Moj profil

PUTOVANJE U DOBA KORONE /JESEN/-TVRĐAVE- UTVRDE /Carcassonne,Montecassino,Klis/

"Ostanite doma", "Ostanimo odgovorni " su preporuke s kojima smo živjeli prvi dio našeg života nazvanog " Vrijeme Covid-19 ". Dođe i taj dan da smo maske bacili, otvorili granicu, izašli van i družili se bez distance. Odgovornost nam ode u drugi plan.... kao u onoj priči lijepo kratko trajaše i opet nam kuca na vrata onaj zlotvor korona ...prvo se čulo  " stoj gdje jesi , koronu ne prenesi ", a onda" masku nosi, distancu drži i ruke peri " , mlade turiste primismo, novčanici se počeše puniti, zaboravismo na distancu, partijanje je sada u trendu i "Stop", crveni kartoni se vade na sve strane, vrata nam zatvaraju ispred nosa i što nas još čeka pitanje je sad...a posljedica se bojimo. Došao je i rujan. Brojke novo otkrivenih zaraženih vrtoglavo rastu. Prelaze broj 300... Gdje će stati i kada će pasti... A jesen i gripa su nam pred vratima....što nas čeka... 

Sašin i moj "Gen za skitanje " stručno nazvan "DRD4-7R u nama i dalje se javlja, a koliko vidim od putovanja ne samo vani već i unutar Lijepe naše nema ništa.... pa krenimo na put naših sjećanja... ovaj put popnimo se na neke utvrde....

Po mom običaju prije konkretnoga o utvrdama koje smo  posjetili nešto da naučimo.

Što su to utvrde ili fortifikacije?

                   Fortifikacija je latinski naziv za utvrdu-tvrđavu. Utvrda je utvrđeno mjesto trajnog ili privremenog obrambenog karaktera. Javljaju se onoga trenutka kada čovjek počinje graditi naselje. Kroz povijest utvrde se mijenjaju. U početku to su ograde od oblica /palisade/ ili od sipka materijala /kamen, pijesak, zemlja / koja čuvaju prilaz naselju... Kasnije to su jaki bedemi s kulama i rovovima koja štite ne samo malo mjesto već i velike površine /Kineski zid /. Kako se razvija naoružanje mijenjaju se i utvrde. Pojava vatrenog oružja u XV stoljeću bitno je utjecala na gradnju utvrda. Na kulama mora biti prostor za topove. Ratna iskustva iz I SR, razvoj zrakoplovstva i naoružanja uopće, doveli su do sve većeg usavršavanja utvrda. Između dvaju svjetskih ratova neke države kontinuirano su gradile utvrđene bojišnice koje su trebale spriječiti vođenje rata na vlastitom teritoriju, a istovremeno su trebala  zaštititi industrijska središta. Francuzi su gradili Maginotovu liniju, Finci Mannerheimovu liniju, Nijemci Siegfriedovu liniju itd. Pojavom atomskog oružja objekti stalnog utvrđivanja ušli su u novu fazu svojega razvoja. Počinju se graditi skloništa/utvrde /pod zemljom.

  U ovo vrijeme korone, vrijeme zatvaranja unutar kuća , dosta me podsjeća na razlog gradnje utvrda. Svi mi tražimo neku utvrdu, a to je u prvom redu naš dom. Zatvaramo se unutar naša četiri zida jer se tu osjećamo najsigurnije i smatramo se zaštićenim od bilo kakve ugroze. U jednom trenutku kada su nam sve granice bile otvorene, kada smo imali slobodu kretanja gdje hoćemo i želimo ići došli smo u situaciju da nemamo slobodu kretanja i moramo živjeti unutar svoje utvrde. Nekada smo se štitili od neprijatelja /osvajača/gradnjom utvrda,a danas se štitimo ostajanjem unutar svoja četiri zida jer nevidljivi neprijatelj je oko nas....

