u to kao tele u šarena vrata.

            Nakon Budina hrama posjetili smo "Jewelry exhibition center" odnosno centar za uzgoj bisera. Tu su nam ljubazne Kineskinje pokazale kako se uzgajaju i obrađuju biseri. 

            Biser nastaje kada u školjku bisernicu (oyster-oštriga) upadne strano tijelo, najčešće zrnce pijeska, i ono iritira školjkino tijelo. Da bi se zaštititla od iritacije, školjka omata to zrnce slojem proteina-sedefa, i nakon nekoliko godina takovog omatanja zrno postaje kuglica promjera pola do jednog centimetra. Postoje morske i slatkovodne školjke. Slatkovodne školjke su veličine dlana, i sadrže i do dvadeset bisera.  Morske školjke su nekoliko puta manje i sadrže samo jedan biser. Pošto je taj biser jedini, ništa mu ne ometa razvoj i on bude veliki pravilno sferno razvijen. Biseri iz slatkovodnih školjki su obično manji i često puta budu nepravilnog oblika, jer smetaju jedan drugome. Zato su morski biseri daleko skuplji.

            Biseri bogu biti raznih boja, a boja najčešće zavisi o vrsti minerala koji je dospio u školjku. Danas je ogromna većina bisera na tržištu uzgojena, dakle, u školjke se namjerno ubacuju zrnca raznih minerala, da se dobiju biseri različitih boja...

            Manji i slabije razvijeni biseri koriste se u kozmetičkoj industriji, kao izvor vrlo kvalitetnih proteina.

            Biseri su relativno mekani, i trljanjem jednog o drugi nastaje fini prah, koji pokazuje da se radi o pravim biserima. Plastične imitacije ne ostavljaju ovakav prah.

            U ovom velebnom, uglancanom i bliještećem centru Mira je doživjela vrlo neugodno iskustvo. Kinezi imaju običaj i potrebu pljuvanja i to rade javno i gdje im ustreba, Tako je i zgodna, mlada i dotjerana djelatnica centra ispljunula popriličnu količinu toga ravno na uglačani pod. Miru je to šokiralo, zamalo je povratila od gađenja. I to je civilizacija???

             Razgled grada nastavili smo u starom dijelu Šangajja, ovdje treba reći da se ne radi o izvornim starim zgradama i ulicama, većina toga je stradala u požarima, a što je preživjelo požare, dokrajčili su Maovi komunisti. Ovo što se nudi nama turistima je samo rekonstrukcija, zgrade su sumnjivo nove, iako bi trebale bit stare. Izlog za turiste.

            A tu je i YuYuan garden, vrt sreće mandarina Yua, površine preko dva hektara, građen u doba dinastije Ming, ima veći broj zgrada, povezanih natkrivenim stazama, koje vode uz mala jezerca ili preko njih. Zgrade su uglavnom prazne, tako da se namjena svake od njih može naslućivati.

             Nakon posjete YuYuan vrtu Ivana nam je dala  pauzu za ručak. Bilo je vrlo vruće i vlažno, i relativno rano, pa nam se nije dalo jesti konkretno, nego smo u Starbucksu popili cappucino i pojeli po čokoladni muffin. I naravno sjedili u rashlađenom prostoru.

             Slijedeća postaja je bila Bund, simbol kolonijalne prošlosti Šangaja, mjesto na kojem su engleski trgovci imali svoje kuće i poslovne zgrade. Tlo je bilo  močvarno, nisko i slabo nosivo, pa su  Englezi imali velike poteškoće u gradnji. I danas je teško graditi nebodere na tom mjestu, ali kineski graditelji to znaju savladati.  Ovdje smo se malo poslikali, i onda obišli Nanjing Road, najpoznatiju trgovačku ulicu Šangaja.

            Nanjing Road je tipična trgovačka ulica, ne mnogo različita od takvih ulica u europskim gradovima. Ima mnoštvo prodavaonica brendirane (čitaj:skupe) odjeće i obuće, skupih satova, skupe i manje skupe tehnike (elektronike). Promet je zabranjen, tako da se voze samo bicikli i elektrobicikli, i naravno, policijska vozila.

            Ulični prodavači nude svašta, ali su najdosadniji bili prodavači nekih čudnih koturaljki, koje se stave samo na pete, preko običnih tenisica, i omogućavaju uglavnom normalan hod, ali i jurnjavu nizbrdo. Svakih deset metara eto po jednog...juri na tim koturaljkama, pa se naglo zavrti pred nama, stane i na nerazumljivom kineskom pokušava nam prodati te koturaljke. A ima i onih koji prodaju satove, viču LOLEX, LOLEX... trebalo mi je vremena da se sjetim da mnogi Kinezi teško izgovaraju glas R, pa ga mijenjaju glasom L. Dakle, on je prodavao ROLEX. A o kvaliteti tog Lolexa ne treba trošiti riječi. Ako uopće radi, stat će za koji sat ili dan. I onda ga ništa neće oživjeti. Tko ga kupi, bacio je pare. Srećom, ne mnogo... 30-40 juana, juan je otprilike kao i kuna.

            Vidjeli smo i dućan sa prehrambenim proizvodima. Neke namirnice smo prepoznali, većinu nismo. Natpisi su na kineskom, pa nema koristi.

             Iz Nanjing Roada otišli smo na večeru u neki kineski restoran.  Večera je bila slična ko i jučer... da mi je porcija ćevapa!!!

             Nakon večere išli smo u noćni život. Točnije, u teatar, gledati akrobatski show, to se dodatno plaća, ali vrijedi svakog juana. Vidjeli smo akrobate na monociklima, to su sve bile cure, pa jednu kartašicu, koja nas je zasipala kartama iz rukava (doslovno, gledao sam, pokušao snimiti, ali bez uspjeha), pa jedna ekipa sa šeširima, pa cura s velikim obručem, pa još puno toga... svaka im čast, bili su izvrsni.

4.dan 7.08.2014. - četvrtak

             Doručak je bio već uobičajen, najeli smo se dobro jaja i slanine, s malo voća i peciva, i odjavili se iz hotela. Ovdje treba napomenuti, da je kod Kineza pravilo da se putovnice deponiraju u hotelu, a hotel vam dade hotelsku kartu, na kineskom i engleskom, da se iskažete kao gost hotela i da je pokažete taksistu, koji ne zna nijedan jezik osim kineskog, da bi znao kamo da vas odveze.

             Krećemo na put. Ne još, sada idemo na vidikovac na zgradi World Financial Centra. Tu je opservatorij, na visini 495 m. Putuje se superbrzim liftom. Sve je u nehrđajućem čeliku i staklu, nema otvorene galerije, kao na Eiffelovom tornju. Imali smo sreću, vidljivost je bila dobra, pa smo napravili hrpu dobrih snimaka. Impresivno je bilo gledati druge, ne baš niske nebodere odozgor, s visoka. Slikali smo se i za certifikat, to košta 80 juana.

             Napuštamo Šangaj i idemo prema gradiću Zhujiajiao. To je gradić od 60.000 stanovnika, kažu da je to šangajska Venecija, jer je sva na kanalima, sa jedinstvenim starim mostovima, koje povezuju tradicionalne kineske kuće.  Mjesto je nastalo prije 1700 godina, kao Split, i za kineske pojmove je malo selo. Po njihovim pojmovima Split sa njegovih 200 000 stanovnika bi se već mogao nazvati gradićem...

            Glavni dojam u ovom mjestu je neugodan miris (da ne kažem smrad) od nekih kineskih jela, i užasno prljava voda u kanalima. I čitavo mjesto je prljavo i neuredno.  A kako je bilo vruće, ohladili smo se u Starbucksa, pojeli  po muffin i popili po capuccino. Nije ni jeftino, 86 juana, ali sve drugo osim Starbucksa nam je bilo suviše prljavo.

Srećom, dobro smo doručkovali.

            Nastavljamo putovanje prema gradu SUZHOU. To je grad od nekih 4 milijuna ljudi, nalazi se na donjem toku rijeke Jangce, i uz jezero Taihu. Nastao je 514. godine pr. Kr. Poznat je po brojnim kanalima i mostovima, i pažljivo napravljenim vrtovima zahvaljujući kojima je postao velika turistička atrakcija. Klasične vrtovi u Suzhou su dodani na popis UNESCO-ve Svjetske baštine 1997. i 2000. godine. Suzhou često nazivaju "Venecija istoka" ili "Kineska Venecija".

            Po dolasku u Suzhou, posjetili smo Vrt gospodara mreža. Legenda kaže da je vrt izgradio jedan kineski plemić, državni dužnosnik i bogataš, u znak zahvalnosti ribaru, koji je njegovom sinu spasio život. Vrt je zaista lijep, uređen i dobro održavan. Ima više vrtnih zgrada, povezanih natkrivenim stazama, koje vode uz jezerca i kroz kamenjar.

             Slijedeća postaja bila je radionica za oslikavanje svile. To je zapravo vezenje slika na svilenoj podlozi svilenim nitima. Najjednostavnije slike su jednostrane, tj. slika je vidljiva samo na jednoj strani. I takva slika zahtijeva izrazito veliki trud i veliko znanje i strpljenje, jer je vez izuzetno sitan, daleko sitniji nego kod naših goblena. A daleko je složenije i teže za izradu je obostrano oslikavanje. Ono može biti tako da je na obje strane isti motivi iste boje, ali i različite boje, pa čak i različiti motivi i različite boje. To je najteže za izraditi, i malo majstora je to u stanju napraviti. Cijene takvih slika su vrlo visoke.

            Smjestili smo se u hotelu Suzhou Garden, večerali, opet sam poželio ćevape, opet je trebalo isključiti klimu u hotelskoj sobi, jer bi se inače smrzli.

5. dan, 8.08.2014. petak

            Doručak je bio uobičajen, švedski stol, mi smo se najeli jaja, slanine, šunke, peciva, dinje i cate, tako da bismo mogli preživjeti i do večere, ako zatreba. Odjavili smo se u hotelu, stvari potrpali u autobus, i onda pješke otišli na plovidbu kanalima Suzhoua. Pješke zato, jer je pristanište čamaca neposredno uz hotel. 

            Ukrcali smo se u jedan čamac, vrlo nizak, neuredan, ali očito sposoban za plovidbu vodama na kojima nema valova.  Suzhou je ispresijecan kanalima, a kanali su u kineskoj povijesti imali vrlo važnu ulogu u transportu ljudi i dobara. Ti kanali su prilično uski, mimoilaženje čamaca nije uvijek jednostavno, i onda se posade čamaca žučljivo svađaju.  A kineski jezik bogat je vrlo izražajnim psovkama, tako kažu oni, koji znaju kineski.

            Zidovi kanala su građeni od naslaganog kamenja, koje seže do oko metar iznad vodene površine, a dalje je zid kuće. Izolacije nema, i zidovi povlače vlagu i do nekoliko metara visoko. Bože sačuvaj kolika je to vlaga u tim stanovima. A svaka od tih kuća ima kanalizacijski odvod, koji vodi ravno u kanal. Čistoća je ovdje nepoznat pojam. Dakako, sva ta nečistoća prilično smrdi. I to mi je neka ljepota...

