U glavi su slike, koje bih rado podijelila s drugima, što i činim, svjesna ograničenosti pisane riječi, ali svjesna isto tako moje obaveze da izrazim zahvalnost domaćinima i Coolinariki, ma kakvu snagu riječi imale.
Pisana riječ nije dovoljna da opiše moje zadovoljstvo i ushićenje tijekom boravka u Koprivnici i gradovima koje sam obišla zahvaljujući mojim domaćinima, vjernim korisnicima Coolinarike. Nakon povratka u Kanadu, moje putovanje, susreti s dragim ljudima i radost koju sam doživljavala na svakom koraku, stalni su predmet razgovora u mojoj kući, ali sada, dok ovo pišem, u strahu sam da me riječi neće izdati i da moj opis neće dočarati na pravi način uzbuđenje, oduševljenje i sreću, koje sam osjećala od Križevaca, Koprivnice, preko Splita, Sarajeva, Tuzle do Beograda i Zagreba.
Oko mene su trajne uspomene s putovanja, pokloni koje sam dobila, suveniri, fotografije i vjerojatno će proći još dosta vremena dok sve ove drage stvari budu odložene i stavljene na "pravo" mjesto. A u glavi su slike koje bih rado podijelila s drugima, što i činim, svjesna ograničenosti pisane riječi, ali svjesna isto tako moje obaveze da izrazim zahvalnost domaćinima i Coolinariki, ma kakvu snagu riječi imale.
Sunčan dan u Zagrebu nagovijestio je radost koju ću osjećati sve do povratka kući, u Kanadu. Na aerodromu su me dočekali stari prijatelji, koje do tada nisam osobno poznavala! Mema i Željko! Zahvaljujući Coolinariki i međusobnoj e-mail prepisci, mi smo već proveli mnoge dane zajedno u ćaskanju o mnogim temama koje su predmet obostranog zanimanja, o kulinarstvu (naravno), ali i o životu koji živimo, porodici, djeci i muževima koji nose isto ime! Prepoznali smo se istog trena, popili kavicu na aerodromu u društvu foodfan, naše zajedničke prijateljice.
I krenuli smo u sjajnom raspoloženju prema Križevcima, pitomom mjestu nadomak Zagreba, gdje se dobri ljudi, susjedi, raduju svakom dobronamjernom gostu kao najmilijem. Kad smo došli pred Meminu kuću, prišli su nam kao da i sami dijele moju radost dolaska i unijeli moje stvari u kuću, što je gesta koju nikad neću zaboraviti. Kao što neću zaboraviti ni susret s učiteljicom TanjaLove (kako je znamo kroz Coolinariku), koji se odigrao u seoskoj školi na putu do Križevaca, iznenadno, u režiji Meme i Željka, kao jedan iz niza dragih susreta koji će uslijediti.
Mnogi učesnici svečarskog skupa u Koprivnici bili su brži od mene i već su opisali pojedinosti na stranicama Coolinarike. Bio je to party kakav se samo može poželjeti. I opisu naše -Violet-Love- ja zbilja nemam što dodati. Vidjela sam je u Križevcima kamo je stigla s mamom Jaglac da pozdravi Kanađanku s Coolinarike. Kako smo odmah poveli prisan i srdačan razgovor, izgledalo je kao da se poslije dužeg odsustva ponovo sreću poznata, voljena lica, što je u neku ruku i točno, jer Violet i ja smo se kroz međusobnu prepisku toliko zbližile da sam je počela oslovljavati s "moja ćera". Uglavnom, "križevačka porodica" je stigla u Koprivnicu u dobrom raspoloženju, što će reći potpuno spremna za radosti, koje će tek uslijediti, i to od prvog susreta s domaćinima - karmelom i andrejom, preko upoznavanja s agathom, čiji je rođendan upravo pao na ovaj dan, i omniom, također starom prijateljicom s Coolinarike, do toliko željenog viđenja sa supružnicima Li, Mirom i Sašom, s kojima ću, kao mojim novim domaćinima, provesti nezaboravne dane u Splitu.
Čarolija susreta u Koprivnici nije samo dan proveden u svečarskom ugođaju, koji je Coolinarika pružila svojim korisnicima ove godine, uzvraćajući od srca njihovoj ljubavi i vjernosti. U mom slučaju, i ne samo mom, čarolija Koprivnice je u povezivanju ljudi s različitih strana i trajnim prijateljstvima koja iza svega ostaju. Priča ovdje počinje s Mirom i Sašom, koji su zapostavili sve svoje dnevne obaveze, da bi gostu pričinili zadovoljstvo.
Nikad ranije nisam bila u Splitu i možete zamisliti s kojim sam ushićenjem u njihovom društvu obilazila grad: tvrđavu s koje puca fantastičan pogled na more, Marjan i Katedralu. Sjedili smo na klupi na obali, gledali u more i ćaskali, družili se kod "Zbirca" s ivloncom3, kolacaricom, MALOMVJEVERICOM, hanibani, agathom i elmap išli na izlet u Trogir i Skradin. Ugostili su me kao najdražeg člana porodice i ja to nikad neću zaboraviti.