                                         CARCASSONNE

                   Bili smo sudionici Velike autobusne ture za Portugal. Nakon što smo prespavali u Nici nastavili smo putovanje .

Putujući pokraj Marseillea, Montpelliera vozili smo se prema Toullouseu. U jednom trenutku ugledali smo jednu uzvisinu i na njoj utvrdu. Vodič nam je rekao da je to Carcassonne . Znali smo da ćemo utvrdu obići . Utvrda dominira cijelim ovim područjem i jasno nam je zašto izgrađena i koje je njeno značenje.

                Carcassonne je bio glavni grad bivše provincije Languedoc koja se nalazi u departmanu Aude. Vjerujem da znamo da su departmani upravne jedinice u Francuskoj, nešto slično kao kod nas županije, da ih ima 100 / zajedno sa četiri prekomorska./ Broj departmana napisan je na reg.tablici vozila .Vozilima iz Pariza pripada broj 75 koji je zadnji u reg.broju napisan./

                     Carcassonne, nama je naziv neobičan . Legenda kaže da naziv utvrde potječe od imena jedne dvorkinje-dame "Carcas" koja je zvonjavom zvona "sona " označila da je prestala opsada utvrde.Naime, legenda kaže da je dama Carcas bila je supruga vojnika koji je poginuo tijekom opsade tvrđave u VIII stoljeću .Ona je pet mjeseci rukovodila obranom utvrde. Odlučila je toviti svinju iako su zalihe hrane u tvrđavi bile minimalne. Kada je dovoljno ugojila svinju bacila je svinju sa tornja na napadače. Kada su to vidjeli napadači bili su uvjereni da unutar utvrde postoje velike zalihe hrane i odustali su od opsade. U znak pobjede, dama Carcas tada odlučuje zvonima zvoniti i na taj način obznaniti da je opsada grada prestala. Iz ove legende proizlazi ime grada. Što je istina ? I mi imamo svoju legendu o utvrdi . Kod nas je to "Legenda o picokima" vezana uz opsadu Đurđevca.

Nešto o povijesti Carcassonnea.

                 Utvrđena naseobina na brdu današnjeg Carcassonea postoji od VI st.pr. Krista. U doba Julija Cezara utvrda se nazivala Julia Carcaso. Nakon tog perioda utvrda je u posjedu Vizigota , pa Arapa. U povijesti ove utvrde bitni su događaji u svezi Katara. Priznajem, pojam Katara vezivala sam uz neke druge narode. Katari su kršćanska heretička sekta koja je svoje sjedište imala u krugu utvrde. Katari su pripadali albigenzima, a to je nešto slično kao što su bili bosanski bogumili. Koje je njihovo učenje nisam znala. Provjeravajući putem enciklopedija utvrdila ono što je za njih karakteristično, a to je : Albigenzi su vjerovali u postojanje dva univerzalna principa /dualizam /, jedan dobar, a drugi zao . Iz dobrog principa potječe duhovno, a iz zlog materijalno tj. ovozemaljsko. Dobri Bog poslao je Krista da pouči ljude kako će se osloboditi materijalnog i tako čistiući u svoju pravu nebesku domovinu. Albigenzi pozivaju na strogu askezu i siromaštvo. Radi toga oni su došli u sukob s Katoličkom crkvom. Pokretu su se pridružili neki francuski velikaši s ciljem svrgavanja francuskog kralja. Kako pokušaji vraćanja Katara crkvi nisu uspjeli, izbio je križarski rat, koji je prerastao u 20-godišnji građanski sukob. Obračun s katarima bio je strašno krvav i beskompromisan. U ratu je ukupno ubijeno između 200.000 i milijun katara te su oni gotovo fizički istrijebljeni, zbog čega neki povjesničari smatraju da se radilo o genocidu. Katari su protjerani iz grada , a to je učinjeno po naredbi Luju IX i to skroz goli i bez ikakve odjeće i imovine . To se dogodilo na blagdan Velike Gospe 15. kolovoz 1209. godine.

