Ne tako davno, prelila sam moje uspomene o boravku na Sri Lanki iz sjećanja u četiri članka. Po komentarima sam zaključila da su se članci svidjeli čitateljima, a nedavno priznanje redakcije Coolinarke za prvi od četiri članka ohrabrilo me pa ću pokušati nastaviti, ali na nešto drugačiji način. Izabrat ću osam destinacija iz neke regije. Objavit ću slike, a uz te slike moja sjećanja. Izabrat ću prvenstveno slike na kojima sam i sama. Ne zato da se nekome omilim (ili ne omilim) nego zato, što mislim da su takve slike vrhunac autentičnosti. One su nijemi, ali pouzdani svjedoci onoga što napišem.
Za prvi sam članak izabrala pacifičku obalu sjeverne Amerike, prvenstveno zato što je daleko od nas i što mnogi o njoj ne znaju puno. Mojih osam destinaciju su: Vancouver, San Francisco, Sausalito, Los Angeles, Hollywood, Disneyland, Coronado i San Diego. Kolima sam prešla i silikonsku dolinu, ručala sam u Santa Barbari, prošla kroz Seattle, ali oni nisu ušli u uži izbor.
Prve slike predstavljaju Vancouver. Divan grad o kojem se malo zna. Priču ću započeti citatom iz izvještaja komisije Ujedinjenih Naroda "O životu na planetu Zemlja".
Komisija je ispitivala život prosječnih 1000 stanovnika iz 109 gradova sa svih kontinenata. Ocjenjivali su 11 osnovnih parametara, koji mogu poslužiti za procjenu kvalitete življenja. Premoćno je pobjedio Vancouver. Bio je prvi u čak 4 od 11 kategorija. U prehrani, životu u prirodi, brizi za zdravlje, te statusu i solidarnosti stanovništva. U vrlo značajnom parametru "kulturna zbivanja", bio je treći. Iza Londona i New Yorka, ali ispred Pariza i Beča. I u ostalih pet parametara bio je u prvoj grupi. Dakle među prvih 10. Jedino je u "prometnoj pristupačnosti" bio negdje u sredini. Skupio je tako najviše bodova i postao prvi laureat sa pravom naziva "Najprijatniji grad svijeta".
Spomenut ću i drugi, ne manje zanimljivi podatak. Ugledno svjetsko udruženje letačkog osoblja, pilota , stjuardesa, navigatora, provelo je anketu: "U koji grad najradije slijećete?". Najviše glasova dobio je Vancouver.
Citirat ću i obrazloženje. "To je jedini grad, u kojem je posjetiocu dostupno sve lijepo u istom danu. Doručkuješ odlično i u manje skupom hotelu. Onda možeš skijati do ručka. Tereni iznad grada su izvanredni, osunčani i lako dostupni. Gondulom uspinjače spustiš se na obalu zaljeva. Tu su bazeni i golf igrališta. I tvoj je hotel tu, na obali ili par koraka od nje, a oko tvog hotela ima puno dobrih restorana. Navečer opera, koncertna dvorana, jazz. A prije spavanja piće u jednom od 100 istočnjačkih klubova ili pedesetak jazz dvorana.
Španjolski, ruski i britanski mornari istraživali su sjevernu obalu Pacifika puna dva stoljeća, ali ovaj zaljev nisu našli. Dovde je tek 1792. doplovio brodom "Discovery" kapetan George Vancouver. Britanac, mornarički časnik, koji je prije tog bio član nekih eksepdicija Jamesa Cooka. Pronašao je ovaj zaljev, ovaj otok, ove obale. Shvatio je njihov značaj i proglasio ih Teritorijem Njezina Veličanstva. A za uzvrat, kraljica je otoku dala kapetanovo ime. Kasnije i grad je dobio isto ime. Ovo je najveći otok zapadne, pacifičke obale obe Amerike. 80 je puta veći od Brača.
Velika udaljenost pa stoga izoliranost ovog kraja nije odmah privukla Europejce. Tek, kad je "Hudson Bay Company" udarila temelje utvrdi Fort Victoria, nastalo je oko nje prvo naselje bijelaca. Ti su prvi došljaci živjeli od lova vidre, čije je krzno bilo veoma traženo u Kini. Prvi su stočari stigli krajem 19. stoljeća i potisli Indijance prema sjeveru. Podigli su farme, a onda i pilane. Porasla su nova naselja, Alberni, Nanaimo. Počeo je procvat Britanske Kolumbije. Provicije koja je 16 puta veća od Hrvatske, a još nije dostigla Hrvatsku po broju stanovnika.
Duga, svježa ljeta, blage zime, plavetnilo bez oblaka privukli su prve entuzijaste. Našli su ovdje prirodu punu ptica, otoke pune lososa, more puno sabljarica i kitova. Korak življenja bio je ovdje spor i lak. Svega je bilo u izobilju pa i rada i reda, što se nemože reći za nešto južniji, američki Divlji Zapad. Jer Vancouver je na samoj sjevernoj granici Sjedinjenih država.