            Nakon plovidbe po kanalizaciji posjetili smo radionicu za uzgoj dudovog svilca i preradu svile. To je zapravo demonstracijski pogon, ostavljen u centru grada, za potrebe turizma, a sva industrija izmještena je na periferiju grada. Pokazali su nam kako se razmnožavaju gusjenice, kako žive i kako se hrane dudovim lišćem, i kako se začahure. Čahura se sastoji od jedne niti dugačke oko kilometar, a debele samo nekoliko stotinki milimetra. Čahure se bacaju u vrelu vodu, to ubije gusjenicu, da se to ne učini, gusjenica bi nakon preobrazbe u svilenu bubu progrizla čahuru i time uništila nit. Vrela voda razlijepi nit, vješte ruke radnica nađu kraj niti i stave na uređaj za odmatanje. Te niti se upredaju u deblje, koliko treba i onda se od tih niti na specijalnim strojevima tka svila.

            Često se dogodi,  da se dvije gusjenice spletu zajedno, i onda svaka ispušta svoju nit, i te dvije niti se tako isprepletu, da je teško ili nemoguće odmotati ih. Takve čahure se prerađuju na drugi način. Presijeku se popola, gusjenice izvade (neki radnici ih pojedu), polovice čahura bace u vrelu vodu i onda razvlače na lučnim kalupima. Kako ih razvlače, dodaju nove čahure, dok ih ne bude desetak. I kad ih razvuku na veličinu oko pola metra, ide se na nov način razvlačenja. Više radnika postavi na veliki stol već razvučene čahure i razvlači ih kako u Bosni razvlače kore za pite. Tako razvučena svila može doseći dimenzije i više od 2x2 metra. I onda se slaže nekih stotinjak tako razvučenih slojeva jedan na drugi i stavi u pamučnu navlaku. To je svileni jorgan, ili poplun, nije prošiven, jer to svili ne treba,i kako kažu, zimi dobro grije, a ljeti hladi. I ne pere se, jer svila ne dopušta razvoj  grinja i drugih štetočina,  nego se samo zrači. Mira je sudjelovala u izradi jednog popluna, kao bosanka ona zna razvlačiti kore.

             Kupili smo jedan takav poplun, veličine 200x220 cm, platili 770 juana, oko 100 eura. Naravno, u istoj prodavaonici Mira je vidjela neke lutkice i jednu je kupila. 70 juana, ovo je državna firma i tu nema cjenkanja.

          Kad smo sve to obavili, ukrcali smo se u autobus i krenuli u grad HANGZHOU. Ovaj grad ima oko 8,7 milijuna stanovnika i leži na delti rijeke Jangce i na obali jezera Taihu. Zapravo, Hangzhou leži na suprotnoj strani jezera Taihu od grada Suzhou.

            Odmah po dolasku u Hangzhou pošli smo u šetnju obalom Zapadnog jezera (jezero Taihu), kojeg se smatra biserom ovoga grada. Očekivao sam barem koliko-toliko čistu vodu, i čamce na vesla, jedra ili elektropogon. A dočekala me mutna, prljava voda i smrad ispušnih plinova istrošenih dizelmotora. Da je voda čista, šetnica uz obalu bila bi prelijepa, ima puno lotosa i drugog zelenila.

            Vožnja čamcem po jezeru bila je pod utiskom prljave i mutne vode. Ako je to jezero biser, to je neki vrlo prljavi i neuredan biser..

            Večera je bila manje-više kao i do sada. Ja bi ćevape!!!         

            Smjestili smo se u hotelu Merchant Marco, dakako, riječ je o našem Marku Polu, kojeg ovdje izgleda vrlo cijene.

             Kasnije, kad se potpuno smračilo, vratili smo se na jezero, gdje smo gledali predstavu na vodi. Koreografiju potpisuje poznati kineski koreograf  Zhang Jigang, on je režirao otvaranje OI u Pekingu 2008.

            Sve se izvodi na Zapadnom jezeru, u jednoj uvalici, na golemoj platformi postavljenoj nekoliko centimetara ispod površine vode. Tribine su postavljene na kopnu. Izvođača ima mnogo, i većina od njih budu sasvim mokri nakon predstave. Svjetlosni efekti su impresivni, ukratko, utisci su veličanstveni, iako nisam sasvim shvatio priču. Nije bitno, vrijedilo je pogledati radi efekata, plesa u plićaku, jedino što me brine je dezinfekcija  sudionika, jer je voda vrlo prljava, kako smo utvrdili na popodnevnoj plovidbi jezerom.

6, dan 9.08.2014. subota

            Nakon dobrog i obilnog doručka po europskim običajima, jedino bez sira i mlijeka i odjave iz hotela odvezli smo se autobusom do plantaže čaja, da vidimo kako se pravi čaj-vjerojatno najpoznatiji kineski proizvod. Ova plantaža je očito namijenjena demonstraciji svih postupaka s čajem turistima.

             Prema jednoj legendi, kineski car Shen-Nong otkrio je tajnu pripreme ovog napitka prilikom jednog od svojih mnogobrojnih lovačkih izleta godine 2737. pr. Kr. Kada je htio prokuhati nešto riječne vode u posudu na vatri mu je vjetar donio jedan list sa stabljike čaja koja je tu u blizini rasla. Voda u posudi je brzo promijenila boju i do careva nosa je došao neobičan i njemu nepoznat miris. Radoznalo je popio nekoliko gutljaja tekućine i bio je oduševljen aromom, a i vrlo brzo je osjetio osvježenje i umor od dugotrajnog lova je nestao.

            U Europi se  čaj pojavio u 13. ili 14. stoljeću, a do 17. stoljeća Englezi su postali obožavatelji ovog napitka. U to vrijeme su oni vladali oceanima, i njihovi brodovi dovozili su čaj u London, odakle se izvozio u druge zemlje. Englezi, odnosno Istočnoindijska kompanija, su čaj kupovali od kineskih trgovaca, koji su tražili da se plaća isključivo u srebru i ta trgovina se odvijala isključivo u gradu Kantonu. To Englezima  nije odgovaralo, i oni su iz njihovih posjeda u Indiji počeli švercati opijum u Kinu i naplaćivati ga u srebru, kojim su plaćali čaj. To je dovelo do opijumskih ratova, poraza Kine i potpisivanja Nankinškog ugovora između Ujedinjenog kraljevstva i Kine, i jačanja Hong Konga kao britanske krunske kolonije i trgovačkog posrednika s Kinom. Glavni razlog zbog kojeg su Englezi forsirali razvoj Hong Konga bila je honkonška luka, sigurna i za vrijeme najvećih tajfuna.

            Iako su Kinezi nastojali na svaki način spriječiti engleske trgovce da saznaju tajnu uzgoja i prerade čaja, Englezi su se uspjeli mitom i korupcijom domoći sjemena čaja i opisa postupka prerade, i onda su počeli uzgajati čaj u Indiji.

            Čaj ili kineski čajevac je biljka latinskog naziva Camellia sinensis od čijeg se lišća i drugih dijelova spravlja vrući aromatični napitak blago gorkog i oporog mirisa koji se također naziva čaj. Branje čaja je ženski posao, i na ovoj plantaži su imali tradicionalnu odjeću beračica čaja. Mira je to navukla na sebe i takvu sam je slikao.

            Kinezi poznaju samo čaj, koji se dobiva preradom ove biljke. Ono što mi nazivamo primjerice, čaj od šipka, oni ne priznaju za čaj. To je nešto drugo, ali nije čaj.

            Pravi kineski čaj prolazi različite stupnjeve fermentacije, i ovisno o stupnju fermentacije imaju i posebne nazive. 

• Bijeli čaj – naziv je dobio jer dlačice na donjoj strani sušenog lista postanu bjelkasto srebrne. Nema fermantacije. Samo su najbolji čajevi izabrani za proizvodnju 'bijelog čaja'. Poznat je i kao car čajeva.
• Zeleni čaj – minimalna fermentacija. Kod tradicionalne proizvodnje te vrste čaja, nakon berbe se u željeznim tavama prži i onda tek suši. Kod industrijske proizvodnje se postupa isto, samo u puno većim spremnicima gdje se i miješaju listovi.
• Oolong – djelomična fermentacija. Nakon berbe se čaj trese u pletenim korpama, a sok koji se iscijedi fermentira sa kisikom zraka. Taj proces se zaustavi s prženjem u željeznim tavama.
• Crni čaj - cjelokupna fermentacija. U istočnoj Aziji poznat kao crveni čaj  Sličan je 'Oolongu', ali se fermentacija ne zaustavlja. Proizvodnja tog čaja se završava dužim sušenjem.

            Čaj se priprema za konzumaciju tako, da se uzme prstohvat čaja, stavi u zdjelicu ili čašu, i prelije vrućom vodom, čija temperatura ne smije biti veća od 80 C. Viša  temperatura bi uništila korisne sastojke u čaju, a tih sastojaka ima zaista mnogo. Čaj pročišćava organizam od štetnih produkata metabolizma, uspostavlja energetsku ravnotežu u organizmu, a za potpun efekat bi trebalo piti oko pet šalica čaja (oko jedne litre) dnevno. Kinezi često piju toliko čaja.

           Kinezi kažu da se jedan prstohvat čaja može upotrijebiti do pet puta za pripravak čaja. To mi pomalo liči na Bračane, nije čudo, i Kinezi su štedljiva čeljad. I oni piju čaj čist, bez šećera, meda, ruma ili nekih drugih dodataka.

            Naši utisci , nakon što smo probali taj njihov zeleni čaj, variraju od «bljak» do «može se i popiti», dakle, nismo bili baš zadovoljni, taj čaj nema baš puno veze sa indijskim zelenim ili crnim čajem, kakav se kupuje i pije kod nas.

            Kad su nam pokazali sve o čaju, ponudili su nam svoj zeleni čaj u pakiranju od 125 grama za 500 juana. Bezobrazno skupo, a nama se baš i ne sviđa. A da to kupimo za nekome pokloniti, nema baš puno smisla, jer će taj skupo plaćeni čaj završiti u smeću.

             Nakon upoznavanja kineskog čaja i stvari u svezi s čajem krenuli smo na petosatni put autobusom prema Nanjingu.

            Na autocestu se ulazi, kao i kod nas, kroz naplatne kućice. Ova autocesta ima, kao i naše, dvije vozne trake u svakom smjeru, i zaustavne trake, koje su prilično uske. Asfalt je u početku bio vrlo loš, skakali smo sa sjedišta i bilo je vrlo neudobno. Kasnije je asfalt postao bolji, iako ne baš kao kod nas. Nije ni čudo, na kineskim autocestama dominiraju teški kamioni, prepuni svakovrsnog tereta, ima ih više nego osobnih vozila. Motocikla nema.  Maksimalna brzina je ograničena na 120 km/h za automobile i na 100 km/h za teretna vozila i autobuse.

            Prolazili smo kroz ravničarski kraj, često ispresijecan rijekama i kanalima, punim prljave vode i isto tako prljavih čamaca i brodova, koji prevoze sve i svašta. Često smo nailazili na manja i veća naselja, i uz mnoga od njih vidjeli smo skupine novoizgrađenih stambenih nebodera, visine i do 30-40 katova, bez pristupnih cesta, bez infrastrukture, odvojenih od naselja i, što je najvažnije, svi stanovi su prazni. Kinezi te nebodere zovu gradovi duhova, i kažu da je to ulaganje u budućnost, a meni se čini da vlasnici građevinskih tvrtki grade te nebodere samo zato da se nešto gradi i naplati od države. I grade se po čitavoj Kini. A hoće li netko stanovati u tim neboderima, u desecima tisuća, ili čak milijunima stanova izgleda nikoga nije briga.

            Od obrađene zemlje smo najčešće viđali rižina polja, a stoke vrlo malo ili ništa. Krava nema, poznato je da Kinezi ne konzumiraju ni mlijeko ni mliječne proizvode. A meso, koje jedu,uglavnom je piletina ili svinjetina. Govedine, junetine i teletine nema. Nema ni pšenice, oni ne jedu kruh, ima nešto kukuruza.