              Nakon toga grad dobiva današnji izgled jer se grade dvostruke zidine, a i sam dvorac se proširuje. Sve se to radi iz sigurnosnih razloga obzirom da se utvrda nalazi na granici prema kraljevini Aragon. Iz XIII stoljeća je Katedrala Sv. Mihovila te crkva sv. Vincenta . One su preživjele sva kasnija stoljeća, te je danas u Carcassonnu sjedište  biskupije . Posjetili smo tu predivnu gotičku katedralu.

                      Sredinom 19. stoljeća stara utvrda je bila predviđena za rušenje, ali je zahvaljujući gradonačelniku Jean-Piere Cross Meirevillu i književniku  Prospiere Merimeu njeno rušenje spriječeno i otpočela je obnova utvrde. Danas su obnovljene gradske zidine i one su svjedoci tisućljetne vojne arhitekture i 2.500 godina povijesti ove utvrde.

                Utvrđene zidine  grada Carcassonea su otprilike četvrtastog oblika, dugog oko 525 metara i širokog oko 250 m. Zatvaraju ga dvostruke srednjovjekovne zidine od kojih su unutarnje duge oko 1245 m s 29 okruglih  tornjeva, a vanjske su duge 1320 m s 18 tornjeva. Unutrašnje zidine su izgrađene na temeljima vizigotskih i rimskih zidina koje je proširio kralj Luj IX i njegovi nasljednici. Šiljasti  krovovi tornjeva prekrivene su  slatinom , to je dodane u XIX stoljeću o uzoru na dvorce iz Loire. U jednom od tornjeva odsjedala je srednjovjekovna inkvizicija čiji je cilj bio istrijebljenje katara i valdežana, odnosno svih onih kršćanskih vjerskih pokreta koje je odbacila katolička crkva.

                        Ispred ulaza u utvrdu zatekli su stari ringišpil koji je na svoj način doprinosio ugođaju.

Ulaskom u utvrdu bili smo iznenađeni uličicama u kojima je bujao život . Smatrali smo da je ovo turistička atrakcija i da ljudi ne žive u krugu utvrde. A ono, na svakom koraku kafići, restorani, dućani.
Za sve gurmane, ljubitelje estetike i povijesti ovaj južno francuski gradić prava je destinacija za posjet i obilazak  Dok smo obilazili utvrdu na svakom koraku primijetili smo kapije koje su vodile do tajnih ulaza i izlaza, kule sa ljestvama ali bez stepenica, a za njih kažu da posebno noću izgledaju kao da su „oslonjene“ na nebo, tu su i suhi jarci u kojima nije bilo vode, jer je u davna vremena voda bila luksuz i suviše dragocjena da bi se tek tako trošila. Posjetili smo katedrala Sv. Mihovila . Radi se o gotičkoj građevini. Kako izgleda vidi se iz slika.



Još neke zanimljivosti vezane uz Carcassonne:

- nisam znala da postoji društvena igra Carcassonne .Okoliš utvrde sa vinogradima, rijekama , potocima poslužio je za ovu igru. Nisu u pitanju puzle, već kocke sa slikama koje se slažu.

-Carcassonne je danas najveći utvrđeni europski grad.

-Neki kažu da je dvorac iz bajke Carcassonne inspirirao Walta Disneya za film "Trnoružicu"

- U donjem dijelu utvrde - Kula Cite of Carcassone snimane su i scene iz filma o Robinu Hoodu "Prince of Thieves "

Carcassonne se nalazi na UNESCO-ov popisu svjetske baštine.

- Carcassonne je imao ključnu ulogu u Stogodišnjem ratu između Engleske i Francuske, a ozloglašeni "Crni princ" nije uspio u pokušaju da zauzme grad 1335. godine.

Nakon obilaska , sjeli smo u autobus i puni utisaka krenuli smo dalje put Portugala....

