Večera u Andama

 Miran, prijatan let Bogota-Lima. Od aerodroma „Bacata“ do aerodroma „Miraflores“. Iz Kolumbije u Peru. Sa visine od 2.645 metara na razinu oceana. Sa vrhunaca Sierra Nevada di Santa Marta do Pacifika. Preletili smo veličanstvene tokove Rio Negra i Amazone. Gledali vrhunce Andi, u kojima se krije Quito i obalu Pacifika, kojom dominira Guayaquil. Živjeli smo tamo prije petnaestak godina u dva navrata po mjesec dana.

Cordillera de Los Andes je nabrano gorje, koje se proteže duž cijele južne Amerike. Od puno vrlo visokih vrhova ističem 7.035 metara visoki Aconcagua.

Avion je potpuno nov. Zamjenio je 29 godina starog druga, koji je jutros preletio kraj piste i završio u močvari. Koji je pokupio električne uređaje na kraju piste i pokosio stabla pred močvarom, ali nije eksplodirao.

Kasnimo tri sata. Imamo problema sa graničnom policijom, nije im jasno treba li nam viza. Gospodin Oka, koji nas čeka i koji je naš domaćin, sređuje taj problem. Vozi nas do centra Lime. Tu je hotel „Cesar“. Elitni dio velegrada uz samu obalu.

Humboldtova struja donosi obali i gradu prijatnu svježinu. Teče od juga prema sjeveru. Od hladnih zona oko Valparaisa prema ekvatoru. Tu skreće naglo na zapad prema arhipelagu Galapagos. Za moj posjetom otočju vežu me nezaboravne uspomene. O tome sam već pisala.

Vjetrovi koji pušu sa Anda, tjeraju površinski sloj oceana daleko od obale. Na njegovo mjesto diže se iz dubina hladna voda bogata nitratima i fosfatima, što pogoduje razvoju planktona. Oni čine boju oceana zelenom, a more vrlo hranjivim za goleme količine ribe i milijune ptica. To stvara bogatstvo ove zemlje: ribe, riblje brašno i gvano. Vrlo cijenjeno ptičje gnojivo.

Svake sedme godine događa se katastrofa. Zašto? Neznam. Oko Božića javlja se fenomen zvan „El Niña“. Nešto kao mali dječak. Ni danas se nezna zašto se ravnoteža u prirodi poremeti. Odjednom u ribom bogatoj struji nema ribe. Ptice neočekivano žure na jug, a umjesto uobičajenih pasata sa kopna ka moru, pušu topli vjetrovi sa mora ka kopnu. Nakon par sedmica- opet se nezna zašto- ravnoteža se uspostavi. Sve teče kao prije. Punih sedam godina, dok se ne pojavi novi „El Niña“.

Obala Perua duga je 2.500 kilometara. Uz tu se obalu godišnje ulovi 4.500.000 tona prvorazredne ribe. Kad bi se kod nas lovilo toliko ribe, svaki bi Hrvat mogao dnevno pojesto 3 kilograma. Najveći problem Perua je činjenica da Indijanci ne jedu ribu. Zato se ta golema količina dijelom izvozi, dijelom prerađuje u 175 tvornica konzervi , a ostatak u riblje brašno.

U vrijeme kad sam bila u Ekvadoru, najviše ribe na svijetu lovilo se u Peruu. To baš nitko od ljudi, koje sam sretala, nije znao. Danas je Peru po izlovu ribe drugi na svijetu.

Šetamo najljepšim dijelom šestmilijunskog grada. To je Avenida Larco. Kupujemo zidni ukras, koji i danas visi u našoj dnevnoj sobi. U deblu bambusa izdubljeno je osam prizora života na selu.

Ljudi su niski , nezgrapni , uglavnom mješanci. Oni čine trećinu stanovništva Perua i ovdje, u Limi, predvladavaju. Pola stanovnika Perua su Indijanci, ali se oni rijetko sreću u velikim gradovima, a još manje ovdje uz more. Ne vole ravnice ni veće skupine ljudi. Čistih bijelaca je svega 11 posto.