            Ima dosta željezničkih pruga, klasičnih, kakve su i kod nas i u Europi, većinom s električnom vučom, i vrlo brzih, po kojima vlakovi voze i po 250 km/h. Ove, brze pruge su izgrađene kao vijadukti, dakle,  na stupovima, podignute od okolnog terena i sve su elektrificirane. Nema tako brzih diesel lokomotiva.

            Kako žive prosječni Kinezi? Vrlo teško, nekvalificirani radnik dobije plaću od 500-600 juana mjesečno, liječnik 2500-3000 juana, slično kao i profesori i druga učena čeljad. A troškovi života jedne obitelji u Pekingu ili Šangaju dosežu i do 20.000 juana. Mnogi ne mogu nikako premostiti tu razliku, pa tako nekvalificirani radnici obično žive u spavaonicama svojih tvrtki, i rade od jutra do sutra, dok liječnici mitom i korupcijom mogu steći i više. Mito je ovdje normalna stvar, iako se ponekad daje u svrhe koje nama nisu baš shvatljive. Primjerice, kod nas se mito daje profesoru da dade učeniku prolaznu (ili višu) ocjenu kad učenik ne zna gradivo. Kod Kineza je to nezamislivo, oni daju mito profesoru da učenika nauči što je moguće bolje i više, a po mogućnosti i ono što nije u školskom programu, a moglo bi trebati. Oni su svjesni da im jedino naobrazba može omogućiti bolji život i veće zarade. Mujo bi rekao da oni kasne trideset godina za nama, kod njih se znanje još uvijek cijeni.

            Došlo je vrijeme da se nešto prezalogaji. Stali smo na jednoj benzinskoj pumpi, uz pumpu je, kao i kod nas, ugostiteljski objekat. Tu se može kupiti svašta za jelo, ali neugodni mirisi i opći dojam prljavštine ubijaju volju za kupnjom bilo čega, što se tamo peče, prži ili kuha. A u dućanu gomila kutija sa pitaj gospu čime unutra. Sve piše na kineskom, a nema nikoga da ti prevede na engleski. A i da prevede, tko zna bi li pomoglo. I tako smo kupili košaricu breskvi. Malo su bljeđe nego naše, sok se ne cijedi, dok je jedeš, ali su vrlo ukusne. Breskve za ručak...

            Nastavljamo put prema Nanjingu. Pred Nanjingom zaustavlja nas policijska kontrola svega i svačega. Morali smo izaći iz autobusa i proći kroz detektore metala, kao na aerodromu, a naša prtljaga prošla je kroz skener, isto kao na aerodromu. Na velikim panoima su napisali na kineskim i engleskom ispriku zbog neugodnosti, koje nam čine ovom kontrolom, ali da je to nužno zbog sigurnosti Olimpijskih igara mladih (YOG - Youth Olimpic Games), koje će za par dana započeti u Nanjingu. Mira je rekla da to u prvom redu policija trenira strogoću.

Nanjing (ili Nanking) je glavni grad kineske provincije Jiangsu. To je grad od nekih 8 milijuna stanovnika. Ima veliko značenje za kinesku povijest i kulturu, te je bivši glavni grad Kine (njegovo ime u prijevodu znači "Južna prijestolnica", dok je Beijing "Sjeverna prijestolnica"). Zbog svog položaja blizu Šangaja i ušća rijeke Yang Ce se danas vrlo brzo gospodarski razvija i postaje jedan od najznačajnijih kineskih gospodarskih središta. Prostor između Nanjinga i Šangaja je vrlo gusto naseljen (spada među najnaseljenija područja u Kini i u svijetu). U tom prostoru postoji mnogo velikih gradova koji su svi gospodarski i prometno, a često i funkcionalno povezani. Iz razdoblja dinastije Ming su značajne gradske zidine i mauzolej dinastije Ming Xiaoling. Značajna je carska palača Chaotian. Grad ima brojne konfucijanističke hramove i pagode. Najznačajniji su Konfucijev hram, te hramovi Jiming, Jinghai, Linggu i Qixia. Zanimljiva je Porculanska pagoda koja je uništena u 19. st., a danas se obnavlja. Poznati su vrtovi Xu i Zhan Yuan. Značajna su "Vrata Kine", ceremonijalna ulazna vrata na zidinama kroz koja su svi stranci ulazili u Kinu.

            Po dolasku u Nanjing posjetili smo Nanjing Shopping Centre for International Tourists, gdje smo vidjeli prezentaciju žada i izradaka od žada.

            Ovim imenom do prije 150 god. nazivali su dva različita minerala – žadeit i nefrit. Ime žad potječe od španjolskih konkvistadora, koji su ovaj kamen nazivali piedra de hijada (kamen križa) i piedra de los rinones (kamen bubrega). Vjerovali su da štiti od bolesti bubrega. Zanimljivo je da nefrit na grčkom znači kamen bubrega (nephros = bubreg). Žad se upotrebljava od davnih vremena u izradi oružja i raznih alata, a u Kini je omiljen u izradi ukrasnih predmeta i nakita. Kinezi ga zovu yu – nešto vrijedno, simbolizira nebo, zemlju i čovjeka.

            Vjerovali su da čuva pokojnike što potvrđuju mnogi ostaci žada u starim carskim grobnicama. U jednoj od takvih grobnica pronađeno je cijelo odijelo izrađeno od žada koje je trebalo osigurati fizičku besmrtnost vlasniku.

            Naša pratiteljica Ivana skrenula nam je pažnju na mitsku zvijer pi-šu, koja je u kineskoj tradiciji vrlo cijenjena. Ta zvijer obično je izrađena od žada, može biti mala (oko desetak centimetara) ali i prilično velika (pola metra ili više) i ima zadaću  pomagati svom gospodaru da zaradi što više novca, a da troši što manje. A da bi pi-šu znao tko mu je gospodar, kad ga kupi, vlasnik mora proći složenu proceduru upoznavanja s pi-šuom. U ovom centru bilo ih je raznih veličina i cijena, a sve cijene su pretjerane, i nas dvoje smo zaključili da nam ta zvijer ne treba.

            Kinezi jako vole nositi nakit od žada,  znaju na prvi pogled razlikovati pojedine vrste i vrijednost žada, i smatraju da žad dobro djeluje na zdravlje. Ponudili su nam čitav niz različitog nakita od žada, narukvice, privjeske za lančiće, naušnice, razne ukrase za stan. Nažalost, cijene su bile vrlo visoke, pa nismo kupili ništa. Mira ne nosi ni lančiće ni prstenje ni  narukvice, a naušnica nismo našli kakve bi njoj odgovarale.

            U istom centru smo i večerali, opet tradicionalnu (za turiste) kinesku večeru. Od uobičajene kineske hrane najbolja mi je bila patka, kuhana u masnoći na niskoj temperaturi. Probali smo i tofu, to je bar za mene,  bljak. A raznog zelja bilo je za nahraniti čopor zečeva. Pivo tsingtao mi izgleda kao bevanda od piva, nekako je tanko i bez ukusa i snage. U Šangaju je koštalo 20 juana boca, ovdje je jeftinije, 15 juana.

            Smjestil smo se u hotelu Park View,  ovdje je klima pretjerano hladila, pa smo je isključili i dobro se naspavali.

7. dan, 10.08.2014., nedjelja

            Doručak je i ovdje bio kako smo već navikli, dakle, kava (oni to zovu kavom???) narančin sok, jaja, slanina, šunka, pecivo, voće (dinja i cata), bilo je i raznoraznog zelenja, kojeg smo zaobišli. Sira i sličnih proizvoda nije bilo, čak ni za nas, strane vragove.

            Idemo u razgled grada. Kinezi se jako ponose mostom preko rijeke Yangtze, to je prvi veliki most, kojeg su sami izgradili. Uz most se nalazi zgrada, u kojoj je muzej gradnje mosta, maketa mosta, ogroman spomenik Mao Ce Tungu, gdje smo se i slikali, zatim popis udarnika, primjerci kineskih novina, koje su pisale o ovom kineskom uspjehu, razni dokumenti, zastave...

         Taj most građen je od čelika, završen je 1968. godine, ima dvije etaže, gore je četverotračna cesta, a dolje je dvokolosiječna željeznička pruga. Glavni dio mosta (iznad rijeke) je dugačak 1576 metara, s prilaznim cestama ima 4588m, a sa prilaznom prugom 6772 m. Oko zgrade muzeja nalazi se velika terasa, idealna za fotografiranje, pa smo se i poslikali. U blizini se vidi neko brodogradilište, na rijeci plovi mnogo brodova, riječnih, ali i pomorskih, more nije tako daleko.

Mauzolej cara Hongwua, rođenog kao Zhu Yuanzhang, osnivača dinastije Ming, nalazi se u podnožju planine Zijin  ("Ljubičasta planina"), istočno od grada Nanjinga. Izgradnja joj je započela 1381. god., još za života Cara, a dovršena je 1405. godine, za njegova sina, cara Yonglea, i gradilo ju je oko 100.000 radnika. Izvorne zidine su bile duge 22,5 km, a čuvalo ga je 5.000 vojnika.

Carska grobnica osnivača dinastije Ming cara Hongwua sjajan je primjer vjerovanja, svjetonazora i geomantičkih teorija Feng shuija feudalne Kine. Prema tome, lokalitet grobnice, ravnica ili široka dolina, mora imati planinu na sjeveru ispod koje se podižu grobnice s nižim dijelovima prema jugu; s istoka i zapada grobnice moraju biti okružene brdima i imati barem jednu rijeku. Kako bi se uklopile u okoliš, sve građevine prate središnju cestu ("Put duša ili Sveti put") koja se pruža nekoliko kilometara. Ulaz s trijemom i pet vrata označava početak Puta duša, a slijede druge građevine kao što su prijemni paviljoni, paviljon sa stelom "Božanskih zasluga", kameni stupovi i parne skulpture životinja, generala i ministara. Nakon nekoliko kamenih mostova slijedi Trijem zmaja i Feniksa, a potom se dolazi do kompleksa građevina koje uključuju dvoranu za meditaciju kojoj su na krilima bočni paviljoni i Memorijalni toranj koji vodi do ozidanih tumula ispod kojih su grobne komore.

            Ukupni dojam ovog mauzoleja nije posebno impesivan, jer su udaljenosti toliko prevelike da spadneš s nogu dok dođeš do cilja, pogotovo, kad je vruće, kako je nama bilo. Da nas voze recimo, turistički vlakići, to bi bilo nešto sasvim drugo.

            Turističkim vlakićem smo se odvezli do mauzoleja dr. Sun Yat-sena, revolucionara, koji je svrgnuo posljednju kinesku carsku dinastiju Qing, oca domovine, prvog predsjednika republike Kine. I ovaj mauzolej je  ogroman, od portala do same grobnice vodi strmi put, povremeno dopunjen stepenicama. Nije nam se po toj vrućini dalo još jednom učiniti pješice koji kilometar uspona, pa smo kod kapije pričekali da se znatiželjnici vrate. Svaka čast Sun Yat-senu, ali je vruće...

            Posjetili smo i jedan od mnogih  Konfucijevih hramova, kojih ima posvuda u Kini. Konfucijanizam je filozofija temeljena na učenjima Konfucija (Konfučije ili Kung Fu Ce, 551. pr. Kr. - 479. pr. Kr.), koji je bio važan kineski filozof, veliki učitelj i mudrac. Bio je članom kineske intelektualne i upravljačke (upravne) elite, čiji su učenici zabilježili njegov nauk o pravilnom ponašanju.