MONTECASSINO

Montecassino je zemljopisno-povijesni pojam za kojeg sam ranije čula. Povezivala sam ga za bitku iz rata.Naime, volim gledati dokumentarne emisije i koliko se sjećam radi se o bitci iz II SR. Nakon iskrcavanja Saveznika na Siciliju i daljeg njihovog napredovanje prema Rimu onemogućavala ih je ova kota na kojoj su Nijemci imali svoju utvrdu i odatle pružali veliki otpor njihovom napredovanju . A gledala sam i dugometražni film o toj borbi....

                           Prilikom Hodočašća u Rim pored Rima obišli smo i druga mjesta koja kod kršćana imaju vjersko značenje. Bili smo u Padovi, Assisiu , Loretu i još nekim svetištima . Tako smo posjetili i Montecassino.

                    Po čemu je Montecassino vjersko svetište i zašto smo ga posjetili ?

Montecassino se nalazi oko 130 km južno od Rima, a 100 km sjeverno od Napulja, na planini iznad grada Cassina na jugu regije Lazio . Kretali smo se autocestom A1 te smo izašli na izlaz Cassino. Od grada Cassina, Montecassino je na oko 8 kilometara, a do njega se dolazi veoma zavojitom cestom.

Montecassino je benediktanski samostan osnovan 529.godine i nalazi se na brdu na nadmorskoj visine od 519 m. Samostan je zadužbina Svetog Benedikta koji je osnovao benediktinski red.Kao što je bilo uobičajeno u ranim danima kršćanstva, opatija je izgrađena na poganskom mjestu, u ovom slučaju na ruševinama rimskoga hrama do Apolona.

Nešto o Sv. Benediktu i benediktinskom redu

                      Sv.Benedikt rođen je u Nursiji pa ga često i zovu Benedikt iz Nursije bio je crkveni otac, redovnik, otac zapadnog redovništva i svetac. Tijekom studija u Rimu bio je nezadovoljan životom pa se povukao u potpunu samoću u jednu špilju pokraj Subiaca. Kada se vratio u samostan htio je uvesti red u redovnički život ali u tome ne uspijeva jer se redovnici tomu odupiru. Radi toga ponovo se vraća u špilju. Mnoge redovničke zajednice mole ga da im bude duhovni otac . One redovničke zajednice koji ga štuju dijeli u 12 malih samostana i na taj način počinje oblikovati benediktinski način redovničkog života.Na njegovim "Pravilima svetog Benedikta" temelji se organizacija brojnih vjerskih redova .

Izgradio je samostan u Montecassinu gdje je i umro 543. godine Proglašen je svetim 1220.godine , Spomendan mu se obilježava 11.srpnja.

Temeljno načelo njegovog učenja je "moli i radi "/ ora et labora/. Molitva , manuelan rad i skroviti život u šutnji je temelj njegova života .

                            Značajan je doprinos benediktinaca europskoj kulturi u širenju pismenosti (škole), znanosti i književnosti (prepisivanje knjiga, pisci i znanstvenici), te razvoju poljoprivrede i obrtništva. U svojim samostanima poučavali su mladež u »čitanju, računanju, astronomiji, pjevanju i teologiji«. U samostanskim skriptorijima stvarali su vrijedna djela na latinskome i glagoljici. U mnogim samostanima u bogoslužju promicali su narodni jezik i glagoljicu. Benediktinci su unijeli romanički stil u graditeljstvu (trobrodne bazilike s drvenim stropom) i umjetnosti, gdje su stvarali značajna djela. Politički su djelovali kao savjetnici knezova i kraljeva, vodili njihove kancelarije, sudjelovali na saborima i zajedno s vladarima i velikašima u državnoj organizaciji. Benediktinke su se u našim krajevima posebno bavile odgojem i obrazovanjem ženske djece i mladeži.

