Složeni složenci

Složenci su logična jela, nastala sama od sebe. Ako imate par namirnica, što ćete učiniti? Zajedno ih staviti u posudu za kuhanje i skuhati ili staviti red po red namirnica i u pećnicu. Zar ne? Pa, to sigurno svakom prvo padne napamet. Tako se i djeca igraju kuhanja!

Lazanje i musaka dva su planetarno poznata jela koja se u raznim zemljama rade na toliko različitih načina da ih gotovo ne možemo ni prepoznati.

Kad složite složenac, onda se mora samo staviti u pećnicu i čekati. Složenac je složen. A ne ono, kad političari kažu, situacija je složena. To pak znači da nije složena. Jer kad bi bila složena, onda bi sve bilo u redu, kao složena drva, rečenica ili složenac.

Red po red, red po red, a zajedničko je svim složencima što će završiti u pećnici. A to je i logično, jer svi se ti redovi moraju peći u okolini u kojoj toplina dolazi sa svih strana.

Osim ako složenac nije neki japanski, sirovi složenac. Ima i takvih.

Složenac je i francuski krumpir, najjednostavniji ručak na svijetu - vrhunac srednjoškolskog kulinarstva. Red krumpira, pa red nečega, luka, jaja, kobasice, pa opet red krumpira. Složenac samo takav. Jedino sam siguran u to da to jelo Francuzi sigurno nekako drugačije zovu.

Lazanje i musaka dva su planetarno poznata jela koja se u raznim zemljama rade na toliko različitih načina da ih gotovo ne možemo ni prepoznati. Ali, sloj po sloj i dalje je važna konstanta.

Lazanje su vjerojatno jedan od prvih oblika tjestenine. Tanko izvaljano tijesto koje već samim oblikom zove da ga slažemo u neku posudu, red po red. A između, sve što poželimo. Neki povjesničari misle da su lazanje nastale od tankog starogrčkog kolača, kruha - laganon. Rimljani bi ga narezali na vrpce i tako bi postao lagani. Tako je vjerojatno nastalo ime, ali ne i jelo. Često u potrazi za porijeklom nekog jela, preslikavamo svoje iskustvo u prošlost iako u stvari ne znamo kako su neke namirnice koristile.

Lazanje kao jelo u današnjem obliku pojavile su se u srednjem vijeku u Italiji i ostale jedan od zaštitnih znakova talijanske kuhinje. Iz vlastitog iskustva znam da lazanje izazivaju ovisnost i to tešku ovisnost. Ne mogu se prestati jesti. Samo me činjenica što sutradan volim jesti hladne lazanje može zaustaviti. Malo se mora ostaviti i za sutra.

"Kad mi padne razina lazanja u krvi, postanem zao." - upozorio je jednom prilikom mačak Garfield. Nije jedini.

Musaka je višeslojno jelo koje će odmah podsjetiti na patlidžane i Grčku. Patlidžani rezani na ploške, meso, rajčice i sve pečeno u pećnici. To je verzija turske i arapske kuhinje u kojoj često patlidžane zamijeni i tikvica. Na brdovitom Balkanu musaka se razvija u više smjerova. Grci će na sve dodati i tučena jaja ili bešamel. Njihova varijanta sa slojevima i mljevenim mesom toliko se proširila svijetom da na kraju ipak imaju prvenstvo. U ostalim zemljama može i bez patlidžana i/ili tikvica. Pojavljuju se i slojevi od drugog različitog povrća, kuhana jaja, špinat. U Bugarskoj, naravno, dodaje se i sloj sira. U Rumunjskoj se radi od krumpira, celera, cvjetače ili kelja, a i oni drže musaku nacionalnim jelom.

Samo ime musaqqa ima arapsko porijeklo iako jelo možda i nije po porijeklu arapsko. Vjerojatno je nastalo tu negdje, na razmeđi civilizacija, s jedne ili druge strane Mediterana. Svatko je dodao svoj sloj tom globalnom složencu.

Baš se pitam je li i to bio složenac kad smo jednom prilikom prijatelj Geba i ja pod peku stavili red svinjskih odrezaka, pa red luka, pa red ćevapa, pa ponovno odrezaka, pa ćevapa, pa paprike, pa odrezaka. I opet je dobro ispalo, a jelo se sa žlicom.