STRAH

Stari su Rimljani vrlinu definirali kao sredinu između dviju krajnosti. Strah suzbijamo i ograničavamo hrabrošću, a hrabrost je, po njima vrlina to jest sredina između kukavičluka i besmislene smionosti. Mislim da strah više osjećamo prije i nakon situacije, koja ga izaziva. Vjerovatno i zato, što u trenutku događanja koje u nama izaziva strah, mnogi drugi detalji privlače našu pažnju pa intenzitet straha slabi. Često čujemo, kako netko tvrdi da ga ničega nije strah. Mislim da takvih, koji se uistinu ne boje ničega i nikoga, zapravo i nema.

Strah, koji sam osjetila na pučini Pacifika, neusporedivo je manji od straha, kojeg sam doživjela u priči koju vam želim ispripovijedati. Četiri smo dana proveli u Panami. Obišli smo Most Dviju Amerika, kupili rukom izvezene indijanske zidne dekoracije, jeli ribu u starom gradu i obišli Panamski kanal. Tu počinje dio puta o kojem govori ova priča. Prije odlaska još smo jednom posjetili branu na jezeru Miraflores i čuli povijest izgradnje kanala. Dug je 81.000 metara. Gradnja je trajala 31 godinu, a prvi je brod prošao kanalom 15.08.1914. Zvao se „Ancon“. Tri ustave dižu brod od Atlantika do jezera Gatun na 26 metara nadmorske visine. Brod onda plovi jezerom 37 kilometara pa se spušta devet metara do ovog jezera Miraflores i onda još 17 metara do razine Pacifika.

Četvrtak je 03. prosinca 1981. Čekamo još da brod „Madison Maerks“ uđe u Pacifik pa sjedamo u taksi. Vodi nas na aerodrom. Danas na ruti Panama City- Medellin- Cali-Bogota leti „Panama Aerlines“. Crne stjuardese, dobra podvorba, prijatan i zanimljiv let. Ispod nas nepregledne farme kave. Prešli smo iz Paname u Kolumbiju, iz srednje u južnu Ameriku. U daljini sniježni vrhovi Andi i Kordiljera. Iznad 4.600 metara visine vječni je led i snijeg.

Slijećemo najprije u Medellin. Dokle oko seže protežu se plantaže najbolje kave svijeta. Samo Brazil proizvede više kave, ali je „Cafe de Columbia“ najcijenjenija. Na aerodromu djevojke nude putnicima šalice crnog zlata. Aerodrom miriše kao najbolji talijanski espresso bar.

Pri slijetanju u Cali sasvim druga slika. Tu nema kave, samo šećerna trska. I to više radi ruma, nego radi šećera. Specijalci šetaju pistom i zgradom aerodroma. Psi njuše sve i svakoga. Cali je središte svjetske trgovine drogom. Od toga se ovdje živi, od toga se umire.

Veći dio zemlje teško je dostupan. Ogromni vrhovi planinskih lanaca visoki su skoro šest kilometara. Zato čak 309 aerodroma povezuje naselja, do kojih je teško doći. Putevi su na razini onih koje je 1.819. gradio Bolivar.

Slijećemo i treći put. Na području smo starog naselja Bacata`, glavnog grada pokorenog indijanskog naroda Chibcha. Tu je konkvistador de Quesada podigao naselje Santa Fe de Bogota iz kojeg se razvio osammiljunski glavni grad Kolumbije, zbijen u njedrima istočnih Andi na visini od 2.645 metara. Za ilustraciju navodim da je za uspon na vrh Triglava, koji je samo 100 metara viši, potrebna maska sa kisikom.

Na aerodromu „El Techo“ čeka nas prijatelj Antonio. Zabrinut je, stanje u zemlji je kaotično. Otmice, ucjene, pljačke. Drži se zato velikih Avenija. Vodi nas do glavnog trga, gledamo katedralu, ali ne izlazimo iz auta. Ljepota starog španjolskog Baroka miješa se sa kvadratnim stambenim kockama naše ere.

Nakon Brazila, Kolumbija je najveća zemlja Južne Amerike. Golema šumska prostranstva pokrivaju više od pola zemlje, koja je dvadeset puta veća od Hrvatske. Ali ni to ni rudna bogatstva, kojih ima u izobilju, ne zanima gotovo nikoga. Ovdje se sve vrti oko droge i kave.

Zemlja je doista veličanstvena. Puna iznenadnih obrata. Pogled na okolicu izaziva divljenje. Kao neka ogromna zastava nad gradom se viju tri jasne odvojene boje. Modro nebo, bijeli snijeg i svjetlozeleni bijelogorični plašt, kojim su planine ogrnute.

