Moj profil

Predaleko od srca

------

Ponekad pomislim da je  sva ljepota koju sam u  stanju prepoznati pocela tada davno davno  u mojoj Slavoniji gdje je za mene sve bilo samo ljepota .
Godisnja doba su se usljedivala ispred nasih ociju , nije nam trebao sat ili  kalendar , gledali smo prirodu , slijedili njena pravila i to nam je bilo dovoljno da budemo sretni . Svaki dio dana i svako  godisnje doba imalo je svoje cari .
Na proljece smo osjecali kako se priroda polako budi , od svojih prvih pospanih pokreta kad  snijeg pocinje da se polako topi i kanali  pocinju  da zubure od vode sve do eksplozije boja i mirisa  . Od  snjeznog mekanog bijelog hoda prelazili smo u kaljave i teske korake jer se blato ljepilo na gumene cizme ili cipele . Meni se cinilo jos hladnije nego po  zimi  dok nas je snijeg njezno zavijao u svoju bjelinu jer bi se  prvim znacima proljeca pocele vracati  boje ali one tamne ,stroge i  vlazne koje nisam ocekivala  .Svake sam zime zaboravljala  da proljece treba strpljivo cekati , da mu treba dati vremena , da  krece unatrag ali samo zato da bolje uhvati zalet .  Dok smo cekali prvo cvijece pravili smo barkice od papira i pustali ih u zivahne kanale uz kaljavu cestu . Gledali smo gdje su ih vodile bujice vode i bili uzbudeni kao da su plovili kilomentrima iako se u biti radilo samo o nekoliko metara . Sjecam se setnji sumom gdje su visibabe hrabro izazivale snijeg kao da su ga htjele zamijeniti istom bjelinom . Zeleni kukurijeki su nas podsjecali na zelenilo sume , na ono sta ce suma u kratko vrijeme postati . Osjecali smo da dolazi proljece po vlaznom  mirisu kao da je svaka klica ispod snijega jedva cekala da nam najavi svoj dolazak .
Livade su bile teske prepune vode i polako  se budile da nam ponosno pokazu svoju  novu svjeze opranu haljinu  na zute tockice . Brali smo cice - mace dok je vjetar jos uvijek bio hladan i sibao nas bez milosti . Osjecala sam nemilosrdni vjetar kako mi zeleduje obraze  i jos ga i danas volim .
Kako se blato susilo tako se zivot obitelji polako selio iz kuca na dvorista . 
Stare babe bi pocele otvarati niske pendzere u starim bijelim kucama  i plesti sjedeci  na stolicama priljubljenim uz zid da se sto vise pribilze drumu  . Svako toliko bacile bi pogled prema vani na kaljavi put ili na travu sto je nicala uz zid kuce . Udisale su miris proljeca i zelenila kao da su htjele da sa novim mirisom dodaju  u sebe novu zivotnu snagu . Zene zabradene maramama su se prolazeci zaustavljale , razmjenijivale  koju rijec , slusale babe kako se zale jer ih sve boli , jer je starost teska  .
Voljela sam gledati babe kako rade sarene jastuke sa ruzama  i slusati njihove smirene dugacke price o starim lijepim vremenima .
Na proljece dvorista su se odjedamput punila lastavicama  sto su se vracale u iste stale ostavljene prosle jeseni .U sumrak nebo je bilo samo lastavice .
Mi djeca gledali smo sa zudnjom prvo voce , setajuci sumom nalazili smo prve malene sumske jagode predivnog mirisa , brali smo  prve breskve jos dok su bile zelene i strasno tvrde . Danas kupujem  breskve , velike , zrele ali nista ne moze zamijeniti miris onih malih neuglednih bresaka koje su rasle na brijegu blizu vinograda .
Ujutro su me budile mekane zrake sunca koje su sa sobom nosile   miris zumbula iz  baste . Cijela se basta plavila od njihovih boja i ujutro rano blistala od rose na prvim trakama mlakog sunca . Basta je bila ogradena tarabama kao sto je drago kamenje  cvrsto ugradeno u prsten da se slucajno ne izgubi . Tamo je teta sadila najljepse cvijece da ga zastiti  od radoznalih kokosi i gusaka .
