Uskrsni simboli

Za Uskrs se širom Europe kuhaju i boje, a potom sakrivaju i uz bučno veselje traže, uskršnja jaja. Jaje je od pradavnih vremena simbol plodnosti, obilja, proljeća i novog života, pa su ih primjerice mnogo prije pojave kršćanstva, ljudi međusobno razmjenjivali kao prigodni simbol novih početaka. U srednjem vijeku, za Uskrs su gospodari darivali svoje sluge običnim jajima, a oni okrunjenih glava svoje su podanike za vjernost nagrađivali jajima ukrašenim zlatnim listićima. Uskršnje se pisanice pojavljuju tek kasnije, a izgleda da su se jaja počela kuhati i bojiti iz vrlo praktičnih razloga. Kako se nekad u vrijeme 40-dnevnog posta uz meso, mlijeko i sir, nisu smjela jesti ni jaja, ljudi su ona koja su u tom razdoblju snesle kokoši morali nekako sačuvati za poslije. Stoga su ih prije nego što su postala neupotrebljiva, skuhali i produžili im vijek trajanja, a da bi ih potom mogli razlikovati od onih sirovih, u vodu za kuhanje dodavali su biljke koje su ih obojile, primjerice lupinu luka, špinat, ciklu i slično.

Već od 12. stoljeća jaja su se tradicionalno počela bojiti na uskršnju subotu, da bi se potom s ostalim namirnicama stavljala u uskršnju košaricu i nosila u crkvu na posvećenje. Nekoliko stoljeća kasnije postao je običaj da djeca na uskršnju subotu traže obojena jaja koja su odrasli sakrili oko kuće i u vrtovima. U početku se iz tko zna kojih razloga djeci govorilo da jaja u vrtove donose lisice, rode i kukavice, a ne kokoši. Nešto kasnije, u 16. stoljeću najprije u Njemačkoj, ta se važna uloga, naravno, ne bez razloga počela pripisivati uskršnjim zečevima koji su početkom proljeća, sa svojim tek okoćenim brojnim potomcima u potrazi za hranom, neustrašivo jurišali na okućnice i vrtove prepune mladog i slasnog proljetnog zelenila. Naravno, zec je kao neobično plodna životinja koja dobiva potomke i do osam puta godišnje bio simbol života, plodnosti i prije nove ere, primjerice još u starom Egiptu.

U 19. stoljeću uskršnji zec počinje se pojavljivati i u dječjim slikovnicama, te se na njegovu sliku i priliku počinju izrađivati prve igračke i slastice od marcipana i čokolade. No, osim što je postao uskršnji simbol koji djeci donosi šarena uskršnja jaja, zec se, uglavnom pečen, početkom 16 stoljeća sve više počinje pojavljivati i na bogatom uskršnjem stolu koji je do tada bio nezamisliv bez janjetine. No, unatoč tome što nestaje kao blagdansko pečenje, janje kao omiljeni uskrsni simbol koji utjelovljuje nevinost Krista (za Uskrs sresti janje na putu nekad je značilo veliku sreću!) ipak ostaje na svečanoj uskrsnoj trpezi.

Lik uskršnjeg janjeta, simbola nemoći i smrti nevinog Krista se otiskuje u maslacu ili na kruhu za svečani uskršnji doručak i koristi za prigodne uskršnje kolače i peciva. K tome, uskršnje janje postaje omiljeni motiv i na tradicionalnim uskršnjim svijećama. Uskršnje svijeće koje su se za tu prigodu bogato ukrašavale i s motivima križa, stabla, goluba i sunca, simboliziraju Isusa, njegovu pobjedu nad zlom i nadu u novi život.

Tradicionalno, na Veliki petak, u crkvi su se gasile sve svijeće u spomen da je Isus umro, a njegovo svjetlo nestalo, a na uskršnju su se nedjelju opet palile simbolizirajući njegovo uskrsnuće i povratak. Običaj da se u uskršnjoj noći zapaljene svijeće unose u mračnu crkvu i ponovo je osvjetljavaju, jer Bog je svjetlost, potječe još iz 4 stoljeća. Iz istih razloga, u noći, iz subote na nedjelju, palile su se i još se uvijek pale simbolične uskršnje vatre. Već stoljećima, navečer ljudi sakupljaju drva koja su im ostala od ogrjeva, te na što višem brijegu nastoje zapaliti što veću vatru (krijes ili vuzmenku), kako bi je vidjelo što više ljudi, jer svakoga tko u uskršnjoj noći ugleda njenu svjetlost očekuje sreća, dok će svatko tko kući ponese njen pepeo biti zaštićen od bolesti i svakog drugog zla.