Lima je puna cvijeća. To kao da je neki bunt stanovnika protiv prirode. Apsurd je u tome, što u Limi nikad ne kiši. Možete li vjerovati podatku da je kiša u Limi zadnji put padala pred 28 godina. Pitam djevojku, koja nam nosi kavu, što zna o tome. „Ne znam koliko dugo kiša nije padala, ali znam da je ja u Limi nikad nisam doživjela, a imam 23 godine“. Južni vjetrovi donose samo vlažnu sumaglicu, koju zovu guru. Mislim da baš zato sa svih balkona visi cvijeće, a viri i iz svih parkova i svih vrtova.

Peru je izvanredno zanimljiva zemlja, poglavito radi svoje indijanske prošlosti. Kultura je ovdje bila na zavidnoj visini čak 8.000 godina prije naše ere. U muzejima Lime mogu se vidjeti predmeti, koje su indijanske žene izvaljale prije 10.000 godina. Zlatno doba Perua bila je vladavina naroda Inka. Glavni grad tog carstva bio je Cuzco. Bilo je predviđeno da ga posjetimo, ali smo radi nesreće u Bogoti sletili prekasno. Željeznička stanica Cuzco leži na visini od 4.783 metra, što je više od najvišeg vrha Europe. Do te legendarne stanice vozi mali vlak, čija se lokomotiva penje po zupčanicima.

Sljedećeg jutra sistematski smo razgledali Limu. Oka nam je pokazao avenije, luke, univerzitet, katedralu. Majka mu je prava Indijanka. Poslije ručka Oka i moj muž su otišli na pregovore, a gospođa Oka je mene odvela u „Peruvian Gold Museum“. Sigurno jedan od najčuvenijih muzeja svijeta. Indijanci su bili opsjednuti zlatom, imali su ga na pretek. U muzeju je dio izložaka muški ili ženski spolni organ. Mašta, droge i zatomljene želje učinile su od njih božanstva u oblicima i veličinama daleko od realnosti.

Presvukli smo se za večeru i sastali pred najstarijiim univerzitetom Amerike. Tu su prva predavanja održana prije 462 godina.

I tu počinje događaj, koji je dao naslov ovoj priči. Šofer nas vozi do jednog od vrhova Andi. Ispod tog vrha je selo. Indijansko selo, u kojem se rodila majka gospodina Oke, Indijanka.

Kakva je to bila noć! Mrkozelene gorostasne planine visoki su lanci Andi. Iza njih je visoravan Sierra Alta. U njedrima tih tajanstvenih planina, kojima još suvereno vladaju duhovi davne povijesti, doživjet ćemo neuobičajenu noć. Večeru u indijanskom selu. Sjedit ćemo kao Indijanci, jest ćemo, pit ćemo, plesat ćemo kao Indijanci. Oni se tu jednom sedmično sakupe i zabavljaju, kako misle da su se zabavljali njihovi stari prije dolaska Španjolaca.

U principu, pristup neindijancima nije poželjan, ali je Oka ugledan član plemena Aimará pa može dovesti prijatelje. Inače, u Peruu je većina Indijanaca iz plemena Kečua, ali na visoravni žive samo Aimará Indijanci.

Već se dva sata penjemo uskim, gorskim putem prema nebu, a još smo daleko od njega. Tek kad pređemo vrh, koji nam se čini nedostižan, ući ćemo u prostrane udoline koje čuvaju nazubljeni, strmi vrhovi. Udoline su pitome, potpuna suprotnost okolnih planinskih lanaca. Zovu ih Punas ili Antiplanos.

Prošlo je poslijepodne, pala je noć. Ne vidimo više vrhove Andi. Pred nama je samo beskonačna, uska cesta. Penje se, krivuda, zaokreće.

