27.rujna 2004.godine oprostila sam se sa svojom jedinom sestrom.Otišla je u 36.godiniživota ,kao žrtva obiteljskog nasilja,od ruke čovjeka koji je bio i psihički bolesnik.Ona je bila tiha ,samozatajna vjerovala da će se nekada nešto promjeniti na bolje ,ali - nije. Ostalo je bezbroj ne odgovorenih pitanja na koja nitko više ne može odgovoriti,jer Nje više nema.
Osam godina,nevjerice, tuge ,ljudi pokušavaju reći nešto da ti pomognu ,ne bi li se desio klik,u smislu da vrijeme liječi rane ,itd ,međutim nije istina,vrijeme je tu kao samo neki faktor koji te nauči da živiš sa tim .Bol je još uvijek prisutna,ona nikada neće nestati ,ja sam toga dobro svjesna ,samo je još naglašenija u ovo vrijeme kada obilježavamo njenu godišnjicu.Nikoga više i ne osuđujem ni onoga tko je napravio taj zločin ni onoga tko je možda mogao nešto učiniti ,sve sam Bogu predala u ruke.Ostao je gorak okus i odbojnost na sve to.
Vraćaju se slike našeg djetinjstva,naše mladosti i zrelosti.Svaki događaj u mom životu bilo da je neko slavlje ili blagdan ili spremanje zimnice....samo me dublje uvlači u razmišljanje -"gdje si ".Često gledam u mobitel i kao da očekujem da čujem "Draga,šta je s tobom danas? Kada ćemo je piti? Jesu li stigle nove jakne? Hajde molim te prevedi mi ovo sa engleskog.Nemoj praviti krofne ,samo svrati sa posla čeka puna zdjela za mačkare!...i,mogla bi nabrajati ,a čemu ? I danas često gledam stolicu u dnevnom boravku ,gdje je voljela sjediti,pa u trenutcima mira i tišine imam osjećaj kao da mi nešto govori ,jasno vidim njenu lijevu ruku kako nešto pokazuje(bila je ljevoruka),nekada opet u tišini kada netko nabrzinu se popenje uz moje stubište,ja očekujem da ću je vidjeti na vratima,a nje neeeeemmmmma,sa mnom je puno samoće i tuge,kavu najviše volim piti sama,jaknu kupujem sama,uglavnom prevodim samo koliko mi posao zahtjeva,za mačkare pravim svašta osim krofni,jer ja to više ne znam napraviti...
Idemo dalje sebi kažem,moram biti hrabra radi naših roditelja ,a tu su i njena djeca ,jedno student,a jedno srednjoškolac,krasna djeca uspješna,normalna za poželiti,idu dalje koračaju uzdignute glave ponosni na tebe Draga,na svoju hrabru i krasnu mamu.😘Liče na tebe,nekako i razmišljaju kao ti ,kao da im ti odozgo stalno šalješ upute.Veliki dio tebe je ugrađen u njih,a moja kćerka ima plavu kosu i oči kao ti ,pa mi je to posebno drago.Eto ,dan za danom se broji,ja često odem u groblje ,ponesem lampion,sjednem na crni mramorni spomenik ,gledam dugo u tvoju sliku i bijelog anđela (kip koji je naš Pero poklonio za tvoj spomenik),i tada počinje razgovor,sve ti ispričam ,pustim suzu,bude lakše ,čak te i kritikujem zbog nekih gluposti-ajme ja tebe,dugo tu budem...i onda sam mirna jedno vrijeme. Na dan tvoje sahrane 29.9.2004.god.jedna naša zajednička prijateljica ,mi je rekla "pa znaš -nebo ju je gojilo za sebe i ono bira".Često o tom razmišljam i zaista vjerujem da je tako.Ja te ponekada sanjam , bude mi drago ,pa se probudim i htjela bih ponovo zaspati da nastavim sanjati ,a to mi ne uspjeva, pa budem tužna.Neizmjerno mi nedostaješ,evo stiže jesen,sve se mjenja,samo bolna istina ostaje ista...🙁
Draga,hvala ti za sve i što prije svrati mi u san ,tvoja jedina sestra😢
:(Još nema komentara