U Buzetu je gradu

jedna šarena mačka sjedila na uskoj klupici prozora iza metalnih rešetaka i grijala se na lipanjskom suncu.

Ispružila sam ruku i oprezno je pomilovala po glavi, a ona ju je strelimice podigla i stala presti. Potom je izvila leđa i još mi gurkala ruku. Pitoma beštija, baš uživa. Do prozora s mačkom kućna su vrata, a do njih s desne strane tabla s natpisom: Češljarski obrt uz pisano objašnjenje da se unutra nalazi stroj na ručni pogon za izradu češljeva načinjenih od rogova boškarina.

Tog se vrućeg lipanjskog dana nalazim u starome Buzetu, a Buzet je gradić u kojem umjesto legendi i priča caruju obrti, danas i odvajkada. Vrijedne ruke Buzećana stotinama godina su prešale masline i grožđe pretvarajući ih u ulje i vino, brusile i gladile kosti boškarina za češljeve, izrađivale cokule i cipele, kovale, krojile, zidale kuće i staje, popravljale satove, varile pivo, prevažale ljude i stvari, kuhale i posluživale goste…. Niti nabrojano nije dovoljno jer su im noge kročile okolnim gustim i vlažnim naplavnim šumama u potrazi za čuvenom i skupom gljivom. Tartufom. Pa gdje su onda te znane istarske legende, priče i čuda? U Buzetu nisu jer se njegovi stanovnici bez prekida stoljećima bave zemaljskim poslovima, no njegova okolica, Buzeština, u svojim maglovitim kutovima i u sjeni smaragdnih brežuljaka pruža stan nekim drugim bićima; vilama, divovima, štrigama i Malicima, čudnim bićima iz mašte i priča koji nečujno, na prstima, prolaze obližnjim kaštelom Pietrapelosom ili Sovinjakom, Humom, Ročem, Kotlima....

Ovaj  se zlata vrijedan gradić smjestio na sjeveroistočnom dijelu istarskog poluotoka i poput ostalih istarskih gradića smješten je na brežuljku. Brežuljak na kojem je Buzet uzdiže se iz plodne i zelene doline kroz koju protječe rijeka Mirna, a kad bi se uspelo na zvonik župne crkve BDM i okretalo na sve četiri strane svijeta, naselja, sela i zaseoci koji upravno pripadaju Buzetu činili bi se poput niske bisera rasutih po baršunastom zelenilu šuma i brežuljaka. Buzet ima čak 11 mjesnih odbora i ako sam točno izbrojala, 70 naselja kojima dodatno pripada još i 181 selo i zaseok. Nevjerojatna brojka i nevjerojatno šarenilo njihovih naziva.

Prošlost Buzeta nimalo se ne razlikuje od ostalih gradova i gradića u Istri. Ovdje, na tom istom brežuljku još je u brončano doba naš predak histarski sagradio gradinu, a potom su ga obilježili svojim prolascima Kelti, Germani, Goti, Huni, Avari, Langobardi, Franci, Romani, Mlečani i Slaveni…. Bio je dijelom Rimskog carstva potom Bizanta, Franačke države, Akvileje, Mletaka, Austrije, Italije, Jugoslavije, Hrvatske. Neki izvori navode da je upravo Keltima zahvaljujući, Buzet nosio ime Pinquent. Isti izvori navode da je latinizirano ime Pinguentum u uskoj svezi s riječju peregrinus/peregrin, u značenju stranac. Ime je naknadno bilo podložno jezičnim promjenama od Pinguentum u Bilgent pa u Bolzet – Blzet i konačno Buzet. No jedna je mala, majušna legendica ipak preživjela i govori da je „bus“ (odnosno bos jer je „bus“, s dugim „u“ riječ buzetskog narječja) bio dječak koji je u vrijeme ciče zime sišao u dolinu podno grada koji je bio gotovo opustošen kugom i smrću.