                       Sv. Skolastika bila sestra blizanka svome bratu Benediktu. Tako su neki i pisali, ali postoje i oni kritičniji koji smatraju da to nije utemeljeno, a da se u stvari Skolastika rodila u istom mjestu kao i njezin brat Benedikt, ali da se ne zna prije ili poslije njega. Njezin je život skriven pred svijetom, zavijen u tajnu poniznosti, skrovitosti, šutnje, molitve i povezanosti s Kristom. Možemo naslućivati, ali samo naslućivati, da je s Benediktom provodila pustinjački život dok je on bio još u Subiacu. Sa sigurnošću znamo da je živjela bar nekoliko godina pred svoju smrt u Montecassinu, u blizini slavnog samostana što ga je bio utemeljio njezin brat. Jedanput godišnje običavala bi posjetiti brata Benedikta i s njime provoditi vrijeme u duhovnim razgovorima. Taj bi se susret zbio izvan samostana, u jednoj izbi na samostanskom posjedu, u koju bi sv. Benedikt silazio s kojim svojim učenikom. 

Kao zanimljivost je da su stručnjaci godine 1950. na temelju sačuvanih kostiju sv. Skolastike došli do zaključka da je bila stasa otprilike 159 cm, a glede dobi da je umrla negdje između 60. i 70. godine. Kosti sv. Benedikta i sv. Skolastike bile su kroz 5 godina, od 1950. do 1955., izložene javno na štovanje vjernika, a zatim položene u stari grob pod glavnim oltarom.

Uz sv. Benedikta štuje se i sv. Skolastika. Narod je zaziva protiv groma i kad je suša.

Montecassino kao utvrda u II SR

              Tijekom Drugog svjetskog rata, savezničke snage su provalile s juga i pokušale gurnuti na sjever i prisiljavaju Nijemce protjerati iz Italije.

             Zbog svoje visoke točke gledišta, Montecassino je pogrešno smatran strateškim skrovištem za njemačke trupe. Kao dio dugotrajne bitke, u veljači 1944. samostan su bombardirali saveznički zrakoplovi i potpuno uništili. Poslije toga saveznici su shvatili da je samostan korišten kao utočište za civile, od kojih su mnogi bili ubijeni tijekom bombaških napada.

Bitka Montecassina bila je prekretnica u ratu, ali uz nevjerojatno visoku cijenu - osim gubitka same opatije, više od 55.000 savezničkih snaga i više od 20.000 njemačkih vojnika izgubilo je živote.

Iako je uništavanje opatije Montecassino tragično izgubilo kulturno nasljeđe, većina njegovih artefakata, uključujući i neprocjenjive osvijetljene rukopise, slike , a i druga kulturna blaga preseljena su u Vatikan u Rim za čuvanje tijekom rata. Opatija je pažljivo rekonstruirana nakon prvobitnog plana i obnovljena njezina blaga. Papa Ivan VI ponovno je otvorio 1964. Danas je teško reći da je uništeno i obnovljeno četiri puta.

Bitka za Montecassino /poznata je i kao Bitka za Rim i Bitka za Cassino/ je niz od 4 napada Saveznika na Zimsku liniju u Italiji koju su držali Nijemci i Talijani. Cilj je bio proboj do Rima. U svezi ove bitke u povijesti je poznat zločin koji se dogodio dan nakon bitke . Dan nakon bitke "Gumijeri" Marokanske kolonijalne postrojbe u sklopu Francuskih ekspedicijskih snaga, divljački su nahrupili po okolnim brdima, naseljima i vršili su zvjerstva i na ljudima tako i na životinjama .U Italiji su žrtve ovih zločina nazvane Marocchinate /doslovno "marokanizirani", tj. ljudi koji su pretrpjeli djela koja su počinili Marokanci/.

Već sam napisala da je cesta od podnožja brda do samostana uska, zavojita. Još je nekako kada se penješ, ali kada se spuštaš, provalija je na strani kojom se spuštaš. U jednom trenutku na staklu autobusa pojavila se muha. Nasmijali smo se i potjerali smo je jer smo se bojali da muha svojom težinom ne pretegne na stranu provalije.

