Pričale smo najprije o receptima. Rekla je da nedjeljom stubište miriše po mojim kolačima, ona ih je nekad familiji tako pravila.
Mješavinu za tijesto usula sam u posudu i dodala jaja, ulje i mlijeko. Miješala sam potom električnom miješalicom, a Helena je gledala u moje ruke. Potom sam u 12 kalupa rasporedila tijesto, njezine oči podigle su se prema meni, s nevjericom koja se prelijevala sve do trepavica.
"Ti si Susjedu, nakon epizode s usisivačem, pustila k sebi na kavu?"- tada je upitala je, jer nije mogla govoriti od miksera koji preglasno bruji.
Mislim da ću morati kupiti novi.
"A što sam mogla? Nora me u to uvalila, kad joj je odnijela čokoladno srce. I onda mi dođe na vrata, vidim da je bila kod frizera specijalno za tu posjetu. Ponekad se činilo da joj pranje kose nije omiljena aktivnost. I još drži u rukama tortu od rogača."-rekla sam i opet uključila mikser, da bi napravila kremu.
"Nadam se da niste stvarno pojeli tu tortu. Mene bi bilo strah."
Helena i ja godinama smo se zezale da Susjeda u stanu drži vezanu žrtvu i polako je muči. Mislim da pritom nismo imale istu sliku kako to mučenje izgleda, ali je se Helena također pribojavala, čime je moje strahopoštovanje prema Susjedi bilo veće.
Dok su se košarice pekle u pećnici, krema je bila gotova pa sam je stavila u špricu i ukrasila ih, a onda dodala borovnice. Helena je za to vrijeme skuhala voćni čaj, od maline i kupine s vanilijom, koji je zamirisao dok sam kolačiće stavljala u hladnjak.
"Ajde molim te sjedi i pričaj. Ista si moja majka, kuhanje i hrana važniji su ti od razgovora. A mene priča hrani."-rekla je u jednom dahu.
Kakvu je liniju imala, netko bi povjerovao da je hrani priča. I tu bi se gorko prevario, jer Helena jede kao fizički radnik.
Uzela sam šalicu čaja i otpila gutljaj. Pomalo sam zazirala od tog očekivanja koje iz nje viri kao maramica iz revera. Hoće da joj kažem kako smo imale pravo. A čini mi se da nismo.
"Zašto je donijela tortu?"-pitala je nestrpljivo.
"Zato što je usamljena i godinama nije imala kome odnijeti nešto takvo."
"To ti je rekla?"-
"Pričale smo najprije o receptima. Rekla je da nedjeljom stubište miriše po mojim kolačima, ona ih je nekad familiji tako pravila."
"Eto, i sad je ona sigurno dobra i pozitivna, čim je pravila nedjeljom kolače."-rekla je i zakolutala očima.
"Onda sam je upitala gdje joj je familija, jer se ne sjećam da sam nekoga od njenih vidjela da dolazi u posjetu."-dodala sam zamišljeno.
Bilo je to pitanje po koje je došla, a ja sam ga po svaku cijenu trebala izbjeći. Ali, kad sam smetena nisam pametna, zato se to stanje kod mene bezbolno prebrodi jedino šutnjom. Na poslu sam se to naučila, doma još nisam. Morala sam znati da su frizura i torta bile ulaznica za talk show. I onda je prostrla pred mene priču o gastarbajterskom životu s mužem u Njemačkoj, kćeri koju je ostavila svojoj majci kad su odlazili, sinu kojeg je rodila nakon deset godina, kad su se već lijepo snašli, groznom osjećaju kad su dolazili u Liku da njena kćer baku zove mamom, što su pokušavali kamuflirati poklonima, i o grižnji savjesti jer je sin išao u njemačku školu i loše govorio hrvatski, pa se brat i sestra nikad nisu zbližili, a onda ih je smrt sve razdvojila. Suprug je poginuo u prometnoj nesreći pokraj Berlina, njihov je sin stradao s njim. Tada je kćer već završila pravo u Zagrebu, postala odvjetnica, udala se i dobila kćer. Došla je na sahranu u Liku i rekla svojoj majci pokraj grobnice: eto, da si bila majka, sad bi imala mene. Dala joj je tada sliku svoje kćeri, stare nekoliko mjeseci i rekla: "Gledaj sliku, jer nju nećeš gledati kako raste. Imam muža, posao i život, a moja je prava majka mrtva. Tebe ne poznajem."
Veliki cupcakes
I to je bilo posljednji put kad ju je vidjela, prije dvanaest godina.
"Tek tada sam povjerovala Nori, kad je govorila da ju je lijepo pozdravljala."-rekla sam Heleni, koja je zurila u mene.
Usnice su joj bile ispucane.
"Laže."-rekla je i oblizala ih jezikom.
"Kako to misliš?"-upitala sam zgranuto.
"Babi je dosadno, gleda sapunice i došla ti je s tom srceparajućom pričom. Tko se ne bi sažalio nad njom nakon toga?"-rekla je i popila čaj dugim gutljajem.
"Ne vjerujem ženama koje prosipaju vrećice usisivača kroz prozor."-dodala je i ustala.
Dok je oblačila kaput, mislila sam kako je možda u pravu, želim vjerovati jer mi je tako lakše nego misliti da bi netko izmislio ovakvu priču.
"Ma ispala joj je vrećica, nije je htjela prosuti po mom rublju."-rekla sam, iako i dalje nisam shvaćala zašto je mijenjala vrećice od usisivača na prozoru. Al' dobro, i ja tamo čistim cipele.
Helena me pogledala i iskrivila usta u stilu "što ja sve moram slušati".
"Rekla mi je i kako joj se zove kćer, Lidija, a unuka se zove Martina, dobila je ime po ocu Martinu, koji je isto odvjetnik. Žive na Ravnicama, a ona kaže da je to daleko. Čeka ih na prozoru, svaki dan. Samo zbog toga živi u Zagrebu."-rekla sam da se opravdam.
Helena je problijedila.
"Lidija odvjetnica, ima muža Martina?"-upitala je.
"Da."-rekla sam.
"Pa oni su mog muža zastupali u brakorazvodnoj parnici. Prezivaju se Rendulić?"-izrekla je grozničavo.
"E, to ne znam."-
Sjela sam u stolicu jer mi se zavrtjelo u glavi. Toliko da sam zaboravila na košarice u frižideru, sve dok ih Nora nije uvečer tamo našla.
:(Još nema komentara