            Riječ je o složenom sustavu moralnih, socijalnih, političkih i religioznih misli koji je imao veliki utjecaj na kinesku civilizaciju do danas. Najvažniji sveti spisi konfucijanìzma su Konfucijeva djela Pet klasika (Knjiga promjena, Knjiga pjesama, Knjiga povijesti, Knjiga obreda, Anali proljeća i jeseni). Hramovi Konfuciju građeni su po cijeloj Kini od 2. stoljeća pr. Kr., a njegovo je učenje tijekom vremena postalo dijelom kineske ideologije.

           Ovaj Konfucijev hram mi se nije učinio nešto posebno velik, valjda sam bio pod utiskom veličine mauzoleja cara Hongwua, veličinom je sličan kao neki budistički hramovi, koje smo vidjeli.                Od ulaznog portala u kompleks hrama do zgrade hrama prolazi se između dva reda spomenika istaknutih Konfucijevih učenika, a pred zgradom hrama je spomenik Konfuciju. Zgrada hrama je građena od drveta, sa tipičnim kineskim krovom sa zavrnutim uglovima. Unutra je mračno, i puno suvenira za turiste. Stabla su okićena crvenim trakama sa kineskim natpisima.  Kupili smo jednu malu pločicu sa kineskim natpisom za sreću za našu Dijanu. 

            Konfucijev hram nalazi se odmah uz trgovačku ulicu Gongyuan street (ovo street je ustupak nama, stranim vragovima), a koja se opet nalazi na sjevernoj obali rijeke Qinhuai. Dugačka je nešto više od pola kilometra, široka i sa obje strane ulice puno je raznih prodavaonica u kojima se prodaje svašta, od prehrambenih proizvoda, gdje je najveći problem otkriti što je u dotičnoj ambalaži, pa do odjeće, brendirane ili ne, kako tko voli, elektronike, fotografske tehnike, pa do uličnih prodavača koji nude svašta. Dakako, neki su nudili satove Rolex (zvane Lolex) za par desetaka juana. Ako i radi, nema šanse da će raditi dulje od 24 sata. Ima i narukvica od plastičnih imitacija žada, to smo i mi strani vragovi vidjeli da je to imitacija, bez veze sa pravim žadom. Ali se prodaje... mi nismo kupili ništa.

                        Zatim smo krenuli u obilazak gradskih zidina, u sklopu kojih su i Vrata Kine, ceremonijalna ulazna vrata na zidinama Nanjinga, kroz koja su svi stranci ulazili u Kinu, kao i Bailuzhou vodeni park. Zaključili smo da je i ovdje voda suviše prljava, i da netko padne u vodu, trebalo bi ga dezinficirati i temeljito oprati. Da nije voda tako prljava, park bi bio vrlo lijep.

           Kad smo sve to obišli i snimili dovoljno slika, otišli smo na večeru u jedan kineski restoran, kako smo i do sada radili.

            A poslije večere odvezli smo se na željezničku stanicu, na vlak za Peking. Tu smo se oprostili od našeg kineskog vodiča Binga, koji inače živi u Nanjingu, i koji nas je vodio sve ove dane. U Pekingu nas čeka drugi vodič, drugi autobus i dakako, i drugi vozač.

            Ta željeznička stanica je nešto zaista ogromno, a na ulazu u  stanicu prošli smo kontrolu kao kad se ulazi u avion. Tih kontrola ima zaista puno, i nakon par dana otupiš i samo kažeš "zar opet?"  Kad smo ušli u stanicu, trebalo je uhvatiti mjesta u čekaonici. A čekaonice su dvije, jedna sa tvrdim sjedalima, na katu, i druga, u prizemlju, sa mekim sjedalima. Smjestili smo se na mekim sjedalima, trebalo je čekati dva sata do ukrcaja u vlak, a koji je trebao biti pola sata prije polaska.

           U jednom uglu ove čekaonice bio je fast food restoran, tvrtke KFC, nešto slično kao McDonalds. Kako ujutro nismo imali planiran doručak, htjeli smo kupiti nešto za prigristi ujutro, prije nego se iskrcamo u Pekingu. I tu su nastupili komunikacijski problemi. Od engleskog nije bilo ništa, ostalo nam je sporazumijevanje "na mote". I ja pokažem Kinezu na pohanu piletinu, i na sebe, to kao "ovo meni", pa opet na istu piletinu i na Miru, kao, "ovo njoj". A Kinez ne razumije, pa ne razumije što to mi hoćemo, i zove kolegicu upomoć. Jedva smo se uspjeli sporazumiti.

             Promatrali smo kako se Kinezi ukrcavaju u vlak. Tu nema da će putnik sam doći do vagona, pogledati je li to taj vagon, pa se lijepo popeti i zauzeti svoje mjesto, a da mu ne treba ničija pomoć. Ne. Ovdje je to sličnije ulasku u avion. Na semaforu se vidi kad koji vlak ide, je li na peronu i je li počeo ukrcaj. A kad se objavi ukrcavanje, dvije Kineskinje u uniformama i sa megafonima u rukama okupe putnike, i poput ovčarskih pasa koji tjeraju ovce u tor, sprovode putnike do njihovog vlaka i vagona i stalno izvikuju nešto na kineskom, valjda nekakve upute. A da bi te pustili u vagon, moraš dati kartu, oni ti ne vrate tu kartu, nego zamjensku, koju moraš vratiti kondukteru, kad završi putovanje, a on ti vraća pravu kartu. Bez te karte nema izlaska sa željezničke stanice. Srećom, te poslove s kartama za vlak obavila je Ivana, ona tu ima već veliko iskustvo. 

            Tako su i nas sproveli u naš vlak.  Zauzeli smo naš kupe u spavaćim kolima, to je kupe sa četiri ležaja, u njemu smo bili smješteni Mira, ja, Ivana i jedan Kinez.

             Vagon je inače sličan našim spavaćim kolima, jedino što su kupei sa po 4 ležaja i nema posebno muški, posebno ženski. Malo nezgodno, ali to je tako. Zahodi  (čučavci) su na oba kraja vagona, kao i kod nas, a pored jednog zahoda nalazi se prostorija za umivanje. Bilo bi dobro, da je urednije. Ovako je sve puno kineskih ispljuvaka. Fuj, bljak.

            Kupe je prilično malen, ali na ležajevima ima dosta mjesta, čak i za nas strane vragove,  a i za prtljagu. Ali ako treba štogod iskopati iz koje torbe, to je već malo teže. Tijesno je.

             Glavni problem je klimatizacija. Hladi nemilice, kao da je vani +80 C, i ne može se isključiti. Zato smo spavali odjeveni i dobro pokriveni.

            Od Nanjinga do Pekinga ima nekih 1500 km, vlak to pređe za nekih 12 sati, zajedno sa stajanjima na usputnim stanicama. Vožnja je tiha, udobna, iako je brzina 130 do 150 km/h.  Lokomotiva je električna, i nalik je na neke naše električne lokomotive. Ali smo vidjeli i one vrlo brze vlakove, aerodinamički oblikovane, nalik na avion bez krila i repa.

             Spavao sam dobro, Kineza u našem kupeu nismo čuli ni riječ, izgleda da nije razumio engleski, samo je nešto čačkao po svom pametnom mobitelu. Mira je spavala puno lošije, nije se desetljećima vozila vlakom, a spavaćim kolima nikada do sada.

            Ivana nas je upozorila da ako se želimo poslužiti prostorijom za umivanje, da to učinimo rano ujutro, prije nego navale Kinezi, jer kad oni počnu pljuvati, to je užas... taj dan se nisam obrijao...

            Probudili smo se prije sedam, i onda smo stajali u hodniku i promatrali krajolik. Uglavnom ravnica, stalno smo prolazili kroz naseljena mjesta, ovdje zapravo, kad završi jedno mjesto, počinje drugo...Bilo je industrijskih pogona, stambenih nebodera, "gradova duhova", vodenih kanala, punih prljave vode i prljavih brodica, tu i tamo neko rižino polje...

8. dan, 11.08.2014. Ponedjeljak

           Stigli smo u Peking. Na stanici nas je dočekao naš novi vodič, zvao se Mark, i po težini je barem 50% teži od Binga. A i po visini ga ima, znatno je viši i teži od većine svojih sunarodnjaka. Govori engleski znatno razumljivije od Binga, tako da mi se nije bilo teško sporazumjeti s njim.

            Autobus, koji smo ovdje dobili, znatno je udobniji od onog u Šangaju i Nanjingu, ali ima i jedan veliki nedostatak, nema frižidera za boce s vodom. Cijena je ista, 3 boce od pola litre za 10 juana, ali je voda topla. Pa ipak, bolje i topla nego nikakva, ili traženje vode po dućanima.

            Panoramska vožnja gradom pokazala je kako izgleda velegrad od nekih dvadesetak milijuna ljudi, ili slikovito, malo više od četiri i pol Hrvatske. Promet je gust, vozni park sličan šangajskom, gomile malih električnih skutera i bicikla muvaju se među automobilima, i po stazama za bicikle. A oko nas neboderi, visoki, načičkani reklamama.

           Prva postaja nam je bio Hram Nebeskog Mira. To je hram u kojem su se carevi dinastija Ming i Qing molili bogovima da im daju dobru žetvu, dovoljno kiše i sve drugo što je trebalo da bi žetva bila uspješna.

             Kompleks je sagrađen od 1406. do 1420. godine, za vladavine cara Yonglea, koji je također dao izgraditi i Zabranjeni grad u Pekingu. Tijekom vladavine cara Jiajinga, u 16. stoljeću, kompleks je proširen i preimenovan u "Nebeski hram".

            Nebeski hram pokriva više od 2,73 km² parka u kojemu se nalaze tri velike skupine građevina, u skladu sa strogim filozofskim planom. Krug je u kineskoj mitologiji simbol "Neba", dok je kvadrat simbol "Zemlje", a cijeli kompleks, s kružnim građevinama pokrivenima tamnim crijepom (poput noćnog neba) i kvadratičnim dvorištima, je zamišljen kao spona između njih.

            Dvorana molitve za uspješnu žetvu je velika trokatna kružna građevina visine 38 i promjera 36 metara, na mramornoj trostrukoj osnovi. U njoj se nalazi 12 unutarnjih i 12 vanjskih stupova koji simboliziraju tradicionalno kinesko računanje vremena: četiri godišnja doba, 12 mjeseci i 12 sati u danu; dok izvana ima 360 balustrada - broj dana u godini. U njoj je se Car, sin Nebesa i posrednik između Neba i Zemlje, molio za uspješnu žetvu. Sama građevina je u potpunosti izgrađena od drva, bez čavala, i izgorjela je nakon udara munje 1889. godine, a današnja je, u potpuno istom obliku, izgrađena nekoliko godina kasnije.

            Carska nebeska riznica je prizemna kružna građevina na mramornoj osnovi. Nalazi se južno od Dvorane molitve i izgledom ju imitira, samo je manja. Okružena je glatkim kružnim zidom (tzv. "Zidom odjeka") koji prenosi zvuk na velike udaljenosti. Riznica je spojena s Dvoranom molitve Mostom crvenih stuba, 360 m dug popločan put koji se polako uzdiže do Dvorane molitve.