Što smo gore vidjeli?

Ulazni klaustar bio je mjesto hrama Apolona. Nakon toga ulazi se u klaustar Bramante, sagrađen 1595. godine. S balkona se pruža prekrasan pogled na dolinu.

Na dnu stubišta nalazi se kip Sv. Benedikta iz 1736.

a tu je i kip Sv.Skolastike

Na ulazu u baziliku nalaze se troja brončana vrata, srednja iz 11. stoljeća. Unutar bazilike nalaze se prekrasne freske i mozaici. Kapela relikvija sadrži relikvije nekoliko svetaca.

U prizemlju je kripta, građena 1544. godine i uklesana u planinu. Kripta je ispunjena mozaicima. Tu se nalazi i grob kako sv.Benedikta tako i njegove sestre sv.Skolastike.

Posjet Montecassinu tako je završio..

 Idemo dalje..

Od Francuske preko Italije vratimo se u Hrvatsku. Tu u našoj blizini imamo jednu utvrdu o kojoj će nam nešto napisati, a tko će to ljepše i s dušom opisati nego moj Saša.  Pa čujmo ispod Sašinog klika storiju  

                                KLIŠKA TVRĐAVA

                           Staro ilirsko pleme Dalmati živjelo je prije nekih 25 stoljeća uz istočnu obalu Jadranskog mora, na području između rijeka Krke i Neretve. Taj kraj, koji je po njima dobio ime Dalmacija, podijeljen je visokim planinskim lancem na uski primorski pojas i mnogo širu i prostraniju, ali i brdovitu Dalmatinsku zagoru. Tek nekoliko prijevoja omogućuje ugodniji prijelaz preko ovih planina, a najpoznatiji i najvažniji je Klis, prijevoj smješten između planina Kozjak i Mosor.


 Ove planine ograđuju Kaštelanski zaljev, bogatu i plodnu nizinu uz more, sigurnu luku za brodove, i nepresušan izvor obilja pitke vode. I zato nije nikakvo čudo da su već Dalmati u istočnom kutu ovog zaljeva, pored ušća rijeke Jadro u more, izgradili grad Salonu. A onda su došli grčki kolonisti i od Salone napravili sigurnu luku i trgovački grad. A obližnji prijevoj Klis bio je idealan put za trgovce, ali i idealno mjesto za zaustaviti možebitne pljačkaše i druge neprijatelje, koji bi mogli napasti. I zato je već tada na Klisu postojala utvrda, čiji ostaci su pronađeni u blizini Klisa.

Kad su došli Rimljani, shvatili su stratešku vrijednost Klisa za obranu granica Rimskog carstva, i zato su u blizini Salone uvijek imali neke postrojbe, koje su čuvale Klis. U kasnorimskom razdoblju Rimljani su osnovali utvrdu Kleisa, u kojoj je boravila stalna posada, koja je čuvala Salonu od barbarskih pljačkaša.

Padom Zapadnog rimskog Carstva Salona i Klis dolaze pod vlast Bizanta i sve do 614. godine, kada je avarsko-slavenska horda na prevaru provalila kroz utvrdu, napala, porušila i opljačkala Salonu. Stanovnici Salone potražili su spas u obližnjoj Dioklecijanovoj palači, budućem gradu Splitu.

Doseljenje Hrvata u ove krajeve nesumnjivo je važan događaj za prošlost Klisa, jer dva stoljeća kasnije Klis postaje središte srednjovjekovne Hrvatske. Kliška županija je kolijevka hrvatske dinastije Trpimirovića te su Trpimirovići posjedovali velik dio teritorija (teritorium regale) ove županije. Vladarska obitelj Trpimirovići imala je imanja-dvore u Bijaćima i Solinu, a središnji dvor u samomu neosvojivomu Klisu. To se vidi u prijepisu isprave iz 852. godine, gdje se Klis spominje kao dvor (ex curte nostra que Clissa dicitur) hrvatskog kneza Trpimira i njegovog prethodnika kneza Mislava, a uskoro zatim Klis je postao sjedište Primorske Hrvatske. Klis više nije bio samo utvrda, nego čitav grad.