I, konačno prva nizbrdica. Znak da smo stigli. Bijela, jednostavna građevina, veća od onoga što smo očekivali. „Granja Azul“ zove se to čudno mjesto indijanske hrane, pića i zabave.

Više od četiri sata smo vozili da dosegnemo jedan svijet, za kojeg nismo znali da postoji. „Azul“ znači plava, modra. Krov zgrade je modar. Gostiona i terasa su puni Indijanaca. Prvi put sam u ovakvom okruženju. Kao da sam na snimanju nekog filma, ovoliko Indijanaca dosad sam vidjela samo na filmu. Vidljivo je da su ovdje izolirani i da nemaju kontakta sa vanjskim svijetom. Govore čudnim jezikom, odjeveni su čudno, ali se za stolom ponašaju sasvim zapadnjački. „Pripremljen je stol za gospodina Oku“, kažu nam. „Uz prozor“. Na terasi je hladno pa sjedamo unutra. Vani je inače potpuni mrak. Iznad vrhova vidi se poneka zvijezda, duboko dole trepeću sitna svijetla Lime. Između njih i zvijezda nema nijednog svijetla. Samo duboki, crni mrak. Selo ili šatore, gdje žive ovi ljudi, ne vidimo. Možda su tu, uz nas ili pokraj nas, ali bez ijednog svijetla.

Rano je, ljudi su još mirni. Gotovo svi su sasvim mladi. Svijelosmeđa put, crna kosa, snažno razvijene lične kosti i istaknuti orlovski nos. Očito se svi dobro poznaju, govori svak sa svakim. Momci se dižu, prilaze drugim stolovima, sjede trenutak, dva pa se vraćaju svojem društvu.

Dobivamo tri knjižice. Prva se zove „Pile na sto načina“, druga „Palačinke na sto načina“, a treća „Što su pili naši stari“ i to je sve. Tekst je španjolski i na nekom od 1.000 indijanskih jezika, koje još danas koriste Indijanci južne Amerike. Drugog nema. Gledamo Oku, očekujemo od njega neku sugestiju, pomoć. On se smije. „Nema smisla da vam išta kažem. Čar je u tome da ne znate što naručujete“. Vjenčali smo se 12.10., kaže moj muž. Naručujemo pile broj 12 i palačinke broj 10. Djevojka jako glatkih i debeljkastih nogu rješava treći problem. Izbor pića. Nosi nam dvije čudne čaše. „Pisco“ kaže. Smije se i stavlja čašu ispred muža. „Chiga“, kaže i spušta drugačiju čašu meni i gospođi Oka. Oki je donijela visoku, prozirnu čašu punu jarkocrvenog pića. „To je dar kuće, ako vam se sviđa naručite opet“. Imamo još te keramičke čaše oslikane plavim cijećem i pilećim nogama, iz kojih smo pili. Jedna se vidi i na slici. Imamo još i ubruse sa plavim natpisom „Azul“, sa kojima smo uklanjali prekomjerni tamnonarančasti džem od gorkih gorskih plodova, kojim su palačinke bile obilato nakrcane.

„A šofer?“, pita muž Oku. „On sjedi u kolima, plaćen je za to. Zna koliko je silazak ovom cestom težak i opasan. Par kapi ovog alkohola je dovoljno da se nitko od nas ne vrati. Nisam vas htio preplašiti, ali vi ste prvi naši gosti iz Europe, u 12 godina, koji su prihvatili ovu vožnju i ovu večeru. Mene ste time izuzetno obradovali“.

Nikad, baš nikad nismo doživjeli takvu noć. Kad smo popili dovoljno Pisca i Chige u kojima, danas to mislim, osim alkohola ima i nekih trava i/ili droge, nije nam više bilo hladno na terasi. Sjedali smo na njenom rubu i pokušavali, tamo dole na obali, uloviti neko žmirkajuće svijetlo.

