Tetak Braco

I tako kad sam sada nedavno bila na Braču u posjeti kod tetke i tetka, opet mi je tetak ispričao doživljaje s njegovog studentskog putovanja. Iako sam dosta toga vec znala, ipak sam saznala i neke nove detalje.

Bilo je to davne 1954 godine, tada je grupa studenata sarajevskog Veterinskog fakulteta dobila kao neku vrstu nagrade putovanje u Njemačku i Austriju. Bili su jedni od prvih iz bivše države koji su išli na jedno takvo putovanje. Obišli su oni dosta gradova tada, Hamburg, München, Beč, a najviše su se zadržali u Giesen-u. Glavna fora je bila tada prošvercati koji litar rakije i prodati tamo nekome i štogod love zaraditi. A zaustavili su ih carinici nakon prelaska u Njemačku, i jedan carnik je pronašao tetkove litre rakije u torbi, ali carinik je samo odmahnuo rukom, možda je malo i kušao, a možda mu se šljiva i svidjela, ko će to sad znat. A onda su studenti tamo kupovali ping pong loptice za stolni tenis i karte za kartanje, nije bilo toga tada u Jugoslaviji, te davne 1954 godine. Tako su oni sebi malo za džeparac zaradili.

A pivo se pilo u svim tim gradovima, iz velikih krigli, od pola litra, a jedan Lala iz Vojvodine se toliko najeo na nekoj večeri da mu je na kraju i pozlilo.

Kada su oni stigli u Beč, tetak je htio posjetiti kućnu prijateljicu iz njihove ulice u Visokom, koja se zvala Helena, i koja je nakon završetka Drugog svjetskog rata otišla sa Volksdojčerima za Beč. Uspio je on nekako vozaču tramvaja objasniti, uz pomoć ruku i nogu, kuda on mora stići. I stigao je on do te ulice, ali Helena ni ostali članovi njene obitelji nisu bili kod kuće. I onda ga je vidio jedan čovjek, koji je poznavao Helenu, i on mu je rekao da će ih naći tek popodne iza tri sata. A da on, moj tetak, može njih sačekati kod njega, pozvao ga je u njegov stan, da ne čeka i ne luta ulicama nepoznatog grada.

I tako je moj tetka otišao sa nepoznatim čovjekom, poznanikom Helene, u njegov stan. Taj ga je nepoznati čovjek jako lijepo primio, kava, kolači, i ostale slastice, i onda ga je pitao da odabere nešto iz njegovog repertoara, on će mu to odsvirati na klaviru. Nisu mogli puno baš razgovarati, ono malo s rukama i nogama, i tako je moj tetak sjedio u nepoznatom gradu, jeo kolače, pio kavu, i uživao u zvucima klavira, kod nepoznatog čovjeka u njegovom stanu.

Ja sam izvukla dvije pouke iz ove priče:

Prva je da su ljudi tada, znači prije okruglo 60 godina, bili brate puno napredniji, oni su shvatili da se živit dalje mora i da je najbolji način da se ratne strahote prevladaju, uspostavljat veze što prije to bolje, i to je bilo već nakon 9 godina nakon rata. Ja ne znam da su danas, ni nakon 20 godina nakon rata, npr. studetni sarajevskog Veterinarskog fakulteta posjetili one npr. beogradskog Veterinarskog fakluteta. Možda i jesu, ja nisam čula. A svi oni imaju iste probleme, sa domaćim životinjama i sl.

Druga pouka je ta, ma ja mislim da danas nema ni jednog većeg grada ni u Europi a ni na Balkanu, gdje bi neki čovjek primio potpunog neznanca u njegov dom, i jos uz to mu svirao na klaviru, a može i na gitari ili harmonici. To je danas jednostavno nezamislivo.