Ljeto se velicalo neodoljivim mirisom susjedovih jasmina koje je ispunjavalo ne samo kucu nego i cijelu ulicu .  Ispred prozora  koji su gledali na ulicu i uz zidove koji su vodili u kucu teta je svake godine sadila cinije koje su micale svoje raskosne obojene glave da pozdrave svakog posjetioca . Ljeto je bilo sezona  slobode , sezona zborova , licitarsksih srca .  Zborove smo cekali dugo i kad bi  konacno i na nas dosao red oblacili smo najljepse haljinice i uzivali u ringispilima , guzvi i sladoledu . Kupovali smo zvakace gume , sarene bombone ,  prstencice , torbice . lutkice . 
Po ljetu mi djeca nismo nikada bili kod kuce , igrali smo se po dvoristima , po pasnjacima , po staglima  .Onako prljavu od prasine teta me je popodne stavljala u bacvu na dvoristu da se kupam ali sam  ubrzo  bilo prljava kao prije . I berba duhana za nas je bila velika radost . Ujutro se duhan brao a popodne nizao . Oni koji su ga brali dolazili  su na rucak u obitelj ciji je bio duhan i dvoriste bi se odjedamput napunilo smjehom zena i galamom muskaraca . Najprije je trebalo dobro oprati ruke Radionom ili specijalnim sapunom  jer je duhan ljepljiv i zavuce se u kozu,  ispod nokata , u odjecu ,onda se rucalo na dvoristu ispod sjene velikog oraha . Popodne se nizao duhan ,posao je bio tezak ali su ljudi bili uvijek dobre volje , dok se duhan nizao prepricavale su se price , razmjenjivala iskustva  , sale . I mi djeca smo naucili nizati duhan i bili ponosni jer smo radili posao odraslih .
Ispred Anine kuce sa crvenim ciglama u  sjeni velike kruske igrali smo se pjevacica , sve smo htjele biti Lepa Lukic , drugi izbor je bio Olivera Vuco . Ja nisam nikad uspjela biti Lepa .
Ljeto nije uvijek bilo samo bezbrizna igra . Sjecam se  zastrasujucih ali i fascinantnih ljetnih pljuskova . Nevrijeme je dolazilo iza brijega koje se meni cinilo kraj svijeta , linija koja je oznacavala kraj moje bajke . Na selu grmljavina je zaista grmljavina u svom svojem  nasilju i ja sam ponekad zatvarala usi rukama a ponekad slusala i uvjeravala sama sebe kako sam hrabra . Gledala sam pljusak ispod trijema  kuce sjedeci na betonskim stepenicama , sklupcana da budem malo manja i da me munje ne vide ali nisam ulazila u kucu na sigurno jer je miris pljuska i prasine za mene bio neodoljiv .
Po  ljetu smo cesto odlazili na polje i ja sam gledala u daljini prugu i jablanove koji su obrubljavali  veliku asfaltnu cestu . Za mene ce jablanovi ostati zauvijek simbol putovanja ,  maste i slatke nostalgije . Bilo mi je dovolno pogledati jablanove da odputujem bilo gdje . Jednoga ljeta ona me je cesta sa jablanovima odvela u drugo selo u kojem nikad prije nisam bila na berbu duhana . Bio je to jedan od najljepsih dana moga zivota . Najprije smo putovali po dobro poznatom prasnjavom seoskom putu , tockovi kola su ostavljali trag na  prasini finoj kao puder , svidalo mi se gledati precizne tragove koje smo ostavljali iza sebe . Onda smo napokon stigli na veliku asfaltnu cestu , ritam  potkova na asfaltu mi se cinio muzika  , najljepsi zvuk na svijetu . Kola su isla polako i ja sam promatrala visoke ponosne jablanove , bila sam napokon sa one druge strane . Uvece smo se vracali kad je vec bio mrak . Ulice nekada nisu bile osvjetljene kao danas i mrak je bio gust i crn kao da nisam ni otvorila oci iako su oci bile sirom otvorene . Trebao nam je lampas da vidimo gdje idemo iako mi se cinilo da su konji znali puno bolje od nas kako se vratiti kuci  . Polako je strah prestajao , ja sam slusala jednolican i ohrabrujuci zvuk potkova koji je razbijao tisinu noci i tako zaspala .