             Kružni oltar-humak je glavni oltar koji se nalazi južno od Carske nebeske riznice, a čini je trostruka mramorna platforma kružnog oblika s bogatim ukrasima od izrezbarenih zmajeva. Svi elementi oltara (prstenovi oko mramorne ploče, balustrade, stube, i dr.) su udevetostručeni ili je njihov broj proporcionalan svetom broju "9". Središte oltara je "Srce nebesa" ili "Vrhovni Yang", i tu se Car molio za povoljno vrijeme. Zahvaljujući dizajnu oltara, zvuk iz njegova središta se prenosio rukohvatima gdje je odzvanjao, na način za koji se vjerovalo kako pomaže u komuniciranju s Nebesima. Oltar je izgradio car Jiajing 1530. godine, a obnovljen je 1740. godine.

            Bilo je vruće i dok smo se malo odmarali u hladu, u hram je naišlo nekoliko parova, nismo znali jesu li već vjenčani ili tek idu na vjenčanje. Jedna mlada je bila u crvenoj vjenčanici, Ivana nam je objasnila da po kineskim običajima vjenčanica treba biti crvena.

Trg nebeskog mira Tiananmen najveći je trg na svijetu. Poznat je po prosvjedima, koji su se dogodili 15. travnja i 4. lipnja1989. Na studentskim prosvjedima se pojavilo čak milijun ljudi. To je bio snažan udarac kineskim komunističkim vlastima, a jezgru tadašnjeg vodstva činili su stariji političari (Deng Xiaoping, Li Xiannian, Chen Yun..). Ovaj događaj nedvojbeno je podijelio kineske vođe jer su neki tražili vojnu intervenciju a oni umjereniji vođe tražili su pregovore sa prosvjednicima. Kineske komunističke vlasti ipak su brutalno reagirale i dogodio se pokolj prosvjednika.

            Prosvjednici su zahtijevali demokratizaciju, po uzoru na demokratske promjene u ono vrijeme u istočnoj Europi. Prema kineskoj vladi, ubijeno je između 200 i 300 civila, a 7-10 tisuća ozljeđeno. Prema studentskim organizacijama i kineskom Crvenom križu ubijeno je 2000 do 3000 ljudi.

            Prije dolaska na ovaj trg Ivana nam je pojasnila neke stvari. Rekla je da ako spomene izraz "učenik visokoškolske ustanove", da znamo da se to odnosi na studente, ali riječ "student" je na tiananmenskom trgu nepoželjna i njena uporaba bi mogla donijeti komplikacije s kineskim vlastima. Kako nam je ovo pričala u autobusu, pomoću mikrofona i razglasnog sustava, neki bi mogli pomisliti da se njeno izlaganje snima. Možda i jeste, ali je još nisu hapsili, iako je već dosta grupa vodila po Pekingu i svima je isto govorila.

             Na prilazu trgu ograde, gužva, policija, skeneri, detektori metala i gomila odbačenih boca s vodom. Kontrola je dosta rigorozna, ne smiješ imati bocu s vodom, nema veze što je vruće, vodu ili popij ili ostavi...

             Trg je ogroman, moglo bi se na njemu izgraditi aerodrom. Ili najveći stadion na svijetu, sa pratećim objektima, hotelima, kažinom... A na trgu se zapravo nema što vidjeti. Na jednoj strani trg zatvara zgrada Centralnog komiteta, na drugoj je Muzej revolucije, na trećoj mauzolej Mao Zedonga, i na četvrtoj ulaz u Zabranjeni grad. A Sunce tuče u glavu...

            Na trgu postoji mnoštvo stupova javne rasvjete, ima ih na tisuće. A na svakom ima po desetak kamera. Sve živo se snima, kontrola je sveopća, vlasti se boje, to je očito. Veliki Brat te gleda, nadzire...

Zabranjeni grad, koji se nalazi sjeverno od trga Tienanmen, do kojega se dolazi kroz istoimenu kapiju,UNESCO je proglasio Svjetskom kulturnom baštinom 1987. 

            Zabranjeni grad je naziv za nekadašnju carsku palaču kineskih dinastija Ming (1368.-1644.) i Qing (1644.-1911.), a danas muzej koji se prostire se na više od 720.000 m², sastoji se od 890 zgrada i ima 9.999 prostorija u samom središtu Pekinga.

             Izgradnja Zabranjenog grada započela je 1406. godine. Bilo je potrebno 14 godina i oko 200.000 radnika da bi se kompleks završio. Kamen se vadio iz Fangshana, predgrađa Pekinga, a 20.000 seljaka je bilo potrebno da premjeste samo jedan ogromni kameni cilindar preko u zimskim mjesecima; naime, graditelji su stvorili ogroman ledeni put prolijevajući vodu na smrznuto tlo, i tisuće konja je izvuklo kamen preko leda do centra u Pekingu. Drvo je čak bilo i teže da se presele. Divovska stabala u provinciji Sichuan bile su potrebne za glavnu dvoranu, ali je utvrđeno da su prevelika da se presele. Radnici su morali čekati da obilne kiše speru trupce u rijeku, gdje su ih brodari vozili u Veliki kanal, odakle su plutali na sjever u Peking i dotegljeni na prostor palače.

            Zabranjeni grad, koji je, tijekom pet stoljeća bio sjedište 24 vladara - 14 iz dinastije Ming i 10 iz dinastije Qing, prestao je biti politički centar Kine 1912. godine kada je posljednji kineski car Pu Yi abdicirao.

            Od 1925. godine, Zabranjeni grad je muzej, a dio njegove kolekcije umjetnina dinastija Ming i Qing se nalazi u Nacionalnom muzeju palače u Taipeiju (Tajvan) gdje su odnešene tijekom Kineskog građanskog rata.

            Glavni problem u obilasku Zabranjenog grada je njegova veličina, i vrućina, koja je vladala. A većina nas iz grupe bili smo umorni, svi smo bili znojni, ljepljivi, pa i gladni, i obilazak  Zabranjenog grada sveo se na beskonačno hodanje pod užarenim suncem, hvatanje mjesta za sjedenje u hladovini, snimanje fotografija. Sve zgrade u Zabranjenom gradu građene su od drva, sličnog su oblika, i iznutra potpuno prazne. Nema ničega, osim golih zidova, jer je nakon propasti carstva sve temeljito opljačkano. Pa ti sad znaj čemu je koja zgrada služila. A od jedne do druge je razmak barem nekoliko stotina metara. Caru to nije smetalo, njega su ionako svuda nosili u posebnoj carskoj nosiljci.

            Pored zgrada se nalaze velike posude od bronce ili lijevanog željeza, visine i promjera oko 1,5 do 2 metra, koje su služile da se u njima drži zaliha vode za slučaj da negdje izbije požar. Kako su sve zgrade građene od drva, ta opasnost je bila prilična.

            Car je inače živio u nezamislivoj raskoši, za njega se svaki dan pravila nova odjeća, nije se moglo zamisliti da dvaput obuče isti komad odjeće. A nisu mnogo zaostajali ni članovi carske obitelji, a ni mnogobrojna posluga i drugi, koji su tu živjeli. Pa ipak, Car je bio jedini plodni muškarac u zabranjenom gradu, svi ostali muškarci su bili eunusi. Car je imao harem, slično kao i turski sultani, u kojem je bilo na stotine konkubina, koje su se svojski trudile imati muško dijete s carem.

            Jedna od osvježavajućih točaka u Zabranjenom gradu je Carski vrt (Yu Hua Yuan). Građen je 1420 godine, za vladavine cara Yonglea , iz dinastije Ming. Širok je 130 metara u smjeru istok-zapad, a 90 metara u smjeru jug-sjever. To je najstariji i najveći carski vrt u Zabranjenom Gradu. Vrt je pun raznog drveća, koje pravi ugodnu hladovinu, a između drveća su postavljene šupljikave stijene, koje za Kineze imaju posebno značenje. Nema vodenih površina ni fontana, to bi još više povećalo osjećaj ugode i osvježenja.

            A onda je došao trenutak, kojeg smo svi nestrpljivo čekali. Dovezli smo se u hotel Jianguo, sa 4 zvjezdice, istuširali se, presvukli i tako osvježeni otišli na večeru. Večera je bila manje-više uobičajena, s mnogo riže, a bilo je dosta jela, koja ni uz najbolju volju i trud nismo uspjeli identificirati.

9. dan, 12.08.2014., utorak

            Idemo na jedan od najpoznatijih kineskih spomenika, Veliki kineski zid. Namjena ovog golemog zida bila je spriječavanje upada nomadskih naroda, u prvom redu Mongola, u Kinesko carstvo.

Kineski zid (Wànlĭ Chángchéng) je "zid dug 10.000 lia", ali i kin. Zhōngguó Chángchéng "dugi kineski zid" predstavlja skupinu obrambenih zidova s tornjevima, u sjevernoj Kini. Svi zidovi zajedno dugački su 8.851,8 km (5500,3milja), glavni dio 2450 km što ih obujmom i masom čini najvećom građevinom na svijetu. Zid se sastoji od više međusobno povezanih ili nepovezanih dijelova različite starosti i načina gradnje.

            Zid je, vjerojatno, prvobitno bio još duži. Danas se pretpostavlja da je sezao do pustinje Lop Nor, oko 500 km dalje na zapad od danas najzapadnije poznate točke zida. To, međutim, još nije pouzdano potvrđeno.

            Jedan od kineskih naziva, "zid dug 10.000 lia", ne treba shvatiti doslovno. Li je stara kineska mjera za dužinu od oko oko 575,5 m, pa bi prema tome zid trebao biti dug 5.755 km. Međutim, u kineskom jeziku broj 10.000 znači beskrajno, beskonačno, pa prema tome, taj naziv bi, zapravo, značio otprilike "nezamislivo dugi zid".

            Za izgradnju zida uglavnom je korišten kamen, a vezivni materijal rađen je od vapna i ljepljive riže. Udaljenost promatračkih kula, koje su integrirane u zid, od kojih je većina visoka 12,2 m, nije bila duža od dvostrukog dometa strijele, tako da ni jedan dio zida nije ostao neobranjen. U svakoj od oko 25.000 kula mogla se smjestiti manja vojna postrojba koja je mogla biti opremljena zalihama dovoljnim da se izdrži četveromjesečna opsada, a oko 15.000 signalnih tornjeva osiguravali su vezu s glavnim gradom.

            Zid se zapravo sastoji od dva zida (vanjski i unutrašnji), s ispunom od drugih materijala, (zemlja, pijesak, glina kao i razni otpaci, ali i tijela poginulih radnika). Prosječna visina mu je oko 16 m, a širina od 5 do 8 m.

            Kažu ga je svaki metar zida tijekom građenja uzeo barem jedan ljudski život. Ako je zid dugačak 10.000 km, odnosno 10.000.000 metara, ispada da je gradnja zida koštala Kinu oko 10 milijuna ljudskih života.

            Graditelji zida bili su dovođeni na prisilan rad na gradnji zida iz cijele Kine. Rad je bio izuzetno težak, pa nije ni čudo da je toliko ljudi umrlo gradeći zid.  

            Ovaj zid izgleda kao neosvojiva utvrda, sposobna da se dugo i žilavo brani od svake najezde. Ali je Kublaj-kan mudro zaključio da je zid, kao i svaka utvrda, onoliko jak koliko su jaki ljudi koji ga brane. Znajući da su Kinezi podmitljivi, pronašao je odgovarajućeg kineskog časnika, masno ga platio, a ovaj mu je otvorio vrata u zidu. I Mongoli su tako ušli u Kinu i osvojili je. 