Indijanska muzika čudna je i tužna. Svira i svira bez stanke. Nema pjevača, tri gotovo ista instrumenta i puno udaraljki i bubnjeva. Pleše se cijelu noć do jutra. Gospođa Oka, koja je mlađa od mene, rodila je osmero djece i nije propustila nijedan ples.

Nakon točno tri sata, donijeli su nam opet pile broj 12 i palačinke broj 10.

I mi smo plesali, iako su indijanske djevojke i mladići bili znatno mlađi od nas. Dalmoši ne spadaju u one, koji plešu cijelu noć, a ovdje to nije bilo lako. Prevladavaju udaraljke. To je muzika, koju mi ne poznamo. Melodija se tek ponekad naslućuje. To je, zapravo, ritam. Sjećanje na nekadašnje indijanske obredne plesove. Vjerovatno smo bili smiješni u pokušaju da ih oponašamo. Oni su brži, plešu čitavim tijelom, bolje se prilagođavaju ritmu. Ritmičko gibanje tijela prate gestama i mimikom. Za njih je ples bio sredstvo izganjanja zlih duhova ili priprema raspoloženja za bitku.

Moj muž ima standardnu ispriku da izbjegne ples. Tvrdi da je u starom Rimu ples služio u kaznene svrhe.

Neke od plesova Indijanci plešu slično nama. Kretanje parova ipak je brže i skladnije, a ono što me začudilo- djevojka obgrli mladića, a ne mladić djevojku.

Ne gledaju nas ni prijateljski ni neprijateljski. Ponašaju se kao da nas i nema. Žive još svoj san. Sretni su, što su im svijetla Lime tako daleka. Po njihovom vjerovanju tu, na vrhovima Andi, još žive duhovi njihovih predaka.

„Tu“, kaže nam Oka, „na ovoj visoravni počinje nova povijest Perua. Tu je došlo do sloma carstva Inka. Idijanci to do danas nisu prežalili. Tri su brata Pizzaro stigla dovle sa svega 200 ljudi. Car Atahualpa, prijateljski ih je primio. Napunio je sobu zlatom i zamolio braću da uzmu zlato i odu. Djelomično su ga poslušali. Uzeli su zlato, ali su cara smaknuli.“

Pospani od umora i čudnih pića silazimo sa planina. Divna ljetna zora. Svanuo je 6. prosinac 1.981. Sveti Nikola. Na južnoj polutci sad će početi ljeto.

U Limi je sve zatvoreno, osim crkava. Zvona oko hotela bruje i pozivaju na misu. Ulazimo u staru crkvu, sva sjaji od zlata.

Imamo još vremena za dobar doručak i taksi, koji nas vodi na aerodrom. Po lijepom vremenu bit će to let, čije ćemo se rute uvijek sjećati.

Uzlijećemo prema oceanu pa skrećemo na jug. Letimo sa pacifičke strane veličanstvenih Cordillera Occidental pa prelijećemo famozno jezero Titicaca. Najviše plovno jezero svijeta. Kad smo ugledali zelene nizine Paragvaja, pilot je počeo smanjivati visinu. Putnici na lijevoj strani aviona vide jedan od najvećih fenomena svijeta, slapove Iguaҫu. Tu rijeka stvara veličanstvene 4.000 metara široke i 80 metara visoke slapove, oblika konjske potkove. Noćas ćemo se voziti ulicama Rio de Janeira i spavati u hotelu na Copacabani. U Riu ćemo uzeti dva taksija. Zašto dva? Zato, što kasnimo. Na šalteru dobrodošlice muž je preuzeo dvije ulaznice za noćni finale utakmice godine. Finale „Copa do Brasil“. Flamego – Fluminese. „Fla“ protiv „Flu“, kako kažu Brazilci. Jednim taksijem šaljemo stvari u hotel, a drugi nas vodi na Maracanu. Ali to zaslužuje posebnu priču.