Kad 8 sati radim na poslu i trudim se biti što bolja, a kući dođem kao da me pregazio vlak, samo razmišljam o tome kako bi bilo da sam sad kod kuće i što bih sve mogla uraditi, ali kada uzmem godišnji odmor, stvari se naglo promijene! Sada ću vam reći zašto... ljudi moji dragi, da li je to normalno, pa mi vi recite!
Kada uzmem godišnji odmor i ostanem kod kuće, prvo što pomislim je, vau sad mogu napraviti i dovršiti sve ono što nisam stigla kada sam svaki dan jurila, i pokušavala stići sve što moram. Ali stvari se naglo promijene, bar u mome slučaju. Već nakon jednog dana godišnjeg me počinje loviti neka tuga i osjećaj da mi fali sve ono za čim jurim svaki dan, fali mi stiska s vremenom, žamor ljudi i njihovi prohtjevi i zahtjevi. Život mi se učini toliko jednostavnim, monotonim i dosadnim, da poželim čim prije se vratiti na posao i naći se čim prije pod pritiskom bilo koje vrste, jer sve drugo najednom postane nevažno i sporedno. Nakon toliko godina rada i svakodnevnog odlaženja na posao, shvatila sam, pogotovo kada odem na godišnji odmor, da je najveće veselje i najveća radost, što se probudim ujutro, spremim, upalim auto, uđem u svoj ured i pozdravim drage ljude, jer oni su ti, s kojima dijelim najveći dio svog života, i u biti shvatim, da sam jako sretna osoba i poželim da uopće više ne uzimam godišnji odmor i da sam stalno na radnom mjestu. Mislim, to je tako kada mi opet teško ne padne svakodnevica. Mi smo poput djece koja se vrte na jednom velikom vrtuljku i kada im se počinje vrtjeti u glavi požele stati, ali čim se ta vrtnja smiri, opet i ponovo okrećemo kotač da nas zavrti najvećom mogućom brzinom, jer to je u biti naš život. U biti, htjela sam samo saznati, da li se i Vi ponekad tako osjećate......
:(Još nema komentara