Nije osobito poznato da Kolumbiju, za razliku od susjednih država, nisu otkrili Španjolci. Prije dolaska Corteza otkrio ju je Amerigo Vespucci, talijanski pomorac, koji se uputio stopama Kolumba, ali je nehotice stigao južnije i otkrio Brazil, Venezuelu i Kolumbiju. Bizarno je u toj priči što je baš on, Amerigo, dao ime Americi pa i sjevernoj u kojoj nikad nije bio, dok je ime Kolumbiji dao Kolumbo, koji u Kolumbiji nikad nije bio.

Ovdje živi neočekivano mnogo čistih Španjolaca. Čak jedna petina od 42.000.000 stanovnika. Tri petine su mješanci doseljenika i Indijanaca, a petina, za mene sasvim neočekivano, su crnog porijekla. Isto me tako iznenadio podatak da čistih Indijanaca ima jedva jedan posto.

Brdovitost je odredila sudbinu ove zemlje. Gledamo ponos masiva Sierra Nevade, vrh Cristobal Colon čija visina doseže 5.887 metara. Naš je hotel u sigurnom dijelu grada gdje žive povlašteni. To područje uz obalu rijeke Magdalene čuva vojska.

Kad je naš domaćin u Meksiku čuo da letimo kolumbijskom kompanijom „Avianca“ samo je treptao očima. Igrom slučaja, pred koji dan mi je trgovac peglajući kreditnu karticu rekao da je sinoć na Korzici pao avion „Inex-adrie“. Te se katastrofe danas malo tko sjeća. Kad bi čovjek prihvatio takav način razmišljanja ne bi nikad ušao u avion. Naša zbirka poletanja i slijetanja na ovom putovanju prelazi 20 aerodroma, a naš je let duži od 40.000 kilometara, koliko iznosi put oko svijeta na ekvatoru.

Točno je deset sati. Petak je 04. prosinca 1981. Sjedimo u drugom redu na desnoj strani Boeinga 707. 4 stjuardese, 76 putnika. Ispred nas u prvom redu bijelim mašnama okićena sjedala i natpis „just married“. Bijele mašne nose sreću-mislim. Lijep je dan, miran. Sve daje na dobro. Kasnije smo čuli da je avion star 29 godina. Ništa neuobičajeno, ako je redovito servisiran. Mirno sjedimo i čekamo uzlet. Avion je stariji od stjuardesa. Uzima uzlet i polagano se diže, ali na kratko. Osjećamo kako se zanio na lijevu stranu. Nagnuti vidimo kraj piste. Gubimo visinu. Avion se nakratko uspravio, ali prekasno da dotakne pistu. Svjesna sam opasnosti, držim muža za ruku. Još se ne bojim. Gledam, kako avion pada. Gledam, kako krilima udara i ruši žute nosače reflektora na kraju piste. Lijepo se to vidi na jednoj od slika. Pistu smo preletjeli, slijedi mala čistina pa stabla, šuma. Poniremo, padamo. Stišćem mužu ruku, sada se već bojim. Gledam kako avion krilima reže i ruši trske oko močvare, kao da ih brije. Gubimo brzinu, jer nas svaki udar postepeno koči. Od tog šišanja trske sve se zamaglilo. Očekujem završni udar, konačni kraj, ali umjesto udara trup aviona sada nemirno poskakuje po močvarnom blatu.

I onda- kraj. Kraj svega. Avion se propeo kao trkaći konj i zabio u blato. Crveno blato poškropljeno je ogavnim, zelenim slojem zgusnute močvarne pjene. Nakon svih poniranja, posrtanja, udaraca, rušenja električnih instalacija, trski i prepreka odjednom neprirodan muk. Taj potpuni muk čini mi se glasniji od najveće buke. Sjedim uz prozor, blizu sam događanja. Sad sjedim, kao da čekam proglašenje osude.

Sve četiri stjuardese leže na podu, nisu bile vezane. Bojim se vatre, gledam gori li negdje. Muž se diže i trči kroz prvi razred pa sa puno napora otvara ulazna prednja vrata. Slika je apokaliptična. Kad se digao muž digla sam se i ja. Mislim da je to ključni trenutak ove priče. Digla sam se, jer sam poželila da nas stigne isti kraj. Zajedno. Puno sam puta čula da u takvoj situaciji čitav život odjednom proleti mislima. Neki opet kažu da misli lete najbližima. Djeci, roditeljima. Bila sam uvjerena da će avion svakog časa eksplodirati. I pravo je čudo što nije. Ali moje misli nisu letile nikamo. Pružila sam ruku mužu, nisam poželila da se sama spasim. Štogod se dogodilo, želila sam da zajedno doživimo. Pogled kroz vrata me šokirao. Rep sablasno podignut, oba motora na lijevom krilu puna otrgnutih djelova reflektora. Poželila sam pobjeći, skočiti, ali me zaprepastilo kad sam vidjela koliko su vrata aviona visoka. A da su i niža ne bi nikad skočila u tu odvratnu zelenu močvaru. Još ništa ne gori, još ništa ne smrdi. Avion je pun kerozina, jer let do Lime traje više od tri sata. Samo jedna iskra značila bi kraj. Vratili smo se na sjedišta. Stjuardese su se pribrale, sad stoje pokraj stražnjeg ulaza i čekaju rasplet. Prolaze minuti, a sudbina kao da se nećka. Kao da još nije odlučila što će s nama.

