uspomene, uspomene.....
Uhvati me povremeno nostalgija za mojom, nasom, dragom Bosnom, ali onom Bosnom koju pamtim iz mog djetinjstva, moje mladosti.
Jutra kad se budis i osjetis miris kafe. Kafe, koju je mama ispekla, pa tata i ona uzivaju uz kafu i razgovor, ili zimska predvecerja....kad promrznut udjes u kucu, a ibrik sa kafom stoji na mangali punoj zara i cijelom kucom se siri miris kafe i ovnike.
Odavno vec ne pijemo,nasu bosansku kafu, ali kad me nesto u grudima stegne i kad potece neka tiha suza niz moje lice i sjecanja odlutaju tamo negdje daleko.....Ja, ispecem onu nasu, da zamirise, da uspomene ozive i nikad se ne izgube.
E ovaj mali plavi ibrik je pun uspomena, i kad bi mogao pricati....svasta bi nam ispricao. Tajne male, velike, mozda i o kakvoj svadjici ili poljupcu....
Ovo je ibrik mojih rah. roditelja iz kojeg su pili kafu godinama. Tata 3 fildjana, a mama 2. Kao da ih sad vidim kako sijede, piju kafu i divane.
Nazalost njih vise nema, ali nama su ostale uspomene sijecanja.... Dok su u nasim mislima, nasim srcima, oni su tu sa nama.
Poslije tatine smrti, uzela sam ovaj mali ibricic i spakovala, da ga povremeno izvadim, ispecem onu nasu i pustim se sjecanjima.......
42Komentara