Buzet se svojim imenom prvi puta javlja za vrijeme Franaka koji su sazvali sabor na rijeci Rižani (danas  Slovenija) tzv. Rižansku skupštinu (804.) na kojoj se rješavalo sporove između novopridošlih Franaka i starosjedilaca Romana i Slavena. Kako je spomenuto, kasnije je Buzet često mijenjao gospodare, a u vrijeme dolaska pod vlast Akvileje (1102.) počinje i njegov razvoj urbanog središta. Akvileji su ga predali istarski markgrofovi kao poklon za spas duše te ga se shodno njegovoj namjeni trebalo i uređivati. Buzet je uređen na tipičan način srednjovjekovnog planiranja i građenja u kojima se  veće ulice simetrično pružaju od jedne do druge strane svijeta i  potom su spajane mrežom manjih uličica. U grad se ulazilo kroz gradska vrata probijena kroz obrambene bedeme. Buzet ih ima dvoja, Vela (južna) i Mala (sjeverna).

Vela (iz 1547.) i ...

Mala vrata (iz 1592. s ugrađenim grbom Carla Salamona)

Glavne ulice spajaju gradske trgove na kojima se grade najznačajnije građevine, crkve. Kada je Buzet potpao pod vlast Mletaka nije mu bila posvećena naročita pažnja i nije se uređivao osim što su tek bedemi bili ojačani jer su bili poharani u vrijeme nadiranja Osmanlija.

Buzetski bedemi

Radovi počinju tek u vrijeme kad je kaštel u Rašporu bio razoren, a sjedište se vojnog upravitelja „pazenatika“ (izvangradsko područje u Istri koje potpada pod mletačku vlast) seli upravo u Buzet. Radovi su bili veliki i bili su skupi jer tako to biva s upravnim centrima. Stari su bedemi bili postupno zamijenjeni novim u renesansnom stilu, dok su dvoja gradska vrata proširena i obnovljena u kasnorenesansnom stilu. Gradski su bedemi dodatno ojačani ugradnjom 5 kula i bastionima, a unutar gradske jezgre u potpunosti se obnavljaju i šire gradska cisterna, fontik (skladište brašna i žita) i skladište hrane. Ovi su radovi itekako imali svrhu u to vrijeme jer su garantirali jačanje obrambene snage u vrijeme neprijateljskih ataka. Trebalo je naime izdržati duge opsade, a to je bilo moguće tek uz znatne zalihe hrane i vode kako za ljude tako i za životinje. Ono što je interesantno spomenuti jest specifična gradnja kuća u Buzetu koje su morale biti u gabaritima bedema tj. nisu smjele „stršati„ iznad njih. Glavni su razlog takovoj gradnji bili kako obrambeni tako i jaki sjeverni vjetrovi, naročito bura koja bi sve mela pred sobom. Kućama je pripadalo prizemlje i eventualno kat, a domaće je životinje, radi higijenskih navika bilo zabranjeno držati u gradu. Gospodarski su objekti bili smješteni na području današnje Fontane, ispod grada. Mlečani su ipak, unatoč ulaganjima, sjedište pazenatika preselili oko polovice 16. stoljeća u Kopar dok je Buzet postao garnizonsko sjedište i zadnja točka prema Habsburškom carstvu.

U 17. stoljeću poslije teških stradanja u Uskočkom ratu, Mlečani još jednom obnavljaju grad. Temeljito  i opsežno obnavljaju se bedemi, prvo sjeverni potom južni, gradska vrata, crkva sv. Jurja. Pravi preporod u urbanom smislu započinje sredinom 18. st. rušenjem gradskih bedema i gradnjom čitavog niza novih kuća u baroknom stilu.

U isto je vrijeme na mjestu postojeće župne crkve koja je srušena, izgrađena nova monumentalna jednobrodna crkva, a i stara je šterna zamijenjena novom,

Velom šternom izgrađenom u stilu kasnoga baroka 1798. godine (s grbom kap. Alvisa Foscara). Pravu je ekspanziju izgradnje kao i dobivanja građanskog štiha Buzet doživio  u sljedećem, 19. stoljeću, početno izgradnjom dvokrilne palače u stilu klasicizma.