Koliko je vremena prošlo neznam, ali jezivu tišinu konačno remete neki šumovi, pa onda glasovi. Stigla je vojska. Čitav jedan odred. Prilaze avionu, vuku gumene čamce, viču, gestikuliraju pa vezuju avion za neki strašni stroj. Muž kaže Caterpilar. Vuku nas iz blata. U avionu su svi napeti, zabrinuti. Ako uže pukne, avion će se prevrnuti na krilo. Ispočetka izvlačenje teče glatko. Avion se ne opire stroju, ali kad su kotači zapeli u blatu, spasioci su promjenili tehniku izvlačenja. Vezali su užad za oba kotača.

Konačno su nas dovukli do čistine. Vidimo zelenu travu, naše nade rastu. Mirna sam, kao da gledam neki film o nesreći koja se mene ne tiče. Stigla su i vatrogasna kola, a za njima i policija. Govori hrvatski, kaže mi muž. Ne želim da nas zadrže kao svjedoke. Ovdje istraga može potrajati sedmicama, a lako se možeš i nekome zamjeriti.

Stjuardese su se potpuno pribrale, otvorile su ladice. Izvadile su sve što imaju. Smiju se i veselo liju šampanjac, vino, konjak. Služe nam sendviče. Spašeni smo, odnekud su dovukli stepenice. Vatrogasci ih prislanjaju na trup. Stjuardese otvaraju stražnja vrata. „Najprije žene i djeca“ viče vatrogasac na španjolskom. Stjuardesa preko razglasa ponavlja na engleskom. Žene izlaze i ostaju poredane oko stepenica. Drže se za ruke i plaču. Ponovno su rođene i raduju se životu.

Ja sam ostala s mužem, izlazimo zadnji. Propustili smo ispred nas „just married“ par. Dirljiva slika, nepoznati se ljube, tapšu, viču. Dok silazimo hostesa sa mikrofonom u ruci svečano deklamira: „All 76 passengers are now saved.“. Spašeno je svih 76 putnika.

Evo i dva autobusa. Sa simpatijama gledamo dragi, stari ofucani Boeing 707, koji je sve izdržao i darovao nam nove živote. Snimili smo par slika da ih pokažemo djeci. Tko je onda mislio na Coolinariku i ove članke.

„Avianca“ je pripremila svečani ručak. Pripremili su i novi novcati DC10 za ponovljeni let do Lime. Na ručku je svih 76 putnika. U novom avionu na ponovljenom letu svega 13. Drugi su odustali. Najavljuju start u 13 sati. A danas je i petak. Sjedamo na ista sjedala u drugom redu, ali sad u prvom razredu. DC10 je mnogo veći od Boeinga 707. Gledam pusti avion. „Just married“ par nije s nama. Odustali su. Od 13 putnika samo jedna žena. Ja.

Miran let. U ovom je avionu 6 stjuardesa na svega 13 putnika. Avion blista, možda mu je ovo prvi službeni let. Prelazimo Amazonu, gledamo Ande, spuštamo se do Pacifika. Za nekoliko minuta slijećemo u Limu, govori domaćica aviona i smije se. Sretna je što će barem nas 13 dovesti do Lime.

A mi? Čudan je to osjećaj, ne radujemo se sletanju kao obično. Tamo gore, u onoj močvari, u onim polomljenim signalnim uređajima, u blatu, u nategnutim konopima, koji su svakog časa mogli puknuti ostao je zauvijek dio nas.

Neznam mogu li priložene slike pružiti dio te atmosfere  našeg puta od zadovoljstva do straha, od straha do nade i od nade do spasa. Da se zapali avion pun kerozina ne treba više od jedne iskre, a vjerujte, bilo ih je više nego što duša jedne žene može podnijeti. Sjedila sam paralizirana i pratila kako se opasnosti smjenjuju. Od grobne tišine nakon pada do prvog šuma spasilaca prošla je cijela jedna vječnost. Vrijeme, koje mlada žena koja se boji i koja ne želi izgoriti, ne može zaboraviti.

Članak sam nazvala „Strah“. Taj intezivni osjećaj nemoći, koji traje dugo i koji raste kako se nada u spas smanjuje i gasi.