Rijetke su stvari koje u životu znate od rođenja do smrti. Sarma je jedna od tih. Bitna, bliska, uvijek rado viđena, uz nju su vezane brojne uspomene, a trajat će još generacijama, isto kako je stigla i do mene.
Sarma. Riječ koja se jako brzo nauči i nikada ne zaboravi. Moj mali nećak kaže "Ja ću malo sarmice!" i točno zna što je meso, što je kiseli kupus, a što je juha iako je iza njega tek dvije godinice. Fešta nije fešta ako nema sarme. Kod nas u Slavoniji je vrlo rado viđen gost, koji se nikada ne odbija. Mora je biti za obiteljska okupljanja, za blagdane i za kirvaj. Kirvaj se u mom selu slavi na Sve Svete, i naši gosti točno znaju kakav je meni, juha, sarma, meso. To je zakon, a zakon se poštuje. Nakon toga slijedi Božić i Nova godina, pa sarme opet mora biti. Isto tako niti jedno veće obiteljsko okupljanje ne prolazi bez sarme.
Ja sam sarmu naučila praviti od moje bake. Uvijek smo sami kiselili kupus. Baka bi otišla provjeriti da li je dovoljno kiseo, zatim bi ona i mama donijele glavice i mi bismo odvajale listove, rezale im one deblje dijelove koji smetaju da bi se list lijepo smotao i lagano ih ispirale pod vodom da sarma ne bi bila prežestoka. Mesna smjesa se pravila od mljevenog svinjskog mesa, dodale bi riže, papar, sol, jaje, crveni i bijeli luk, slatka paprika. Kad je smjesa homogena, u ruku se stavi list kupusa i mesa da se šaka može stisnuti. Kad se list urola krajevi se gurnu u sredinu kažiprstom kako se sarma ne bi otvorila. U posudu su se na dno stavljali listovi kupusa a na njih pažljivo stavljale sarme i slagale u krug i na kraju se popunjavala sredina. Gore opet listovi kupusa da sve pokriju i zaliti vodom da sve bude ispod razine vode. Moja baka je stavljala jedan manji poklopac koji bi to držao kada voda krene ključati. Također je stavljala i lovorov list u vodu. Kada je sarma već kuhana napravi se zaprška od masnoće (najčešće svinjske masti), brašna, crvene paprike i malo papra. Ta se zaprška samo istrese posudu u kojoj se sarma kuha i posuda se lagano protrese kako bi zaprška stigla i do dna posude. Još se malo kuha i skida sa vatre. Tako je radila moja baka, tako je naučila moju mamu, tako sam se naučila i ja. I dan danas radim tako kada kuham za veći broj ljudi, a za dane kada nemam puno vremena, tu je Fant mješavina za punjenu papriku i sarmu.
Neke od naših susjeda su stavljale u posudu u kojoj se kuha sarma komad slanine ili šunke kako bi ona bila boljeg okusa, ali to ovisi od obitelji do obitelji. Također, neki stavljaju i naribani krumpir u mesnu smjesu da bi ona bila mekša. Probala sam i to, ali sam se opet vratila izvornom receptu moje bake.
Sarma je jelo koje me uvijek vrati u djetinjstvo, toliko je lijepih trenutaka koje pamtim sa mojom bakom, sa našom cijelom obitelji, pohvala koje su samo silazile s usana dok se grabila još jedna-dvije sarmice. Od mnogih žena sam čula da ne vole kada im se u kući osjeti miris hrane. Meni nema pak ništa milije od toga. Volim kada mi kuća miriše i kada se svi vesele jelu koje stiže ili kolačima. Volim kada me pitaju "Što će biti za ručak?" i nakon mog odgovora osvane osmjeh. Ne kuham zato jer moram, kuham zato što volim, kuham jer želim da moji fino jedu, kuham jer nas to zbližava. I svoju djecu ću naučiti to isto, jer nema ništa ljepše od toga kada sjednete sa svojom obitelji za stol i uživate svi, i mali i veliki. Baki ću uvijek biti zahvalna, ne samo zbog sarme već i zbog puno drugih, zaboravljenih trikova i jela koja ne znaju svi napraviti. O baki, sarmi i Slavoniji mogu završiti samo ovim riječima: "...tko te nije volio, ne zna što je izgubio.."!
:(Još nema komentara