Buran i nemiran srednji vijek samo je naglasio stratešku važnost Klisa. Krajem 11. stoljeća Klis dolazi pod vlast ugarsko-hrvatskih kraljeva dinastije Arpadović, koji ga često daju na upravljanje svojim knezovima i banovima, koji su upravljali su gradom i tvrđavom po svom nahođenju.

Početkom ožujka 1242. godine Tatari bezuspješno opsjedaju Tvrđavu Klis progoneći i tražeći kralja Belu IV., koji se bježeći pred njima ranije sklonio unutar zidina tvrđave sa svojom obitelji i dvorskom pratnjom.

Do dolaska turskih osvajača u Bosnu Klisom vladaju razni hrvatski velikaši. Nakon pada Bosne u turske ruke 1463. godine počinje dugo razdoblje teških borbi hrvatskih vladara protiv Osmanlija, koji žele osvojiti sve gradove na putu do mora do mora, kao i primorske gradove Zadar, Trogir, Split. Klis im je najpovoljniji put prema dalmatinskom primorju, i zato im kliška tvrđava u kršćanskim rukama jako smeta. Klis je na razmeđi tri međusobno sukobljena carstva, Venecije i Habsburške monarhije na kršćanskoj strani, i Otomanskog carstva na islamskoj strani. U to vrijeme Klis brane Kliški uskoci, paravojne formacije, koje «uskaču» na neprijateljski teritorij, opljačkaju što nađu, razjure neprijatelje i vrate se natrag u sigurnost tvrđave. Najpoznatiji vođa kliških uskoka bio je Petar Kružić, koji je sa svojim ljudima više od dvadeset godina branio tvrđavu od višestruko moćnije osmanske vojske. Ipak, s veoma oskudnom pomoći od strane vladara Klis nije mogao zauvijek odolijevati te 1537. godine pada u turske ruke. Turci su tvrđavu dodatno utvrdili i izgradili  džamiju s minaretom i česmu  i česmu. Za njihove vlasti, Klis je bio sjedištem upravne jedinice    Kliškog sandžaka . Preostali kliški uskoci, nakon pada tvrđave, preselili su se u Senj i kao poznati senjski uskoci borili su se protiv Mlečana..

Sljedećih 111 godina Klisom vladali su Osmanlije. U tom periodu više puta su ga pokušavali zauzeti Mlečani ili uskoci, te su 1596. čak i uspjeli u svome naumu. Stotinjak Hrvata pod vodstvom splitskih plemića na prepad je zauzelo tvrđavu, nakon čega im je u pomoć pohitalo još sunarodnjaka iz okolice. Iste godine Osmanlije su izvršili protunapad i s nekoliko puta većom vojskom natjerali branitelje tvrđave da napuste svoje položaje i grad.

Svoju zadnju veću ulogu u vojnom smislu Tvrđava Klis odigrala je za vrijeme Kandijskog rata (1645. – 1669.) između Mletačke republike i Osmanskog carstva. Tada, u ožujku 1648. godine oko deset tisuća mletačkih vojnika pod vodstvom generala Leonarda Foscola su uspjeli osvojiti Klis. Pod mletačkim stjegovima borilo se i mnoštvo Hrvata. Klis u mletačkim rukama ostaje do pada Venecije 1797. godine, kada dolazi pod francusku vlast. Padom Napoleona tvrđava postaje dio Habsburške monarhije i potpuno gubi svoj strateški značaj.