            Zid je udaljen od Pekinga samo tridesetak kilometara, tako da smo do njega došli nakon malo više od pola sata vožnje. Cesta prolazi dolinom između dva prilično strma i visoka brda, uz neku rijeku, a zid se spušta vrlo strmo niz jedno brdo, premošćuje cestu i rijeku, i nastavlja strmo uz brdo na drugoj strani. Na mjestu križanja zida i ceste nalazi se golemo parkiralište za autobuse i osobne automobile, razni ugostiteljski i turistički objekti, trgovine i štandovi sa suvenirima. Tu je zid postao most iznad rijeke i ceste, a tu je i utvrda, koja je u stara vremena osiguravala i branila prolaz ispod mosta. Gore, na vijencu utvrde, postavljeni su starinski topovi od lijevanog željeza, koji su nekada branili zid. Sada su upereni u nebo, i postavljeni na sumnjivo nova kamena postolja, sasvim sigurno ni nalik na postolja, sa kojih su nekada pucali. 

           Došli smo na zid, slikali se, neka kineska djeca htjela su se slikat s nama stranim vragovima, gledali su nas znatiželjno, Mark nam je kazao da vjerojatno mnogi od njih nisu nikada vidjeli Europljane. Turista ima bezbroj, ali sve su to domaći, kineski turisti, dok Europljana i Amerikanaca ima vrlo malo.

            Pojavila se dilema ići na desnu ili lijevu stranu zida. I jedna i druga djelovale su jako strmo, i već se izdaleka vidjelo da su stepenice na zidu vrlo strme. Krenuli smo najprije desno, i hodali i penjali se do prve kule, pa smo zaključili da nije još suviše strmo, pa smo produžili i do druge kule. A te su stepenice postale suviše visoke, 20-30 cm pa i više. To je već za penjanje četveronoške, pa smo odustali od daljnjeg penjanja, vratili se nazad, kupili certifikat na drvenim letvicama sa našim imenima (latinicom, da piše kineskim znakovima, tko bi znao da smo to mi), i prošetali na drugu stranu. Izgledalo je da je ovdje manje strmo. Tako je i bilo do prve kule. Dalje je bilo još strmije nego na drugoj strani, ovdje je bilo stepenica visokih i preko pola metra. Popeti bi se još i moglo, ali bi silazak bio vrlo težak. Kako li su se kineski vojnici, onako mali i teško naoružani, ovuda penjali? I onda smo stali, malo se odmorili u hladu, i vratili nazad. I, naravno, snimili hrpu dobrih slika.

            Kule imaju vrlo debele zidove, i do dva metra, i iznutra su ispresijecani teškim četvrtastim stupovima. Prostora ima da se može skloniti manja postrojba vojnika, ali bez nekog komfora. Bilo bi im malo tijesno.

             Nakon pentranja po zidu odvezli smo se u hladovinu mauzoleja careva dinastije Ming.       Za razliku od grobnice osnivača dinastije Ming u Nanjingu, gdje je pokopan samo jedan car, osnivač dinastije Ming car Hongwu, ovdje u Pekingu je najljepši i najveći kompleks carskih mauzoleja dinastije Ming u kojemu je sahranjeno 13 careva, počevši od trećeg cara dinastije Ming,Yongle (140.2–1424.), koji je premjestio prijestolnicu iz Nanjinga u Peking, sve do posljednjeg cara dinastije Ming, Chongzhena, koji se objesio u travnju 1644. godine.

             Gradnja ovog mauzoleja je započela 1409. i i  završena tek 1644. kada je dinastija Ming propala. Mauzolej sadrži grobnice 13 careva, 7 konkubina i grobove eunuha, razasutih po dolini, na površini oko 80 kvadratnih kilometara. Dakle, opet nam slijedi ista priča, beskrajno hodanje po zvizdanu. Srećom, ovdje ima mnogo drveća, tako hlada ne fali.

            I u ovaj kompleks grobnica ulazi se kroz kameni portal, koji ima 5 polukružnih lukova, zatim se ide do zgrade zvane Velika crvena vrata, pa se produžava do paviljona stela, u kojem se nalaze dvije goleme kamene stele, na leđima isto tako velikih kamenih kornjača. Stele su ispisane kineskim znakovima. Odatle počinje Sveti put, kako je to uobičajeno, i s obje strane Svetog puta su postavljene skuplture raznih životinja, stvarnih i mitskih, u sjedećem ili stojećem položaju. Postavljene su u parovima, s obje strane puta po jedna životinja. Pri kraju puta postavljene su skulpture zaslužnih dužnosnika i generala.

 Sveti put je dugačak bar pola kilometra. Na kraju Svetog puta je  kapija Longfeng (nebeska vrata), poznata i kao vrata zmaja i feniksa. Nebeska vrata su vodila, po tadašnjem vjerovanju, u svijet mrtvih, odnosno, svijet duhova, ovdje prikazan kao "toranj duhova". Prilikom povratka iz tog "svijeta duhova" Kinezi prolaze kroz vrata i imaju običaj glasno vikati "vratio sam se" i toptati nogama.

             U jednoj dvorani uređena je izložba statua careva, njihove odjeće, opreme i raznih predmeta. Moju pažnju privukla je maketa broda kakvim je Car Zheng He plovio po zapadnom oceanu, sve do Afrike. To je bila drvena grdosija, od 140 metara duljine, sa 9 jarbola, naoružan gomilom topova. To je brod dvostruko dulji od najvećih engleskih i američkih drvenih jedrenjaka, čajnih klipera. Nije mi jasno kako su mogli izgraditi toliki brod od drva...  nisam znao ni da su kinezi tada bili takvi pomorci i brodograditelji.

            Ukupni dojam o ovom kompleksu mauzoleja je, kao i u Nanjingu, da je sve to toliko veliko, da od te veličine zapravo vidiš malo što.

             Nakon ovih mauzoleja Ivana nam je pripremila iznenađenje, koje nije bilo navedeno u programu putovanja. Najprije nam je pričala kako su kineski liječnici jako pomogli nekim putnicima iz njenih grupa, koje je ranije vodila, da su izliječili neke ljude kojima zapadna medicina nije mogla pomoći, a onda nas je odvela na pregled kod liječnika kineske tradicionalne medicine, u nekakav centar kineske tradicionalne medicine. Najprije nam je jedan kineski liječnik održao predavanje na engleskom jeziku o razlikama kineske tradicionalne medicine i zapadne medicine. Taj doktor je radio i u Americi, tako da je upoznao i zapadnu medicinu. Ivana je prevodila.

            On kaže da je glavna razlika, što kineska medicina gleda kompletan organizam čovjeka, u kojem je došlo do poremećaja ravnoteže, i traži način da tu ravnotežu ponovno uspostavi, prije nego dođe do razvoja bolesti, dok se zapadna medicina angažira kad je već došlo do pojave bolesti, i onda se fokusira na organ na kome je došlo do pojave bolesti. Naglasio je da kineski liječnici raspolažu dijagnostičkim metodama, zasnovanim na njihovom iskustvu starom nekoliko tisuća godina i pažljivom osluškivanju bila na više točaka na tijelu pacijenta, i na promatranju pacijenta, njegovog jezika, kože, očiju itd...

            A onda su nam ponudili da nas pregledaju tim kineskim metodama, i da nam preporuče eventualnu kinesku terapiju. Mira se pobunila, da to nije u redu, jer je ona na odmoru i ne želi se opterećivati pregledima, i nije se htjela pregledati. Potpuno opravdano. Još neki članovi naše grupe su se složili s njom. Ali pregledi su išli. Bio sam znatiželjan kako to izgleda, i pristao sam da me kineski liječnik pregleda. Došle su tri ekipe, po jedan liječnik i jedna sestra.

            Liječnik me najprije na prilično dobrom engleskom pitao koliko imam godina, uzimam li kakve lijekove, kako se osjećam, kako mi radi prostata. Odgovorio sa mu prilično općenito, a zatim mi je opipao bilo na jednoj, pa na drugoj ruci. Pipao je nekoliko minuta, skoncentriran na ono što osjeća prstima, a onda mi je rekao da mu pokažem jezik.  I time je pregled završio. Liječnik mi je rekao da imam visok tlak, kao da ja to ne znam, i preporučio terapiju nekim njihovim preparatom, garantirano od prirodnih sastojaka. A prehladu, koju sam zaradio zbog pretjeranog hlađenja klima uređaja nije ni spomenuo, kao ni operaciju od prije dvije godine.... Terapija za mjesec dana bi koštala 132 US dolara. Dakako, nisam je kupio. Ali neki članovi grupe jesu, i dali su dosta para za to... dakle, to mi miriše na komercijalu. Pregled je besplatan, ali se lijekovi plaćaju i to masno.

            Nije to nikakva mudrost, kad vidiš muškarca od 62 godine, malo težeg, nego što bi trebao biti, i još ga neke stvari izokola priupitaš, zaključiti da bi mogao imati problema sa tlakom, prostatom i još koječim, i onda postaviti "dijagnozu" koja će pokazati da ima visok tlak ili tako nešto. I uvjeriti ga da mu treba lijek, i ponuditi mu ga. Čak štaviše, jednom našem sugrađaninu kineski liječnik je po toj logici dijagnosticirao visok tlak, iako čovjek čitav život ima nizak tlak.

            Kad smo ovo obavili, pošli smo na večeru. Konačno. Večera je bila manje-više kao i do sada, pivo  tsingtao ovdje je koštalo 15 juana, za razliku od Šangaja, gdje je koštalo 20 juana. I još nešto, boca ovog piva sadrži 6 decilitara piva. A pivo je kao razvodnjeno. Ja bi ćevape i po litre staropramena!!!

             Nakon večere pošli smo u hotel, istuširali se i presvukli, a onda izašli u noćni život, bolje reći, u obilazak ulice Wangfujing, ispunjene trgovinama i prodajnim centrima, ali i sa noćnom tržnicom, gdje se prodaju razni kineski specijaliteti i delicije. Do tamo smo putovali podzemnom željeznicom. Vrlo je uredna, ima oznake na engleskom, vlakovi dolaze svako nekoliko minuta, a cijena karte je dva juana. Za nas jeftino. Kartu treba čuvati sve do izlaska iz sustava podzemne željeznice, jer bez karte se ne može izaći.

             Mira je htjela kupiti kinesku kuharicu, na engleskom ili ako ima, na ruskom, pa nas je Ivana odvela do knjižare sa knjigama na stranim jezicima. Zatvorilo nam je knjižaru ispred nosa, radno vrijeme je do 9 uvečer, a mi smo došli koju minutu kasnije. Nema veze, doći ćemo i sutra.

             Osim prodajnih centara, u ulici Wangfujing  nalazi se i katolička katedrala. Malo smo je snimali, to nam je bilo nešto domaće. Prometa nema, odnosno, ulica je zatvorena za promet vozila. Dakako osim policijskih. Ali je zato gužva od mnoštva ljudi.

            Svratili smo vidjeti tu tržnicu sa kineskim specijalitetima. Još dok smo se približavali štandovima, zapahnuo me neugodan vonj, da ne kažem smrad, od užeglog ulja i još koječega drugoga, toliko jak da mi je malo falilo da povratim sve ono što sam pojeo za večeru. Nije bilo šanse da išta probam. Samo sam snimao, koliko se moglo u tim uvjetima. A na štandovima je bilo zaista svačega. Od janjetine na nekim ražnjićima, koju bih rado probao da nije bilo što je bilo, pa do zmija, raznoraznih kukaca, glista, skakavaca, crvi i drugih životinja, sve uglavnom nabodeno na drvene ražnjiće i pečeno ili prženo u lanenom ulju. A ja sam mislio da laneno ulje spada u boje i lakove...

            Kinezi ovdje masovno zlorabe činjenicu da "strani vragovi" ne znaju njihov jezik, pa naplaćuju za svoje specijalitete kako ih je volja. Neki imaju cjenik, ali u cjeniku sve piše kineski, jedino je nama čitljiva brojka, koja znači cijenu u juanima. Ali ajde ti znaj na šta se ta cijena odnosi.