Stvorili su se tako uvjeti da jedan daleki, gotovo izolirani grad, postane "Šampion života na planetu Zemlja".
* * *
Moj drugi izbor je San Francisco. Rano ujutro vozimo se praznim bulevarom "Santa Ana" iz Anaheima u Orange county. Tu je jedan od pet gradskih aerodroma. Nosi ime "Orange county`s John Wayne airport in Costa Mesa". Pred ulazom je spomenik slavnom glumcu. "Air California" se mirno diže i prati liniju obale na svom letu prema sjeveru. Lijepo jutro kasnog ljeta. Sunce još nije potpuno rastjeralo maglicu, kad s mora slijećemo na "SFO airport".
San Francisvo je zauzeo bregovito područje uskog poluotoka između istoimenog zaljeva i Pacifika. Amerikanci, a i mnogi Europljani, smatraju ga najljepšim gradom svijeta. Manji dio, oni skromniji, tepaju mu kao najljepšem gradu Sjedinjenih Država.
Ako i nije naljepši, svakako je najliberalniji, najslobodniji i najnapredniji. Tu je poziciju izborio kao mlađi, ali talentiraniji rođak Hollywooda, svog Pacifičkog susjeda, kojeg konzervativni krugovi oduvijek svojataju i kontroliraju radi ogromnog utjecaja, kojeg ima na mase.
Preko polovice stanovništva San Francisca nije poteklo ni iz ovog grada ni iz Sjedinjenih država. Oni su došljaci, mnogi od njih stranci. Ali intelektualnu nadmoć, liberalna uvjerenje, iznadprosječnu financijsku moć i status naj-naj grada San Francisco duguje svojim samcima jer, tu je- i u svjetskim razmjerima- glavni grad homoseksualizma. Već na aerodromu smo uočili čudnu podjelu. Na velikom šalteru rezervacija piše "Gay and lesbian accomodation". Na manjem šalteru privlačne slike idiličnih domova. "Small blue and white home". Na drugom šalteru stoji samo "others". Ostali. Kao na slovenskoj granici "EU passaports" i "others".
Grad nije velik. 713,000 stanovnika, tek nešto veći od Zagreba. Kud god kreneš- brežuljak. A, ovdje je brežuljak inačica dobrostojećih. "The higher you are, the better off you are". Što si više gore, to si bolji.
San Francisco ili, kako ga prijatelji zovu, Frisco osnovan je kasno. Otkrio ga je 1769. španjolski pomorac Gaspar De Portola. Odlučio je tu osnovati uporište. Tragovi tog "Presidija" još se vide.
U prijatnom gradu ove veličine i ovako kaotičnog prometa uspješno razgledavanje vrši se mozaički. Bus te dovede do točke A) i ostavi na dva sata. Ti obiđeš pješke programom obuhvaćene znamenitosti kvadrata A) pa busom kreneš do točke B).
Mi smo krenuli iz srca grada, iz Union squera. Trga sa kojeg kreću tri glavne trgovačke prometnice. Tramvaji zuje, zvone i plaše šetače. Ulice se malo razlikuju. Robna kuća, butik pa hotel i onda butik robna kuća pa hotel. Centralno mjesto zauzima hotel "St Francis". U njemu je Coppola snimio "Conversation". Sa tog prozora Genne Hackman špijunira ljubavne parove u parku. Tu je imao svoj ured detective Pinkerton, o kojem su snimljeni toliki filmovi. Na istočnoj strani trga je najelitnije gradsko šetalište "Maiden lane". Slijedeća destinacija je "Embarcadero center". Na uglu je spomenik Lotte Crabtree, prvog djeteta u povijesti američkog zapada, kojeg su pioniri doveli sobom.
Zlatna groznica dovela je ovdje sve najgore. Gangstere, kartaše. Živjelo se od prostitucije i krijumčarenja alkohola. A onda , kao u Bibliji, kazna Božja. 18. travnja 1906., potres i požar uništili su "zločesti Frisco". Iz njegovog pepela digao se bolji, ljepši, najljepši. Na Badnju Noć 1910. najpoznatija pjevačica tog vremena trebala je svečanim koncertom označiti rođenje novog Frisca. Ona je izašla sa bine operne kuće i pjevajući krenula prema bisti te prve djevojke. Pratilo je pjevajući 75,000 djevojaka i mladića. Djevojci Lotti posvetila je najljepšu pjesmu. Te se noći rodio novi San Francisco.
Odkad je, 1914. pušten u pogon Panamski Kanal ovo nisu više "Vrata za Pacifik". Do onda su svakog dana deseci tisuća kroz Embarcadero odlazili u Australiju, Japan, Novi Zeland, Hong Kong i na Havaje. A iz zemalja Pacifika još više tisuća stizalo je u "obećanu zemlju". Iz zgrade koja je - neznam zašto, kopija katedrale u Sevilji, dnevno je odlazilo i opet se vraćalo 50,000 trajekata. Točnije 50,000 pristajanja, 6,000 trajekata. To je 35 svake minute. A toliko ih ljeti uđe u Split tokom cijelog dana.