Tvrđava je podignuta na stjenovitoj klisuri koja se pruža u smjeru sjeveroistok-jugozapad i izdaleka je gotovo nemoguće razaznati da se radi o građevini, tim više što su zidine koje se kaskadno uzdižu u tri pojasa izgrađene od vapnenačkih blokova na vapnenačkim stijenama. Nedostupna je s čak tri strane, a jedini prilaz nalazi se na sjeverozapadnoj strani. Sjeverna strana, okrenuta prema Bosni i turskim osvajačima, izuzetno je strma, dok se s južne strane teren spušta u nešto blažem padu.





Ta su obilježja definitivno utjecala na popriličan broj neuspjelih pokušaja osvajanja ove utvrde. Ključna pozicija za napade topništva bila je uzvisina Greben sjeverno od same tvrđave. Utvrda je tlocrtno izdužena i uska, što je dovelo do toga da su nadogradnje uništile dio ranijih slojeva. Na mjestu tvrđave postojala je još u antici ilirska gradina. Veći dio današnjeg izgleda potječe iz razdoblja mletačke i austrijske uprave kada je tvrđava bila osuvremenjena. Tijekom osmanskog perioda nije bilo nikakvih pregradnji fortifikacija. Jedini dijelovi tvrđave, koji potječu iz razdoblja osmanske uprave (1536. — 1648.) su džamija s minaretom, danas crkva svetog Vida, i česma, u blizini tvrđave. 


Kroz stoljeća su Klisom vladali hrvatski, turski, venecijanski i austrijski vladari, i svaki je nastojao osuvremeniti i poboljšati obrambene sposobnosti tvrđave, u skladu s razvojem naoružanja i vojne tehnike. I zato nije nikakvo čudo da se ne može vidjeti kako je tvrđava izgledala u početku.

Kliška tvrđava ima tri obrambene linije, okružene zidinama i sa posebnim ulazima. 



Prva obrambena linija je najniža. Prvi glavni ulaz izgradili su Austrijanci u ranom 19. stoljeću, na mjestu starog venecijanskog ulaza. S lijeve strane ulaza nalazi se venecijanska utvrda iz 18. stoljeća. Druga obrambena linija obuhvaća srednjovjekovni dio tvrđave, kojim su vladali hrvatski plemići. Ulazni portal u ovu obrambenu liniju bio je teško oštećen u opsadi 1648, i nakon osvajanja Klisa, Venecija je potpuno obnovila ovaj ulaz. U ranom 19. stoljeću Austrija obnavlja ovaj ulaz i daje mu današnji izgled. Blizu ovog ulaza, uz sjeverni zid, nalazi se toranj zvan Oprah, najvažniji srednjovjekovni toranj u zapadnom dijelu tvrđave. Prvi put se spominje 1355. godine, Venecijanci su ga kasnije rekonstruirali.

Treći ulaz vodi u treću obrambenu liniju, u dio tvrđave građen u srednjem vijeku.

Nakon osvajanja tvrđave Klis 1648. godine Venecija je više puta obnavljala ovaj ulaz. Iza ulaza se nalazi oružarnica, stara barutana iz 18. stoljeća i Knežev dvor iz doba vladanja hrvatskih plemića. Austrijanci su obnovili ovaj objekt i u njega smjestili zapovjedništvo tvrđave. Na vrhu tvrđave nalazi se nova barutana, građena u ranom 19. stoljeću.

Tu se nalazi i džamija, kvadratnog oblika, koju su izgradili Turci kad su osvojili Klis. Nakon što je Venecija osvojila Klis, džamija je pretvorena u crkvu, posvećenu sv. Vidu. Danas se u crkvi nalazi samo barokna kamena krstionica iz 17 stoljeća.

Zapadno od crkve nalazi se bastion Bembo, najveći topnički položaj u trećoj obrambenoj liniji, građen u 17. stoljeću, na mjestu nekadašnjeg tornja Petra Kružića.

Korona i dalje traje, kažu dolazi jesen i gripa, a tada će biti gore.  Iz svojih utvrda samo ćemo provirivati. Pisati  ću i dalje....

A što?  Vidjet ću.....

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.