Ne treba se čuditi. Grickanje nam je urođeno, a to što ćemo grickati stvar je našeg pogleda na prehranu i život. Ja ću radije čvarke, a netko drugi indijske oraščiće...
Ispred moje osnovne škole, prije nastave i za vrijeme velikog odmora, stajao je čovjek s košarom slanih koštica od bundeve, nešto kikirikija i par nekakvih debelih kauguma. Ispred njegove košare bio je red. Sve proizvode moglo se kupiti za onoliko novaca koliko imaš. "Dajte mi koštice za ovoliko". I za toliko i dobiješ.
Naši nastavnici su pokušavali na razne načine spriječiti naše kupovanje i ovisnost o grickalicama. Smetalo ih je smeće u školi, higijena prodavača, nezdrava količina soli na košticama. A da budem zločest, čak i privatno poduzetništvu u vrijeme samoupravljanja. A možda im je smetala i nacionalnost prodavača, ipak je to bilo ispred škole u "finom kvartu". I što god ti nastavnici nama pričali, mi smo i dalje kupovali grickalice. Taj "sport za zube", "zanimaciju".
I baš ta riječ za grickalice - "zanimacija" ili "sport za zube" prava je definicija.
Taj je čovjek naravno prodavao koštice i pred kinom Zagreb, i prije tekmi. Uglavnom, to mu je bio posao, vjerojatno unosan posao koji je skromno i s puno truda radio desetljećima. I još ga radi. Tu i tamo ga sretnem na ulici. Pozdravim ga, iako znam da me ne prepoznaje. Onako lijepo mi je pozdraviti nekoga tko mi je pola školovanja prodavao koštice.
I baš ta riječ za grickalice - "zanimacija" ili "sport za zube" prava je definicija. Jer grickalice su nešto između hrane i aktivnosti. Više su ovisnost nego hrana. Gotovo uvijek se jedu uz "nešto drugo". U kinu uz film, na utakmici, uz televizor ili uz piće na šanku.
Jedu se gotovo nesvjesno. Samo se uzimaju i uzimaju. Ne mogu se prestati jesti. Samo mazohist može prestati jesti kikiriki na pola vrećice. Svi se uvijek čudimo kako su kokice tako brzo nestale. "Imate li još malo ovih štapića". To i stvara probleme onima koji paze na težinu. Ne može se kontrolirati hrana koju nismo ni svjesni da jedemo.
Ova nova kina poseban su problem. Pakiranja grickalica su sve veća i veća. To su već monstruozne mjerice kokica koje smo donedavno viđali samo na filmovima. A sada na filmovima gledamo gigantske kokice i istovremeno ih držimo u ruci.
A svatko je ovisan o barem jednoj vrsti grickalica. Da li su to mali pereci, štapići, suncokretove sjemenke, bundevine ili indijski oraščići stvar je izbora i brige za zdravlje. Ali aktivnost je uvijek ista. Nešto grickati, stavljati u usta, ponavljati taj pokret i polizati sol s dna vrećice.
Ustvari, kad pogledamo dokumentarce o plemenima i narodima Afrike ili Amazone, oni uvijek nešto grickaju. Nešto prže, kopaju, drže u ruci i grickaju. Grickanje je valjda i osnovni i primarni način prehrane. Dok se ima, nešto se stavlja usta i pojede. Doručak, ručak, večera izmišljeni su tek poljoprivrednom podjelom rada. U stvari to i pokazuje da je naša strast za grickalicama zapravo stara i gotovo urođena i potpuno normalna. Zar je normalno biti gladan samo zato što ručak nije gotov? Djeca stvarno ne mogu shvatiti zašto im ne damo čokoladu prije ručka. Koji je to argument da ako pojedu čokoladu poslije neće biti gladni pa neće moći ručati? Pa i žele tu čokoladu ili neke grickalice zato što su gladna?! Poslije ručka im stvarno više ne treba.
A kad se te naše primarne, pretpovijesne grickajuće strasti prihvate trgovina i industrija, nastaje raj grickalica. Na benzinskim stanicama četvrtina prostora je za razne grickalice. Isto tako i u dućanima. Čovjek se gotovo ne može odlučiti. Iz uvoza dolazi gomila raznih šarenih vrećica da se jedva snalazim. Ni prodavači nisu sigurni što se u njima nalazi, a sin mi je već prilično odrastao pa mi ne može pomoći. I što mi drugo preostaje nego da se vratim starim prijateljima, perecima i kikirikiju. Njih znam oduvijek, a mog prodavača koštica nema na benzinskim pumpama. On je još uvijek pred nekom školom za vrijeme velikog odmora.
:(Još nema komentara