Danas putujući kući, bila sam puna ponosa i pozitivnih dojmova o našim ljudima, našoj zemlji. Imala sam jasnu sliku o blogu kojeg ću napisati. Ali, MI HRVATI, nije dugo trajalo....
Na putu kući razmišljala sam o našoj maloj zemlji, o ovome što su naši dečki postigli na tom Svjetskom prvenstvu, ali i o svim navijačima, ne samo u našoj državi, nego na cijeloj kugli zemaljskoj.
Ispostavilo se da su 22 nogometaša i njihov trener, iz jedne male zemlje usred Europe, zadivili svijet, ujedinili sve zemlje, narode. Jer njihov put, njihova požrtvovnost, zajedništvo i ustrajnost, nisu mjerljivi sa ničim nikad viđenim. Pokazali su svijetu da nije važna veličina nit bogatstvo neke zemlje, nego duh naroda! Dali su nadu svim onim malim zemljama koje se bore za svoju neovisnost, dali su nadu onoj djeci u siromašnim zemljama, dali su nadu cijelom svijetu. Jer ako si iskren, ponizan, ako radiš što voliš, ako daješ 200%, ako prelaziš granice svoje moći, uspjet ćeš. Uspjet ćeš ako imaš kraj sebe nekoga tko vjeruje u tebe. Uspjet ćeš ako radiš zajedno, ako slaviš i gubiš- zajedno!
Pridonjeli su tu i dobroj atmosferi naši navijači! I da, naravno da ćemo ih slaviti kao šampione, jer su igrali dobro, igrali su hrabro i srčano, i u porazu i u pobjedi bili su iskreni! Jer, svaki veliki pobjednik mora znati izgubiti, mora znati prihvatiti poraz i dostojno ga prihvatiti, naučiti iz njega. A naši dečki to jesu!
I nakon jedne takve utakmice, doček... Doček koji je cijeli svijet pratio, divio se ljudima. Doček na koji je došlo više od 12% stanovništva Hrvatske. Ljudi su dolazili iz stranih država, čak sa drugih kontinenata.
Atmosfera je bila čarobna, gotovo opijajuća. Neopisiva 🙂 Zajedništvo, pozitiva! MI HRVATI - Ponosna do neba!!! U tolikoj masi ljudi, nitko nije nastradao, niti je zabilježen koji incident! Ponosna do neba! Slavi se zajedno sa šampionima, veseli se, pjeva!
Danas.... Danas hladan tuš i vračanje u realnost! Zbog jedne i pol pjesme... Počele su opet one naše stare hrvatske fore- o ustašama, partizanima, o fašistima, prozivalo se i naše nogometaše i sve ljude s dočeka.
Nije dugo trebalo... Samo 18 sati odkako su naši šampioni sletjeli na Hrvatsko tlo.
Vratili smo stari mod- A gdje si bio 1945!
Ja sam se stvarno nadala da ćemo jednom u budućnosti pričat - A gdje si bio 15. i 16.07.2018.
Ali, to je neki paralelni svemir... Negdje gdje jedna i pol pjesma nikoga nemože ugrozit.
Bila sam naivna! Mislila sam da smo konačno uspjeli ujedinit narod. Mislila sam, sad će se nešto pokrenut na bolje. Ljudi su dobili nadu, dobili su polet, ništa nije neostvarivo! Nadala sam se da će se ljudi ugledati na te pozitivne dečke, nadala sam se da će prestat bježat od naše stvarnosti i pokušat nešto promijenit. Nadala sam se da su konačno ljudi shvatili da narod ima moć!
Ali, nema...
Nema više pozitive, nema radosti, slavlja. Surova Hrvatska realnost stigla je manje od 24 sata nakon šampiona...
A svijet? Svijet se i dalje divi našim igračima, našim ljudima, našem narodu.
Zašto i mi to nemožemo?
:(Još nema komentara