Osim ove imali smo i druge probe hrabrosti . Krali smo krastavce i paradajze iz tudih basti , pusili prve cigarete , kupali se u potoku . Kupanje u potoku je bio razlog za moje prve i jedine batine . Tetka nas je zatekla dok smo se kupale i pojurila kuci . Nije me tukla dok nismo naisli na Doku koji je istukao svoju Jasminu i ponudio komad loze teti da se i ona posluzi . Nisam mogla vjerovati da sam dobila batine iako je teta prestala da me tuce cim se Doko izgubio iz vida .
Jesen je donosila plodove . Brale su se sljive i pekla rakija u bakarnim kazanima.  Ljudi nisu mogli da odole a da ne navrate da je probaju i da kazu  svoje . Previse mekana , previse jaka ,bolja ili losija od one od prosle godine ...
Zivot je  postajao sve sporiji , jesen je sa sobom nosila tisinu ,  razmisljanja , planove za drugu godinu .
Trazili smo vrganje u tisini slijedeci vlastite misli , predavajuci se malinkoniji lisca koje je polako umiralo na granama . 
Zima je bila dugacka sutljiva ali sam je voljela . Zivot je bio kao onaj sa bozicnih cestitki gledala sam kroz prozor kako snijeg polako pada  i nadala se da ce dobro napadati da se mozemo sanjkati . Kad je sutradan sve bilo dobro pokriveno snijegom sreci nije bilo kraja . Sve mi se cinilo beskrajno bijelo , jedino sivilo je izlazilo iz dimljaka kuca .  Jedne smo godine posudili susjedove sanjke i spustali se niz brdo brzi kao munje .Kuci smo se vracali mokri do koze i zabrinuti koliko ce vremena trebati da se sve opet osusi  .
Po zimi teta je unosila pilice u kuhinju i sve bi odjedamput postalo , preglasno , zuto i mekano . U dugim zimskim vecerima cijalo se perje , tkali  su se tepisi od starih krpa , krojile su se haljine . I ja sam iskrojila  svoju prvu. Teta je krojila svoju suknju a i meni se cinio taj materijal bas izvrstan pa sam pozurila da i ja nesto skrojim svojoj bebi . Istina bila je ljuta ali nisam cak dobila ni batina .
Zima me je vukla da istrazujem tavan iako mi je bilo strogo zabranjeno da se penjem strmim stepenicama . Volila sam miris tavana , stare biljeznice pune tudih  skolskih uspjeha ili neuspjeha , stara odjeca izbljedila od godina i od prasine , hrpe suhog kukuruza , hrpe zita , stari lampasi , cudne stvari za koje nisam znala cemu sluze .
Po zimi je i stala za mene bila mjesto bajki . Dva konja i par krava , Ispod jaslica  sivi , plahi , mekani  zecevi . Tesko ih je bilo vidjeti jer su bjezali cim bi culi da se  otvaraju vrata . To me je jako ljutilo . Jako me je ljutilo i to sto nisam nikada naucila kako se muze krave .