Slijedi uređenje šetališta na Loparu i Šotojorti te nastavak izgradnje gradskih palača i kuća. U to se vrijeme paralelno razvija i dio podno grada, spomenuta Fontana koja je ime  dobila po rimskom česmi. U Fontani su se organizirali svake subote sajmovi /samanji  da bi se kasnije razvila u novo urbano središte. U Fontani je izgrađena  Hrvatska pučka škola 1892., kao i  Narodni dom 1907.  koji, preživjevši sve nedaće ovoga područja postoji i danas.  Što se tiče sajmova, oni su od davnina do danas činili srž svakog malog grada, a u Istri su zadržali svoju tradiciju - svaki grad ima svoj sajam i poseban dan kad se održava. Tu se izlaže sve što postoji, slikovito rečeno od igle do lokomotive, gleda se, mjerka se, ocjenjuje se, prodaje se, kupuje se, cjenka se, druži se… u atmosferi koja  podsjeća na prošlost. U Buzetu je samanj na otvorenom svakog prvog utorka u mjesecu i jedan je od najvećih u Istri s tradicijom starom gotovo 500 godine. Specifična je vrsta samanja svakogodišnja „Subotina/po starinski“ odnosno praznik grada Buzeta koji se održava početkom rujna, oko blagdana Male Gospe kada sve znatiželjnike kao i poznavatelje dočekuje tržnica s prodajom domaćih proizvoda, stari obrti, susreću se stanovnici u negdašnjim kostimima, žongleri, ulični svirači, gunjci, harmonikaši, fotografi, đelataji, picaferaji, škovacini, pompjeri, glasnici bubnjara…

 Bujanje života

 ili njegovo napuštanje?

Suživot staroga i novoga

ili tek praznina?

Buzet, grad obrta i obrtnika. To je ono što teče žilama Buzećana i to je ono što zatire svaku legendu i priču.

Sve je dakako otpočelo s poljoprivredom, nekad davno. Uzgajala se pšenica i zob, nešto manje ječam i raž. Većinom bob, a manje slanutak, grah  i leća. Također sijerak, znatno manje heljda i proso, te još manje lan i konoplja. Vinova loza, te daleke 1646. godine kada o svemu ovome buzetski župnik Petar Flego podrobno obavještava u svome pismu novigradskog biskupa Tomasinija, tek počinje uspijevati. Proizvodilo se hranu za sebe i stoku, nešto i za prodaju i to uglavnom ono što se u seobi sobom ponijelo. Jelo se i općenito živjelo više nego li skromno. No, malo pomalo počinju se uzgajati mediteranske biljke, cvjetača, rogač, naranče, pistacije .... Što se tiče loze, uzgajala se peloza, rebula i pinela, sve tri bijele niske loze, dok su crne bile više, a uzgajalo se refošk (ili veliki teran), kropelu i crnu hrvaticu. Loza je jako dobro uspijevala, grožđe prerađivalo u vino te kako piše župnik Flego, iako se radilo o pobožnom i mirnom narodu jedna je mana primijećena kod muškog življa, a to je da su voljeli dosta popiti.

Obradivih je površina bilo, a bilo je i vode. U sjevernom dijelu Buzetske kotline bilo je više od 20 izvora pitke vode no glavni su izvori vode Glerinč iz kojeg izvire rječica Malahuba, potom Mlini iz kojeg počinje svoj tok rječica Bračana i Sveti Ivan koji je jedan od izvorišta rijeke Mirne. Upravo je na tom vodotoku bilo izgrađeno u ta vremena čak 18 mlinova.

Na  okolnim brežuljcima pasla je stoka, a u šumama se lovila divljač.

Život se razlikovao ovisno o tome je li se odvijao u gradu, u kaštelu ili izvan njegovih zidina.

U buzetskom kaštelu gradsko se stanovništvo bavilo obrtima, prelo se i tkalo, izrađivalo bačve, jedra, zdjele, sita i rešeta od drva, kovala se sitna željezarija kao primjerice kose, izrađivala oprema za konje, izrađivala se obuća (postole).