            Nakon obilaska tih štandova sa specijalitetima nas pet-šest sjeli smo u jedan lokal, popili pivo, a tada je počelo grmiti, i palo je prvih par kapi kiše. Srećom, stanica podzemne je tu blizu, pa nismo pokisli. Ali kad smo izašli iz podzemne na stanici pokraj našeg hotela, padalo je dobro. Pretrčali smo tih stotinjak metara do hotela pod kišom, malo smo pokisli...

10. dan, 13.08.2014. srijeda

            Posljednji dan u Kini. Pada kiša, nije vruće, a mi smo svoje kabanice ostavili u Splitu. Ivana kaže da ćemo imati puno prilike jeftino kupiti kabanice. Vjerujemo joj, šta bi drugo i mogli... spakirali smo prtljagu za ukrcaj u avion i odjavili se iz hotela.

            Najprije idemo na obilazak hrama Lama, najvećem i najbolje očuvanom u Pekingu. Hram je ukrašen muralima u tibetanskom stilu, sa skulpturama Buda, demona i bogova. U hramu je kip Bude, istesan i izrezbaren od jednog komada sandalovog drveta, visok 18 metara. Lice mu je u mraku, i praktično se ne vidi. Lamaizam je jedna vrsta budizma.

Lamaistički hram Yunhegong nalazi se u istočnom dijelu Pekinga i zauzima površinu od 66 tisuća kvadratnih metara. Tamo se nalaze veličanstveni paviljoni s crvenkastim zidovima, žutim crijepovima, stoljetnim čempresima i borovima. Domaći i strani turisti ovdje se mogu bolje upoznati s hansko-tibetskom arhitekturom i svečanom molitvom svojstvenu tibetskom budizmu.

            Lamaistički hram u početku nije bio hram, nego kuća trećeg cara Yongzhenga, iz vremena dinastije Qing prije njegovog stupanja na prijesto. Poslije njegovog stupanja na prijesto, kuća je pretvorena u vilu. Lamaistički hram je nazvan Palačom Yonghe. Yonghe na kineskom znači mir i radost. Po naredbi četvrtog cara iz iste dinastije Qian Longa, 1744. godine ova vila je bila rekonstruirana u lamaistički hram. Kada uđete u ovaj hram, odmah ćete primijetiti da su njegova kompozicija i ukras sačuvali karakteristike carske palače i vile iz dinastije Qing, a istovremeno odražavaju arhitektonske stilove hanske i tibetske nacionalnosti. Hram je sastavljen od tri dijela — vrta, grupe paviljona i dekorativnih vratnica s emaljiranim crijepovima. U vrtu možete šetati putem kojim su išli carevi iz dinastije Qing prilikom prinošenja žrtvi precima i paljenja mirisnih štapića. Duž puta su aleje raznobojnog cvijeća. Specifični paviljoni čine glavne građevine gdje Lame čitaju svete knjige. Na svim građevinama su u potpunosti došli do izražaja različiti arhitektonski stilovi hanske i tibetske nacionalnosti. Ako imate priliku posjetiti lamaistički hram, možete se uvjeriti u veličanstvene pozlaćene paviljone s lijepim strehama i s isklesanim oblacima i zmajevima. Posjetioci mogu vidjeti figure od raznovrsne terakote i uočiti njihov smijeh, radost, tugu ili gnjev. Tamo mogu vidjeti brončanu statuu osnivača Lamaizma Zunkapea i stolice koje su koristili Dalaj Lama 14-ti i Pančen Lama 10-ti prilikom propovijedanja.

            Kiša je malo ometala obilazak hrama, i ovdje je sve jako veliko, ima mnogo zgrada  različitih namjena, i nije se baš lako snaći onima, koji se poput nas ne snalaze u budizmu. A gužva je uobičajena, dakle, za naše pojmove, jako velika.

            Pored jedne od zgrada nalazili su se molitveni bubnjevi, koje bi osoba, koja se moli,  okretala, ponavljajući mantru. Ja sam okretao bubanj, mantrajući:  ja volim moju Miru.

            Nakon upoznavanja sa lamaističim hramom i osnovama lamaizma, krenuli smo u obilazak  jednog hutonga. I ovo je stvar, koja nije navedena u programu. Za razliku od posjete liječnicima, ovo je trebalo doplatiti 150 juana po osobi. Platili smo, kad smo već tu, da vidimo i to čudo.

Hutong je naziv za stari, tradicionalni kvart u Pekingu, tu žive Kinezi onako, kako su živjeli u starim vremenima.  Takvih hutonga ima mnogo, Peking je uvijek bio veliki grad. Zapravo hutong znači zdenac, u središtu kvarta bio je zdenac, s kojeg se  kvart snabdijevao vodom. Tradicionalni hutong nije imao kanalizaciju, ni struju, sve to uvedeno je u hutonge u najnovije vrijeme. U hutongu su živjeli i danas žive siromašni, ali i bogati Kinezi. Uličice u hutongu su uske, građene daleko prije pojave automobila, i danas su zakrčene ljudima, skuterima, biciklima, rikšama i automobilima. A s druge strane zida ulice su tradicionalne kineske kuće. Kuće siromašnih, ali i bogatih ljudi, ispred bogataških kuća parkirani su skupi automobili. Gužva je velika, ali promet ipak ide.

            Često prometalo u hutonzima je rikša, trokotačno vozilo za 2 putnika i vozača, na pogon nogama vozača. Takvim rikšama krenuli smo u obilazak hutonga. Kiša je padala, ali na ulasku u hutong Mira je kupila dvije kabanice za 10 juana. Trajale su dok ih nismo navukli na sebe. A onda su popucale... kvaliteta... ipak su poslužile kao zaštita od kiše.

             Rikša u koju smo sjeli imala je broj 18, crvenu platnenu zaštitu od kiše, pogonski lanac, koji se ovjesio skoro do poda i kočnicu, koja se sastoji od jedne sajle, koju vozač nagazi, kad mu se treba zaustaviti.  Kineski vozač je nagazio pedale, i krenuli smo u obilazak.

            Uske uličice su kao stvorene za rikše. Bolje reći rikše su stvorene za uske uličice hutonga. To vozilo je sporo, a i nema uvjeta ni potrebe za većom brzinom. A ako treba, može se zaustaviti, vozač se može lijepo svađati s drugim  sudionicima u prometu, a ako baš treba, može i ručno gurati rikšu. A okolo prolaze biciklisti, elektroskuteraši, pješaci i poneki automobil.

            A u uličicama osim kuća i prometala, ima i raznoraznih dućana. Posjetili smo tzv. Supermarket, odnosno, bolje rečeno tržnicu u zatvorenom prostoru. Tu se prodaju svi mogući prehrambeni artikli,  od mesa (izgleda sasvim dobro) pa do različitih travuljina, zelenjave, začina i tko zna čega još. A kroz tu gužvu probijaju se elektroskuteraši, trubeći i parkirajući svoja vozila usred trgovine kao da su na parkiralištu.

            Nastavili smo vožnju rikšama do doma jednog osebujnog Kineza, čovjeka koji se proslavio kao sudionik u borbama zrikavaca. Nama izgleda smiješno, ali u Kini su borbe zrikavaca jako popularne i Kinezi se intenzivno klade na pobjednika. Kinezi su inače jako skloni kockanju, i ovo im je velika zabava, ali i vrlo unosan posao. Dobar borbeni zrikavac vrijedan je kao trkaći konj. Ovaj čovjek se godinama bavio tim poslom i postigao je velike uspjehe, barem tako kaže. Pokazao nam je opremu za život i hranjenje zrikavaca, glinene posude, u kojima zrikavci žive, vagu za mjerenje težine, lijesove, u kojima se pokapaju uginuli zrikavci,  pokazao nam je i same zrikavce i trofeje zarađene na natjecanjima.

            Ovaj sport star je preko 1000 godina, a za vrijeme kulturne revolucije bio je zabranjen, kao buržujsko naslijeđe. Sada se opet vraća, borbe zrikavaca su legalne, iako je klađenje zabranjeno.

            Bore se mužjaci, sortirani u klase po težini. U borbenoj areni vlasnici svoje zrikavce draže dok ne postanu agresivni. Borbu gubi onaj, koji prvi počne izbjegavati borbu, pobjegne ili bude izbačen iz arene. Obično ne bude povrijeđenih zrikavaca.

           Na izlazu iz hutonga nalazi se McDonalds Fast Food restoran, tu smo svratili na piletinu i pepsi colu, malo se odmorili, osušili i krenuli dalje. A i kiša je prestala.

              To dalje je bila Ljetna palača carske obitelji obitelji Qing na jezeru Kunming. Ljetna palača (kineski: Yíhé Yuán, što znači "Vrtovi njegovanog sklada") je kompleks građevina s palačom u vrtu kojim dominira Brdo Dugovječnosti (60 m visine) iznad vještačkog jezera Kunming, sjeverozapadno od središnjeg Pekinga. Palača ima površinu od 2,9 km², od čega su tri četvrtine pod vodom. Ljetna palača je služila kao ljetnikovac carice Cixi, koja je iskoristila 30 milijuna taela srebra za njezino proširenje i uređenje; novac koji je bio namijenjen za kinesku mornaricu.

            Središnje Kunming jezero, površine 2,2 km², je u potpunosti iskopano, a iskopano tlo se iskoristilo za gradnju Brda dugovječnosti. Na Brdu dugovječnosti se nalazi više građevina organiziranih u nizu, tako da je sprijeda ispunjeno paviljonima, palačama, vrtovima i drugim klasičnim građevinama, dok straga dominira prirodna ljepota krajolika.

            Od građevina na južnoj strani Brda dugovječnosti nalaze se: Dvorana raspršivanja oblaka, Hram budističke vrline i Hram mudrosti mora koji je uokviren različitim drugim građevinama. U središtu Hrama budističke mudrosti nalazi se pagoda koja je vizualno središte za sve ostale građevine. Pagoda je visoka 41 m, s 2o m visokim kamenim podnožjem i katovima na snažnim drvenim stupovima.

            I ovdje smo doživjeli da nam se Kinezi, posebno djeca, čude, pa i da nas se boje. Jedno dijete, kad je vidjelo nas strane vragove, počelo je plakati. Valjda nikad nije vidjelo Europljane.

            Na povratku u Peking svratili smo pogledati Olimpijsko selo, izgrađeno za potrebe Olimpijskih igara 2008. To je njima selo? To nije ni grad, to je velegrad, veliki i veličanstveni velegrad za barem stotinjak tisuća stanovnika. Ne znam jesu li sve te građevine i danas sve u funkciji, ali da su goleme, jesu. Malo smo se poslikali, i otišli na večeru.

             Večeras smo doplatili 80 juana po glavi i za poznatu pekinšku patku. Ne možeš doći u Peking, a ne probati taj poznati kineski specijalitet.

