Makedonska priča: Najljepši anđeo Balkana

Krenuti od Zagreba na istočni izlaz.

Voziti samo ravno.

Proći granicu.

Pa kroz Beograd.

I opet samo право.

Pa opet preći granicu.

I dalje voziti директно.

Kroz Skopje.

Do Ohrida.

I onda nastaviti prema Bitoli.

Prije Resena skrenuti desno sa glavne ceste.

I proći pokraj jezera.

Prespanskog.

I onda voziti uzbrdo.

Onda parkirati.

Jer dalje se ne može autom.

I dalje ići pješke.

Da bi se došlo do njega. 

Do najljepšeg anđela Balkana.

Anđeli na freskama Balkana su imali renesansnu ljepotu stoljećima prije nego što se renesansa rodila. No ovaj anđeo, on nije renesansan. On ne liči ni na barok.  On već nagovješćuje slijedeću fazu. Fazu raspada baroka... manirizam. Izdužen je, do granica ljudske i anđeoske anatomije. Mirnog je izraza lica. Ali njegove halje su pune izlomljenih nabora. Pune nemira.

Njega želim vidjeti. Upoznati. Jer i moje su potkošulje pune nemira.

Čitam u vodiču: Kada pješke dođeš do početka sela, u prvoj kući nalijevo stati. Pokucati na prozor. I zamoliti ključ. Kluč za Sveti Gjorgi.

I onda hodati po ledu uzbrdo. I grijati hladni ključ u ruci.

Izići izvan sela.

I gledati na lijevo kako ne bi crkvu promašili.

Doći do crkve.

Otključati crkvu. Sa već toplim ključem.

I susresti ga.

I on će prvo oči na trenutak zatvoriti. Zbog naleta svijetla kroz otvorena vrata. Onda će se predstaviti. I pitati vas odakle ste.

Iznenaditi će se kada mu odgovorite.

I onda će vam se ispričati. Radi svoje reakcije. I ispričati vam zašto se iznenadio.

Kako je već osamsto godina ovdje. U Kurbinovu. Ispod planine Pelister.

I da se samo jedamput maknuo odavde. Na godinu dana. Morao je. Kao i svi ljudi i anđeli odavde.

Služiti.

JNA.

I kako je služio vojsku baš u Zagrebu.

I dalje će sa sjetom pričati.

Kako se na početku bojao tramvaja.

I kako je njega zapalo da raznosi vojnu poštu. Njega, baš njega. Koji do tada automobil i asfalt u životu nije vidio.

Pričati će kako su se nadređeni htjeli sa njim našaliti. Jer su bili sigurni da će ih njegovo nesnalaženje dobro zabavljati. Ali su se začudili. Kako se jedno Makedonče koje ne zna čitati latinicu snalazi savršeno po Zagrebu.

I namignuti će vam i potiho reći: Budale nisu moja krila vidjele.

I nabrojati će napamet sve ulice Zagreba koje je 89-te prolazio.

A ja ću mu objašnjavati, kako te ulice više ne postoje.

A on će se čuditi.

Pa će me pitati i igru ćemo započeti.

On će reći: Trg Republike...

A ja:  To je sad Trg bana Jelačića.

Pa će on reći: Lenjinov trg...

Ja ću nastaviti: Trg kralja Krešimira IV.

- Lenjingradska...

- ... Nova cesta.

On: Vrijednosti Socijalističke Revolucije...

Ja:  Kralja Zvonimira

- A Prilaz JNA? Tamo sam išao svaku subotu. U kinoteku. I gledao sam jedan lijepi film o anđelima u Berlinu.

- To je danas Prilaz Gjure Deželića.

Čudio se: Gjure?  Baš tako? Gjure...

- Da Gjure. To je isto kao Gjorgi. 

Pitao sam ga: A reci ti meni Gabrijele, kako to da anđeli služe zemaljsku vojsku?

- Služimo, služimo. Svi smo služili vojsku. Uvijek smo kuhari, svirači trube ili kao ja, poštari. To me zapalo za rod, biti poštar, još od one pošte Mariji. No ja sam bio ovdje, u najzbačenijem selu Balkana. I mene je zadnjeg od balkanskih anđela zapalo da služim vojsku. Klasa 89-te.

I još me na kraju pitao: Samo mi još ovo reci... tamo sam nedjeljom na liturgiju išao... Trg bratstva i jedinstva... I to su promjenili?

- Jesu...

- Pa kad?

- 90-te. Kada su tebe i tvoju klasu skinuli.