U cijeloj je buzetskoj župi tada živjelo preko 2000 stanovnika koji su se razlikovali shodno svome novčanom statusu. Bogatiji su slali svoju djecu u školu, siromašniji seljaci svoju su slali u polje ili na pašu. Govorilo se talijanskim i slavenskim, u kaštelu uglavnom talijanskim, a izvan njega slavenskim. Unutar bogatijeg sloja izdvajalo se sedam obitelji, sedam prezimena koja su u ono vrijeme  zadužila svojim djelovanjem kako grad tako i šire područje: obitelj Verzi (Versi) čiji su se članovi bavili znanošću (pravnici)  i oružjem (vojskovođe i kapetani), Flego (Phlegus), Jermaniš  (Germanis), Vičić (Vicich), Sotolić (Sotolich) iz koje su se iznjedrili brojni notari  i svećenici, Furlanić (Furlanich)  te grofovi Bokina (Bocchina) podrijetlom s Cresa.

Svakako je zanimljivo spomenuti i način gradnje kuća okolnog, seoskog stanovništva.

Nakon polu-zemunica i nastambi  pokrivenih slamom ili tankim kamenim škriljama (škriline), kuće sve više počinju nalikovati onima unutar kaštela. Grade se od kamena s time da su vanjski zidovi bili debljine jednog metra ili deblji radi lakšeg podnošenja zimskih hladnoća odnosno ljetnih žega. Prozori su bili maleni, a unutrašnjost su činile 3 prostorije s pregradama od šiblja. U sredini kuće se nalazilo ognjište s velikom napom na koju bi se odlagalo kuhinjsko posuđe kao i u prigodne male niše jer kuhinjskog namještaja nije bilo. U drugoj je prostoriji obitelj spavala na slami ili kožama rasprostranjenim po tlu, a u trećoj je prostoriji obitavala stoka i bio zahod za ukućane. Stoka koju se uzgajalo bila je uglavnom sitna, pa su  sela bila vrlo neuredna, blatna i s velikim brojem gnojnica.

Iako je dolina podno Buzeta prošarana vodenim žilama i iako ispod teče Mirna, voda je dugo bila problem građana Buzeta jer su bili na brežuljku. Nestašica vode pokušavala se rješavati šternama (cisternama), potom je planirana ali nije realizirana izgradnje vodovoda u vrijeme Venecije i konačno  je 28.10.1930. položen kamen temeljac uz izvor Sv. Ivan. Gradnja vodovoda trajala je 3 godine te je voda konačno potekla prema Buzetu, bližim selima te udaljenijim Bujama, Umagu, Novigradu na zapadu, potom na drugu stranu, do Klane i Mučića. Kasnije, zbog razvoja turizma u gradovima na obali, ukazala se potreba za izgradnjom jačega vodovodnog sustava što se i obistinilo u proljeće 1967. kada započinje izgradnja od izvora Gradole.

Ostavila sam mačku na sunčanju i otputila se u šetnju Buzetom.

Osvrnuh se na put kojim sam došla, počevši od kapele sv. Vida uz groblje od koje je započeo pješački uspon prema gradu, potom kroz Vela vrata koja je dao sagraditi rašporski kapetan Gianmaria Contarini 1574. godine i konačno na ulice i trgove grada. Buzet ima izgled prave urbane cjeline, s nizom malih uličica koje spajaju glavne ulice i uz koje se nalaze niže ili više građevine od kojih neke imaju istaknute grbove obitelji koje su u njima obitavale.

I tu najednom zamjećujem sličnost koja ih sve spaja.

Njihovi glavni ulazi, da. Kuće naime nemaju vrtova ni okućnica ali njihova pročelja jednako plamte od obilja cvijeća u obilju boja pa se čovjeku čini da se nalazi u kakvom velikom vrtu.

Odlazim iz Buzeta grada u kojem miriše cvijeće i čiji savršeni nebeski svod svako toliko munjevito razbije cvrkutavi let lastavica, potpuno poludjelih od životne sreće.

Umag, lipanj 2016.

Literatura:

Edo Merlić: „Buzeština kroz povijest“ (vl. naklada, 2008.)

Građevinar  3/2012. Iz povijesti graditeljstva  (str. 254-256)