Ja bi joŠ!

Vrijeme drugo i drugačije -  dvoje mladih, zaljubljenih i „ludih“ odlučilo se vjenčati. Bez velikih priprema, bez puno gostiju, bez velike „pompe“. Bilo je to prije 40 godina. Vrlo skromno, uz kumove i najužu rodbinu rekli smo jedno drugome DA.

Mladi, puni ljubavi, ponekad smo hodali lebdeći kroz dane i mjesece. Niti naslutiti nismo mogli što nam život i godine ispred nas donose. Uz siguran posao, živjeli smo život „punim plučima“.

Došla su djeca – najprije kćerka, potom sin. To je za nas bio izazov – trebalo se pronaći u ulozi roditelja. Uz greške i pogreške izveli smo ih na  put kojim su krenuli samostalno - u svoj život. Uradili smo to onako kako smo mislili da je najbolje. I nismo pogriješili!

Dobili smo dva divna unuka, a prije 2,5 godine i prekrasnu unučicu, malu frčkavu brbljavicu.

To su posebno radosni trenuci, a godine provedene s njima – godine radosti i uživanja. Baka i djed vole i voljeni su na poseban način.

I godine su prolazile – i lijepe, i ružne, i tugujuće – bilo ih je... niti bolest nas nije zaobišla, srećom ne one velike, najgore (kucam u drvo),  no, operacije su se bile zaredale, pa sam se pitala – DOKLE?  

Današnji smo dan  obilježili zajedničkim ručkom i druženjem s našom djecom i unucima. Mikrovalna pećnica je bila poklon iznenađenja od sina i snahe. Srca su nam napunjena ljubavlju do neba.

Jednostavnao, onako kako smo i do sada živjeli, bio je i ručak – slana torta koju sam prvi puta radila svima se svidjela, a rižoto od lignja i dagnja zadovoljio je sve nas.

Torte nije bilo, bio je samo kolač, posebno odabran – bez šećera i masnoće – eto, starost nas sustiže i nekih užitaka se valja odreći.

Sutra je novi dan – idemo dalje, samo malo stariji i usporeniji.

Naša unučica, kada joj se nešto posebno sviđa kaže  - Ja bi joŠ!

Nije dovoljno niti nama – i mi HOĆEMO joŠ!