Između 1920. i 1923. godine, kada se proizvodnja bundeva u Podravini uhodala, a potrošnja jestivog ulja na tržištu povećala, obitelj Braun i dioničari grade novu zgradu uljare, koja postoji i danas uklopljena u Podravkine proizvodne hale.
I dok mnogi danas tek otkrivaju blagodati finog bučinog ulja, u Podravini postoji duga tradicija njegove proizvodnje i upotrebe, a jedna od najstarijih industrija uopće u Koprivnici bila je upravo proizvodnja bučinog ulja.
Bučine koštice prerađivale su se nekoć jednostavnim, arhaičnim postupcima u seoskim domaćinstvima posvuda po Podravini.
Kako navodi dr. Dragutin Feletar u knjizi "Prilozi za povijest Podravke" (Koprivnica, 1980.), u tijeku 1. svjetskog rata obitelj Braun osnovala je mali pogon za preradu bundevskih koštica u ulje te proizvodnju pogača za stočnu hranu (Feletar, 20). Taj se pogon nalazio uz zgradu Novog koprivničkog paromlina utemeljenog 1894. godine (lokacija današnjeg Podravkinog mlina). Između 1920. i 1923. godine, kada se proizvodnja bundeva u Podravini uhodala, a potrošnja jestivog ulja na tržištu povećala, obitelj Braun i dioničari grade novu zgradu uljare, koja postoji i danas uklopljena u Podravkine proizvodne hale. "Industrija ulja d.d." doživjela je nova proširenja tijekom 1927. i 1928. godine, a osim bundevskih koštica prerađivao se i suncokret, uljana repica, kikiriki, kokosov orah, sezam i druge uljarice. Ova uljara '30-ih godina 20. stoljeća pripada među najznačajnije industrije sjeverozapadne Hrvatske s gotovo 300 zaposlenih radnika. Ljudevit Braun, direktor "Industrije ulja d. d.", primio je 1932. godine posebno odlikovanje u kojem se ističe da je proizvod te uljare "Ulje s markom Crnac i izvan granica Jugoslavije poznato kao prvorazredno" (Feletar, 20). Nažalost, zbog širih konkurentskih interesa krupnog kapitala, rad ove uljare prekinut je 1937. godine (Feletar, 24).
Međutim, na drugom kraju grada, uz potok Koprivnicu, postojao je jedan mlin duge i zanimljive povijesti, koji će od 1959. godine postati mjesto proizvodnje bučinog ulja. Taj je mlin inače poznat kao prvi koprivnički parni mlin, jer je još 1858. godine tadašnji vlasnik Ivan Đurkan dao vodeni pogon nadopuniti parnim. Kasnije je mlin imao više različitih vlasnika, a nakon nacionalizacije, od '50-ih godina 20. stoljeća predan je Poljoprivrednoj zadruzi Koprivnica. Godine 1959. u dijelu staroga mlina i dozidanim prostorijama montira se mala tvornica za preradu ulja, čime je zapravo nastavljena bogata koprivnička tradicija uljarstva (Feletar, 201). Godine 1966. prestaje se s meljavom žitarica u bivšem "Zadrugaru" i od tada na ovoj lokaciji radi jedino uljara. Slijedom višekratnih integracija, najprije u "Koprivnički elektromlin" 1963. godine, a potom u veliku organizaciju PIK "Podravina" 1971. godine, ova uljara s početkom 1972. godine ulazi u sastav Podravke. Tako se proizvodnja bučinog ulja od 1972. pa sve do 1997. godine odvija u okrilju i pod markom Podravke. Tehnologiju proizvodnje bučinog ulja stvaranu dugi niz godina u ovoj uljari, od 1997. godine do danas nastavlja obitelj Hladnić.
Proizvodnja bučinog ulja, dakle, od izuzetne je važnosti za povijest industrije u Koprivnici. No, bučine koštice prerađivale su se nekoć i jednostavnim, arhaičnim postupcima i u seoskim domaćinstvima posvuda po Podravini. Do sredine 20. stoljeća poljoprivredna domaćinstva nastojala su na vlastitim oranicama proizvesti većinu namirnica za svoje potrebe. Tikve su se sadile jer su kvalitetna hrana za stoku, a koštice su se vadile, prale, sušile i spremale za "koščično" ulje. Crno bučino ulje naročito se upotrebljavalo tijekom dugih postova u Adventu i korizmi. U tim razdobljima ulje se kuhalo svaki tjedan, obično srijedom i petkom. "Ob četiri vure, još za debelog mraka, već su snehe na stupi pod strohaj. Snehe su koščice trebile, sušile v krušni peći i stupale u drvenoj stupi tak dugo dok se ne dobi masna grudva. Onda su to izvadile v struganjku, pod kotlom su nakurile i dok voda zavri, koščice zakuhale. To se moralo mešati i škropiti z ladnom vodom z lončeka da pene ne skipe. Ulje je isplivalo na površinu i obralo se v ranjglu u kojoj se još kuhalo dok sva voda ne ispari." Gotovo ulje pospremalo se u keramičke ćupove uskog grla. Bilo je domaćinstava u kojima se nije kuhalo bučino ulje, ali su očišćene koštice nosili u uljare i mijenjali za ulje.
Svaki put dok se kuhalo ulje, pekla se zlevanka sa "žufom".
Dok mnogi danas tek otkrivaju blagodati finog bučinog ulja, u Podravini postoji duga tradicija njegove proizvodnje i upotrebe.
Upotreba "koščičnog" ulja bila je uobičajena jer ga se nije moralo kupovati u dućanu kao suncokretovo. Unatoč tome što je bilo relativno dostupno, jer se radilo kod kuće i od domaće sirovine, bučino ulje vrlo se cijenilo.
Svaki put dok se kuhalo ulje, pekla se zlevanka sa "žufom". Naime, umjesto s mlijekom, zlevanka se umutila s tekućinom koja je preostala u kotlu nakon kuhanja koštica. "Ozgor se još polejala z crnim uljem, i bila tak mefka". Tekućina "žufa" koristila se i za kuhanje kisele repe. Pod nazivom "žufa" u Podravini se podrazumijeva i "mela od koščic", suhe tikvine koštice stučene u možđaru i prosijane, a dodavale su se kod miješenja pogača i pogačica, u nadjev za "kašnjake" ili kuhanom jelu od prosene kaše ("žufa kaša"). Spomenuti "kašnjaki" – štrukli s hajdinskom ili prosenom kašom i bučinim uljem, primjer su specifičnog jela iz tradicijske podravske kuhinje koje se s lakoćom može uklopiti u suvremeno kulinarstvo i turističku gastronomsku ponudu.
Bučino ulje, ipak, najčešće se koristi kod pripreme salate od kiselog zelja, graha, luka ili zelene salate, i za tu primjenu nema za Podravca ulja koje može nadmašiti okus i miris bučinog ulja.
:(Još nema komentara