Pekinška patka je najpoznatije jelo u Kini i tradicionalno se služi uz mandarinske palačinke. Pekinška pečena patka je zahtjevno jelo jer se obrađuje u nekoliko koraka te zahtijeva dugo pripremanje. Ovakav način pripremanja patke potječe još iz carskog doba i smatra se nacionalnim jelom. Tajna uspjeha je u obilnom natapanju patke prije pečenja u vreloj vodi, u kojoj je dodan med, đumbir, ocat, šeri, dodaju se i druge stvari, recepti su različiti, kao što se u Splitu gotovo u svakoj kući bakalar kuha na malo drugačiji način. Jedan recept, koji izgleda autentičan: http://www.recepti-svijeta.com/pekinska-patka/

Patku dobro očistimo i posušimo. Tada oko njenog vrata objesimo vrpcu ili konop s kojim ćemo je objesiti na neko hladnije i vjetrovito mjesto na puna 4 sata. Wok napunimo sa vodom i dodamo u njega đumbir, mladi luk, med, ocat i šeri. Pustimo da voda uzavrije i tek onda dodajemo otopljeni kukuruzni škrob uz stalno miješanje. Patku skupa s vrpcom u vodu sa sastojcima pustimo da ključa oko 10 minuta, nakon čega je opet objesimo na vjetrovito mjesto oko 6 sati da se temeljito osuši.  Tek tada patku možemo peći u pećnici na 200ºC po 30 minuta sa svake strane. Sa oštrim nožem patku isiječemo je kasnije na tanke fete i poslužimo.

             Kinezi su nam patku servirali izrezanu na male komadiće, veličine dva-tri centimetra. Uz nju su nam servirali mandarinske palačinke, sojin umak i neko zelenilo, Mira kao iskusna coolinaričarka zaključila je da bi to mogao biti nekakav poriluk i krastavci. Mandarinske palačinke su male palačinke, promjera oko 15 centimetara i vrlo tanke, toliko da su napola prozirne. Prave se od rižinog brašna. Na tu palačinku stavi se komad pačjeg mesa, doda se malo zelenjave i prelije sojinim umakom, a onda se sve to zamota kao malu sarmu. I tako se jede, prstima. Okus je izvanredan, meso je jako ukusno, tečno, mekano i sočno. Probao sam i samo pačje meso, bez palačinke i sojinog umaka, i ovo je izuzetno ukusno,  pogotovo zato što nisam baš veliki ljubitelj sojinog umaka.

            Nažalost, patke je bilo premalo, i nisu nam dali da oglođemo kosti. A vjerujem da bi većini članova naše grupe to bio veliki užitak.

             Poslije večere, da utrošimo vrijeme do odlaska u zrakoplovnu luku, opet smo pošli u ulicu Wangfujing, ovaj put dovoljno rano, da zateknemo knjižaru otvorenu. Tu smo kupili kinesku kuharicu na engleskom jeziku, nakon površnog listanja u knjižari izgledala nam je odlična. Cijena? 200 juana, toliko bi slična knjiga koštala i kod nas.

            Opet smo malo prošetali ovom ulicom, popili pivo, potrošili zadnje juane, i oko deset sati ukrcali se u autobus, koji nas je odvezao u pekinšku zračnu luku.  

Zgrada pekinške zračne luke - Terminal 3,  je po veličini druga u svijetu, iza terminala zračne luke u Dubaiju. Izgrađena je za potrebe Olimpijskih igara u Pekingu 2008. godine. Prostire se na 196.000 metara kvadratnih, i ima pet katova iznad zemlje i dva pod zemljom. Za prijevoz putnika po terminalu služi poseban aerodromski vlak, nešto poput podzemne željeznice.

            Čekirali smo se i predali prtljagu, bez ikakvih problema, prošli sigurnosnu kontrolu, pričekali oko dva sata do ukrcaja, ukrcali se u Boeing 777 Qatar airwaysa, i poletjeli za Dohu točno po redu letenja.

11. dan, 14.08.2014. četvrtak

             Nakon osam sati leta sletjeli smo u Dohu. Let je bio miran, bez turbulencija, ali u avionu je bilo hladno. Zima. Mira je obukla tri majice jednu preko druge, da se malo ugrije. A stjuardese su nam dijelile deke i termo čarape, da se malo ugrijemo. Bilo bi jednostavnije podesiti temperaturu na, recimo, pet ili deset stupnjeva više. Vani je -40 ili -60 C, pa  ionako treba grijati. A možda Arapi štede na grijanju?

            Hrana je bila, kao i na dolasku, dobra, iako se sve svodi na različite varijacije piletine. Ipak, opet smo zaključili da Qatar Airways ima najbolju kuhinju i da je najdarežljivija i najpažljivija prema putnicima, od svih zrakoplovnih kompanija, s kojima smo do sada letjeli.

            U zračnoju luci Hamad Airport opet nas je dočekala raskošna ponuda skupih i blještavih stvari, ovaj put umjesto ona dva ferrarija bila su dva mclarena, jedan žuti i drugi srebrnosivi, za neznalice to su jurilice po cijeni i performansama barem kao i ferrari.

            Pričekali smo oko dva sata, ukrcali se u avion Qatar Airwaysa Airbus A-321 i poletjeli za Budimpeštu i Zagreb.

            U avionu je i ovaj put bilo hladno, stjuardese su nas opet dobro nahranile, i nakon pet sati ugodnog, iako hladnog leta sletjeli smo u kišom okupanu Budimpeštu. Mira je mobitelom nazvala sina, i rekla mu da čim dođemo u Zagreb, da nas vodi negdje na ćevape, taman je bilo vrijeme ručka, oko 14 sati. Ovdje nismo izlazili iz aviona, neki putnici su izašli, posada je opet natočila gorivo, i nakon sat vremena poletjeli smo za Zagreb. Nakon pola sata  leta sletjeli smo u Zagreb. Zagrebačka zračna luka nakon Dohe, Šangaja i Pekinga, izgledala je mala, skromna, po mjeri čovjeka. Hvala Bogu, vratili smo se kući!!!

            U Zagrebu je padala kiša, Ivan nas je dočekao u MZLZ, i kako smo se dogovorili, odveo na ćevape.

Zaključak:

Većina članova naše grupe vole putovati i imaju mogućnosti za to, i već su obišli mnogo zemalja, neki su bili i na Kubi, kao i mi. Svi smo se složili da bismo opet otišli na Kubu, usprkos siromaštvu i neimaštini, pa čak i da bismo mogli tamo živjeti, ali u Kinu se ne bismo rado vratili, a nema šanse da bismo u Kini mogli živjeti.

            Razlozi za takvo mišljenje su višestruki. Kina je najmnogoljudnija zemlja svijeta i jedna od prostorno najvećih zemalja svijeta, što znači velike udaljenosti i konstantnu gužvu milijuna ljudi. A osim toga Kina je zemlja sasvim drugačija od Europskih zemalja, sa drugačijom poviješću, vjerom, tradicijama, običajima, načinom mišljenja i ponašanja, i mi Zapadnjaci se u Kini ne snalazimo. Komunikacija između nas i Kineza je vrlo teška, jer oni ne znaju strane jezike, niti mi znamo njihov jezik, engleski su počeli učiti tek nedavno, i oni, koji su ga učili, govore ga na svoj način, svojim glasovima, koje mi teško razumijemo, a rečenice slažu po pravilima kineskog jezika.

            Kina je donedavno bila jako siromašna zemlja, ljudi su bili sretni kad imaju šaku riže dnevno, radno odijelo i nekakav krov nad glavom. Tek u zadnjih dvadesetak godina Kina se okreće tržišnoj privredi, proizvodnja svega i svačega naglo raste, industrija se širi, veliki gradovi postaju još veći, neki ljudi (uglavnom članovi partije) se bogate, a i tzv. obični ljudi sve bolje žive. Ali taj nagli rast i razvoj ima visoku cijenu, sve je zagađeno, pogotovo vode i zrak. Nismo vidjeli ni jednu bistru vodenu površinu, rijeku, jezero, more, sve se jezivo prljavo, smrdi... sa smogom smo imali sreće, u Šangaju je zrak bio prilično čist, tako da smo imali veličanstven pogled na grad sa vidikovca. I u Pekingu smo imali sreće, i tu je zrak bio relativno čist. A kažu da smog zna biti toliko gust, da se ne vidi na drugu stranu ulice. Kinezi su tek nedavno počeli poduzimati mjere za smanjenje zagađenja, i rezultati se već pomalo vide. Zato u prometu sudjeluju tisuće i tisuće električnih skutera, benzinskih skoro da i nema,  a u Pekingu je na snazi propis tipa par-nepar, dakle, jedan dan voze automobili s parnim registarskim brojevima, drugi dan s neparnim brojevima. Ovaj propis uveden je 2008. godine, prilikom organizacije Olimpijskih igara. Kažu da je smog u Pekingu nakon uvođenja ovog propisa toliko smanjen, da su stanovnici grada tražili da se propis zadrži i nakon Olimpijskih igara. Isto tako, u Šangaju je uvedeno nekoliko eksperimentalnih autobusnih linija na kojima voze specijalni električni autobusi, koji električnu energiju za pogon vozila spremaju u tzv. superkondenzatore, koji se pune svaki put kada autobus stane na  stanicu. To su posebno opremljene stanice, na kojoj se autobus priključi na kontaktni vod, dopuni zalihu eletrične energije i kad se ukrcaju putnici, ide dalje.

             Što se tiče organizacije putovanja, tvrtke PBZ Travel i Bravo Putovanja obavili su solidan posao. Problema nije bilo. Tijekom putovanja je došlo do manjih odstupanja od planiranog rasporeda, navedenog u programu putovanja.

            Jedno od tih odstupanja bio je posjet Centru za kinesku tradicionalnu medicinu. Najprije nam je jedan kineski liječnik održao kratko predavanje na engleskom jeziku, Ivana je brzo i dobro prevodila, o specifičnostima kineske tradicionalne medicine, a zatim su tri liječnika pokazala u praksi kako izgleda pregled metodama kineske tradicionalne medicine. Ti pregledi su bili brzi, trajali su uglavnom pet do deset minuta, i, rekao bih, prilično površni. Ali su nakon pregleda slijedile preporuke za kupnju kineskih lijekova. Nažalost, izgleda da je kineske liječnike više zanimala zarada od prodanih lijekova, nego da nama "stranim vragovima" pokažu stvarnu vrijednost iskustava sticanih kroz četiri tisuće godina kineske povijesti. Pregledi su bili besplatni, ali lijekovi nisu. Cijene su bile od stotinjak dolara na više.

            Moja Mira je izjavila, a mnogi su se suglasili s njom, da je ona na godišnjem odmoru, i da se ne želi opterećivati liječničkim pregledima i to još na putovanju u stranoj zemlji, i neki članovi grupe izrazili su mišljenje da nije ni trebalo posjećivati Centar za tradicionalnu kinesku medicinu, jer ovako ljudi mogu steći pogrešne dojmove o kineskoj medicini.

             Ostala odstupanja od ponuđenog programa, odnosno, aktivnosti, koje nisu navedene u programu, pokazala su se dobrodošla i doprinijela su boljem upoznavanju Kine i kineske tradicije i kulture.

            U Hangzhou smo nazočili predstavi na vodi, kojom smo svi bili oduševljeni. Doplata je bila, ako se dobro sjećam, 200 juana po osobi. Vrijedilo je svake pare, koliko bilo da bilo.

            Posljednjeg dana u Pekingu posjetili smo jedan hutong. Doplata je bila 150 juana po osobi. Vrijedilo je doplatiti, jer smo vidjeli stari dio Pekinga, koji je sačuvao mnoge značajke tradicionalnog života u Kini.

            Željni novih kulinarskih iskustava, nas dvadesetak članova naše grupe doplatili smo po  80 juana za pekinšku patku. Za to smo dobili tri patke, što se pokazalo nedovoljno za dvadeset ljudi. Svi smo bili zadovoljni kvalitetom, patka nam se zaista svidjela, ali je bilo premalo. Još da smo mogli oglodati kosti!

            I kako uvijek svemu dođe kraj, tako i ovom našem putovanju. Do nekog drugog putovanja  i susreta... Adio...