Većina rajčica u našim dućanima spadaju u grupu koju smo prozvali (bez uvrede) "holandskima". Savršenih linija, glatke i sjajne kože, ali bez mirisa i okusa, znali smo se zezati (uz veliku dozu istine) da su prve sunčeve zrake ugledale dok su ih na našim tržnicama iskrcavali iz kamiona.
Svako toliko bi se u našoj familiji rodilo dijete koje nije voljelo rajčice. Događalo se to rijetko, otprilike jednom u svakoj generaciji. "Ne voli pome?", pitali bi se stariji, odmahnuvši rukom. Bili su uvjereni da će ga za godinu ili dvije izvesti na pravi put. Najprije bi mu ih "uvalili" u juhu od povrća, pa na tjesteninu, pa sirove u salatu. Ako ništa od ovoga ne bi pomoglo, u novije vrijeme koristi se nepogrešivo oružje – pizza! U svakom slučaju, do polaska u školu dijete se moralo "obučiti" na rajčicu. Ona je i danas, pogotovo u Dalmaciji, neizostavni dio kuhinje, sastojak koji se dodaje u svako drugo jelo. "Mrzitelje rajčica" se jednostavno ne može tolerirati.
"" rajčice – duguljastog su oblika i naročiti okus im daje blizina mora i male atmosferske razlike tijekom godine.
"Otkriće rajčice je za povijest gastronomije ono što je francuska revolucija za povijest društvene svijesti", riječi su pisca Luciana De Crescienza, pripadnika još jednog naroda koji bez rajčica ne bi znao živjeti – Talijana.
Na ovom voću-povrću, jer različite su teorije kojoj skupini pripada, trebamo zahvaliti srednjoameričkim drevnim narodima, španjolskim kolonizatorima i, naravno, svojim prabakama i pradjedovima. Prvima, jer su rajčicu uzgajali i u njoj uživali dok smo u Europi još žvakali bezukusnu i bezbojnu heljdu. Drugima, jer su naučili kako se uzgaja te je donijeli na svojim brodovima preko oceana. Mada su je na početku Europljani smatrali isključivo ukrasnom biljkom te joj pridavali magična, pa čak i otrovna svojstva. Volim vjerovati da je upravo u to doba neki pregladnjeli seljak, izluđen uvijek istom heljdom, posegnuo za crvenim plodovima. Očekujući smrt trovanjem, otkrio je kako su zapravo slatki i ukusni. Trećima, jer su je uzgajali u svojim vrtovima, kuhali, sušili, jeli i svoja znanja (i ljubav) prenijeli na nas.
Danas je rajčica jedno od najprodavanijih povrća na svijetu. Naravno, većina rajčica u našim dućanima spadaju u grupu koju smo prozvali (bez uvrede) "holandskima". Savršenih linija, glatke i sjajne kože, ali bez mirisa i okusa, znali smo se zezati (uz veliku dozu istine) da su prve sunčeve zrake ugledale dok su ih na našim tržnicama iskrcavali iz kamiona.
Osim tzv. "holandske", brojne sorte rajčica su u posljednjih nekoliko desetljeća nastale u biotehnološkim laboratorijima. Rajčica je dobila nove boje, obline, mirise, okuse, pa čak i antioksidante. Posljednja iz te serije je rajčica "Indigo Rose", nastala u laboratorijima Sveučilišta Oregon. Plavo-ljubičaste boje, "pojačana" je antioksidantima. Reklamiraju je kao "rajčicu protiv raka"!?
Na sreću, još uvijek postoje sorte koje svoju slavu mogu zahvaliti jedino i isključivo svom okusu te jelima u kojima se koriste.
"Otkriće rajčice je za povijest gastronomije, ono što je francuska revolucija za povijest društvene svijesti", riječi su pisca Luciana De Crescienza.
"San Marzano" rajčice – dugoljastog su oblika i mesnatog središta bez puno sjemenki. Naročito su pogodne za pripremu umaka. Ime su dobile prema mjestu San Marzano sul Sarno u okolici Napulja. Naročiti okus im daje blizina mora i male atmosferske razlike tijekom godine. Najbolji umaci od rajčice dobivaju se upravo od ove vrste, kao i juhe. Osim toga može ih se zapeći u pećnici s krušnim mrvicama, kaparima, sirom.
"Cherry" rajčice – su sitne i jarko crvene boje, rastu u "grozdovima". Mogu biti okruglog ili dugoljastog oblika te imaju izražen miris i okus. Radi se o relativno novoj vrsti, pogodnoj za uzgoj u staklenicima. Postoje različite vrste sitnih rajčica od "pacchina" do "piccadillyja". Upotrebljavaju se u salatama ili kao mali dodatak pečenoj ribi i mesu. Također se mogu gratinirati ili karamelizirati u pećnici te se nakon toga dodati kuhanoj tjestenini.
Zelene rajčice – ne smijemo miješati s nezrelima, jer se radi o posebnoj sorti, koja zrije malo kasnije, uz manje sunca i topline. Trpkog su i kiselkastog okusa, čvrstog mesa i skoro potpuno bez sjemenki. Ne jedu se sirove, a najbolje od sebe daju pržene (sjećate se filma s Kathy Bates i Jessicom Tandy), u obliku marmelade, chutneya ili konzervirane u ulju. Vrsta zelenih rajčica su i meksički "tomatillosi", koji se koriste u pripremi umaka.
"Beefsteak" rajčica – koju možemo pronaći i pod francuskim nazivom "coeur de boeuf" ili talijanskim "cuore di bue" je sorta velikih rajčica od oko 200 grama. Znaju biti valovitog oblika te ih karakterizira tanka kožica i mesnato središte s vrlo malo sjemenki. Najbolje su sirove u salatama.
"Domaća" rajčica – vjerojatno spada u ovu posljednju grupu, jer je velika, ponekad zelenkasta kod stabljike, sočna i mesnata. Može se koristiti u pripremi umaka, ali ih možemo i puniti, peći ili jesti u salati. Najbolja je u moje tete Marije s maslinovim uljem, kvasinom, malo soli i kapulom. Kad malo odstoji, daje najbolji toč na svijetu, koji se isključivo jede komadom kruha.
:(Još nema komentara