Penjemo se pješke, mislim, najpoznatijom ulicom svijeta. Van Ness Avenue. Pogled na grad, na zaljev, na mostove, Alcatraz. Oakland. Na tom je mjestu snimljeno najviše eksterijera hollywoodskih filmova. Tko nije vidio kako policijska kola jure za gangsterskom limuzinom ovom strmom avenijom?
Ulazimo u dragi, žuti tramvaj. Po meni najveću atrakciju Frisca. Na pola nizbrdice silazimo i prelazimo u Lombard Street. Ulicu krcatu cvijećem. Uglavnom ružičaste i plave hortenzije. Ovo je, valjda, jedina ulica Amerike u kojoj se automobili pažljivo šuljaju cvjetnim vrtom poštujući pješake. Čekaju ponekad i čitav sat da se spuste vijugavim, uskim okukama.
Vraćamo se žutom tramvaju. Dvije nas stanice dijele od nove svjetske atrakcije. Terase najpoznatijeg aperitiv bara. "Buena Vista" se zove lokal, u kojem se stolica čeka sat-dva. Prvu čašu irske kave, "Irish coffee", u Americi pripremio je na ovom stolu Sten Delaplane godine 1952. po receptu jednog barmena sa aerodroma Shannon u Irskoj.U našoj dnevnoj sobi i danas stoji fotografija snimljena tog popodneva, 23. kolovoza 1984. Dnevno se tu pripremi 12,000 takvih čaša. 16 svake, baš svake minute.
Ovo nije centar grada, ali je njegov najživlji i najinteresantniji dio. Tu je stara tvornica najpoznatije čokolade Amerike. Tu je i jedna druga žuta zgrada, koja je označila jednu cijelu epohu. "Levi Strauss and Co. Factory" piše na tabli postavljenoj tu prije 74 godine. U toj su kući sašivene prve levisice. A tu je i okretište žutog tramvaja linije 3. Promjenio je život ovog grada. Pred 110 godina postao je, zahvaljujući jednom uzgajivaču konja, Škotu, integralni dio San Francisca. Ti su prvi tramvaji naravno bili konjski. Život na vrhovima ovih brijegova ne bi bio moguć bez žutog tramvaja. Do potresa, dnevno je 1,200 konja vuklo 600 tramvaja brzinom od 16 kilometara na sat.
Bio je to najljepši trenutak naše šetnje ovim gradom. Lijepo se vidi Alcatraz. "The rock" su ga zvali zatvorenici, koji su u njemu izgubili mladost.
Sunce je sve slabije, dan ide kraju. Vrijeme je da posjetimo područje, koje pokriva 24 stambena bloka u centru grada. Jer tu živi najveća zajednica Kineza izvan Kine. Poslije one u New Yorku. Pogodili ste, to je Chinatown. Kinezi nisu stigli ovdje da bi kuhali. Njih je privukao miris zlata. Danas ovdje vode sto i više restorana. U jednom od njih - ni najboljem ni najgorem - zvao se Sam Wo- ponudili su nam večeru uz strasnu interpretaciju Zen poezije.
Naš hotel nije daleko. Iz jukeboxa trešte arije iz talijanskih opera. Esspreso je jak i kratak, kao u Trstu, a konobar lošije govori talijanski od nas. "Tu", kaže, "tu, na tom stolu je Francis Ford Copolla napisao svoj najbolji scenarij, onaj za "Kuma".
Moje je iskustvo sa ovakvih putovanja da više od 80 posto onih trajnih utisaka sakupiš prvog dana. Ne želim da vaš interes oslabi pa vam neću pričati o onome što smo vidjeli drugog, trećeg i četvrtog dana. O novom hotelu, čudu unutrašnje arhitekture, o posjetu općini, u kojoj žive samo homoseksualci, o šetnji Chinatownom, o supermodernoj crkvi u kojoj vise kristalni štapovi, o Fisherman`s Wharfu, marinama, kupovini ribe, izletničkim brodovima, o Transamerica Pyramidi. I o vidikovcima, o staroj, zaštićenoj kući u kojoj su živjeli i pisali Mark Twain, Rudyard Kipling i Stevenson. U njoj je doktor Sun Yat Sen napisao kinenski ustav. Vidjeli smo i Columbus Tower, u kojem Francis Copolla prodaje špagete i vino, kad ne režira.
Za kraj ću samo reći da nas je, zadnje noć, vanjski, široki lift od prozirnog pleksiglasa dovukao do krovova ostakljenog restorana na vrhu hotela. Kad sjednete, svjetla se gase. Gase se, kako bi što bolje vidjeli svjetla zaljeva. Terasa sa restoranom se okreće pa u vaš fokus ulaze redom Chinatown, Nobhill, Castro, Broadway, žuti tramvaj. Zaljev gori od silnog svijetla, a brodovi puze morem i traže izlaz u Pacifik.
Kad se vi odmorite, pričat ću vam o danima, koje sam provela u Sausalitu, Los Angelesu i Hollywoodu.
:(Još nema komentara