Nasa djeca

Hladan novembarski dan.Cekam svoga cetverogodisnjeg sina ispred njegovog vrtica. Danas je prvi put sa svojom kindergarten grupom u teatru i nestrpljivo iscekujem utiske.A bit ce ih,sigurna sam.Neki slabasni pokusaj prvoga snjega mi mami osmjeh na lice ali vjetar ga goni i neda mu jos da nas obraduje.

U daljini vidim kako se mala grupica djecice  polako priblizava;vidim lice moga sincica ozareno velikim osmjehom.Dvije ljubazne,nasmijane i ljubavi pune tete ga pozdravljaju do sutra ,ja ga grlim i idemo zajedno ka nasem toplom domu.

Dijete je pomalo umorno ali ipak odusevljeno prica o svemu;kako se vodio sa prijateljem za ruku,kako su se vozili podzemnom,kako je jedan smjesni djecak pricao smjesne price i izvodio smijesne grimase...a onda odjednom:Znas, mama ,ja sam se u teatru izgubio.

Sledim se.Od njegovih rijeci,od hladnog novembarskog vjetra.

Zastanem,spustim se do malih okica da bi ih mogla "skroz"pogledati i zamolim ga da mi isprica sve.

I prica moj mali sin ;kako se nakon predstave odjednom nasao sam i neka gospodja mu je prisla i pitala ga jeli se izgubio i kada je on kimnuo glavom ,dobra ,nepoznata zena mu je pomogla da pronadje svoju grupu.

Dijete se smije i kaze :to je sve,mama.Nisam se plasio.Odmah smo ih nasli.

Poljubim ga,stisnem malu rukicu u svojoj i krenemo dalje.

U meni strah,neopisiv strah koji se samo za svojim djetetom moze osjetiti.

I onda mi prodje kroz glavu koliko sam se samo bojala takvih trenutaka,koliki je samo bio moj strah da ga pustim od sebe,a znala sam da cu morati.Jednom.

Majka sam troje djece i oduvjek sam bila tip majke kojoj su djeca na prvom i drugom mjestu u zivotu a onda sve ostalo.I svi drugi.

Ali u svakom trenutku i na svakom mjestu njihova zivota ja ne mogu biti.

I vjerojatno to treba tako.

Samo,kad bih mogla da pobjedim tog vjecnog andjela cuvara u sebi ,koji bi svojim krilima i danju i nocu,u svakom trenutku i na svakom mjestu zagrlio svoja tri macica.....

Jedan veliki,libanonski pjesnik imenom Hallil Dzubran napisao je davno jednu prekrasnu pjesmu za sve nas majke ali i oceve:

Nasa djeca

Vasa djeca nisu vasa djeca,

Oni su sinovi i kceri zivota

koji zudi za sobom

Oni postizu,ali ne preko vas.

I mada su sa vama oni vam ne pripaduju.

Dajte im ljubav,ali ne i vase misli,

jer oni imaju svoje vlastite.

Mozete udomiti njihova tijela,

ali ne i njihove duse,

jer one borave u kuci sutrasnjice do

koje vi ne mozete cak ni u snovima.

Mozete se truditi da budete kao oni,

ali ne trazite da oni budu kao vi,

jer zivot ne ide unazad,niti stoji.

Vi ste lukovi sa kojih se vasa djeca

kao zive strjele,bacaju u buducnost.

Strelac vidi znak na stazi vjecnosti,

i on vas savija svojom moci,

da bi njegova strjela otisla daleko i brzo.

Neka vase savijanje u strelcevoj ruci bude radost,

jer mada on voli strjelu koja leti,

On voli i luk koji je postojan.