Po zimi su se odrzavale zabave u narodnom domu . Moj je tetak svirao  bas i bila sam beskrajno ponosna kad su govorili da ima odlican sluh i odmah cuje cim netko u grupi zabrlja i najmanju notu . Sve mi se cinilo tako bezbrizno i veselo . Ozbiljne zene su se pretvarale u razigrane , gledali smo njihove osmjehe i slusali zagor njihovoga smijeha i ponekad nismo mogli vjerovati da su bile ne samo majke i radnice nego i zene . Prisustvovali smo  prvim sramezljivim pogledima  koji su mladici razmjenjivali sa djevojkama . Pratili smo ih dok  su po ljetu setali zborovima , dok su sjedili na klupama blizu skole i cekali njihove svatove . Ja sam najvise voljela one ispod bijelih satora sa mladom ili mladozenjom iz drugog sela tako da vidim nove ljude . Na svatovima se jelo svega i svacega od kuhanoga mesa sa paradajz sosom , preko pecenice do torti svih vrsta . Kuce se se kitile zivim bojama , plesao se taraban , pila se rakija za zeludac i za novu energiju ...
Zima je imala jos jedan sastanak za slavljem .
Prije Bozica moj je tetak odlazio u sumu da doveze jelku . Bila je uvijek ogromna ili se mozda meni cinila takva . Ispunjavala je cijelu prostoriju svojom velicinom i mirisom . Po jelki smo vjesali sarene bombone od secera i orahe umotane u zlatne papire . Nikad vise nisam imala tako divne jelke . Bomboni su me mamili , kad je bilo tko  prolazio blizo bahato su se ljuljali  na bijelom koncu . Neki puta smo krali bombone i ostavljali na jelki samo omotnice dobro pazeci da zatvorimo papir kao da su bomboni jos unutra .
Uvece se miris jelke osjetio jos vise jer je prostorija bila dobro zagrijana i vrata zatvorena . Ja i tetak smo razmisljali sta bi bilo dobro pojesti  . Svidalo nam se jesti mekano kuhana jaja u koje smo umakali precizno izrezane stapice  kruha  ili domace kobasice iz susare . Jedne zime sam imala gripu i nisam nista htjela jesti . Tetka me je pitala sta bi htjela , rekla sam mesni dorucak . " Pa kud bas to dijete moje! To nemamo " . Trgovina je  bila samo jedna i to na suprotnom djelu sela . Uvece sam za veceru dobila mesni dorucak . Bio je to jedan od najljepsih izrazaja ljubavi moga zivota . Zagrljaj moje tete je bio mekan i njezan iako me je grlila uvijek cvrsto .
Tetka je za mene bila prava mama i sve sto je radila je mirisalo po pravdi  . Sjecam se da je u selu zivio jedan patuljak i mi djeca smo se smijali njegovom glasu i hodu . Teta nam je ozbiljno rekla nemojte tako on je mali ali je covjek kao i svi drugi i pati ako mu se smijete . Bile su to jednostavne rijeci ali ih je ona rekla sa takvim uvjerenjem da se nitko vise nije usudio nista ruzno reci malom covjeku .
U selu nista nije dugo moglo ostati tajna . Nove ljubavi , svade , nesrece , bolest , radanje i smrt .
Radanje  i umiranje  su bili dio zivota  , sve je bilo prirodno i mozda nas je zbog toga manje plasilo . Danas je smrt daleko od nas zatvorena u bolnicama , zastrasujuca , daleka , neprirodna .
Moje je selo imalo dva groblja pravoslavno i katolicko .  Pravoslavno na brijegu , ono nase na dnu sela odmah blizu ceste . Kao dijete sam cesto prisustvovala sahranama i hodala do vrha brijega . Gledala sam prirodu i mislila zamisli onaj koga su nosili  to vise nece nikada vidjeti i to mi se cinio najveci gubitak od svih . Gledala sam tamno zelene vjence sa ljubicastim trakama bilo je u njima nesto sto je pricalo prije svega o postovanju osobi koje vise nije bilo . Tako sam  svecano obecala mojoj baki Erziki da cu joj kupiti isti takav za njezinu sahranu . Baka je to dugo prepricavala i nisam bila sigurna da li je bila zadovoljna ili nije . Meni se cinilo znak ljubavi . Nisam joj ga nikada kupila , zivot me odveo daleko , predaleko od moje Slavonije a mozda predaleko i od srca .


:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.