Puna utisaka i zahvalnosti, svakog dana sam se preko računala javljala mužu, opisujući radost koju osjećam, a on, koji bi rado da bude na mom mjestu, negdje u blizini Dioklecijanove palače ili na Bačvicama, žalio se na vrijeme u Kanadi. "Svaki dan pada kiša i hladno je. Rado bih igrao golf, ali nema teorije." Naravno, on uopće ne igra golf i ovo je samo bila packa na račun golfera, za koje, inače, misli da su najveće i najbogatije ljenčuge na svijetu.
Od Splita put me vodio do Sarajeva, koje je također bio na mapi Coolinarike. Kasno uvečer na autobusnoj stanici me dočekala Anam964 i kad smo stigle u dom Murgica, tamo je već bila foodfan iz Zagreba, koja kao da je jedva čekala da ja dođem u Sarajevo, kako bi i ona po prvi put vidjela ovaj grad. Noć smo proveli u smijehu i razgovoru, a već sutradan, usprkos neprospavanoj noći, jer umor ne prati sretne i zadovoljne, krenuli u šetnju Baščaršijom. S nama je bila i selmas, koja je došla iz Visokog samo da provede dan s nama, a ubrzo nam se pridružila i miaiva kojoj dugujem moje članstvo na Coolinariki. Zasladile smo se u "Egiptu", najpoznatijoj slastičarnici na Balkanu i poslije kraćeg poslijepodnevnog odmora krenule u večernju avanturu "Kod Kibeta", odakle se Sarajevo gleda kao na dlanu. Nova poznanstva - leli i Sinja78, i prekrasnu romantičnu večer, uz tamburice i punu trpezu! A već sutradan, opet put pod noge.
Tuzla nije moj rodni grad, ali sam u njemu provela najveći dio života. Zato nije neobično da sam s nestrpljenjem očekivala susret sa starim prijateljima, ali i Coolinaričarima iz ovog grada, koje nisam poznavala odranije. Dočekale su me Northie, bosancica i aroma i s njima sam tijekom boravka u Tuzli doživjela trenutke radosti i podsjećanja istovremeno, pogotovo na "Tenisu", koji je bio čuveno sastajalište iz moje mladosti, a i danas je mjesto okupljanja mnogih Tuzlaka. Pričala sam im o Koprivnici i susretima koje sam imala. "Dolazimo iduće godine", poručile su.
U Tuzli sam imala dovoljno vremena za prebiranje uspomena s puta i dok sam, dan prije odlaska u Beograd, u društvu Branke, moje kume i životne prijateljice, spravljala bosanski lonac, misli su me vodile u Križevce, gdje mi je Memina juha s domaćim rezancima ulila novu energiju poslije dugog puta iz Kanade; u Split, gdje sam prvi put, zahvaljujući Miri i Saši, probala bakalar; u Sarajevo, gdje sam nakon toliko godina jela "deset u pola, s lukom". Kakav bi to bio jelovnik da je na jednom mjestu! Pa još s leskovačkom mućkalicom, koju ću kasnije jesti u Beogradu i s hobotnicom pod pekom, što će je u Zagrebu, na kraju mog cool putovanja, pripremiti Vera (foodfan)!
Svakom dolasku u Beograd se radujem kao da je prvi i uvijek nanovo uživam u šetnji od Terazija preko Knez Mihajlove do Kalemegdana i platoa, s kojeg se pruža pogled, a od cijele ljepote zastaje dah: Novi Beograd kao na dlanu, ušće Save u Dunav, mostovi preko Save, brodovi, tegljači i jahte-restorani duž obale. Sa svojim novim domaćinima krenula sam istim putem, od Terazija. Kakvo sjajno društvo: anarad, Sneca, trendel, Nale, googowill ...i maslinka, koju sam s nestrpljenjem očekivala da upoznam. Neko vrijeme s nama je proveo i gootowann, u žurbi zbog posla, našavši ipak pet slobodnih minuta da pozdravi cool dame. I sada, kad se sjećam svih tih lica, razgovora koji smo vodile, najprije u šetnji, a zatim i u restoranu nadomak samog centra, pomišljam kako je život zaista čudo, jer uspijeva u neko doba spojiti i zbližiti ljude, do tada nepoznate i razdvojene tisućama kilometara, na način da to izgleda kao da smo stari znanci, kao da smo se oduvijek znali. Rastali smo se kasno uvečer uz zagrljaje i pozdrave: do novog viđenja! Susretu u centru grada prethodio je, inace, anaradin poziv da dođem na ručak, koji će ona pripremiti u svojoj kući i tu sam se, u prisustvu njenih roditelja, zatekla u toploj kućnoj atmosferi, koju mogu uspostaviti samo bliske duše. Do novog viđenja, anarad!
U autobusu, na putu do Zagreba, prve i posljednje stanice mog gotovo trotjednog krstarenja putevima Coolinarike ponovo sam proživljavala slike s putovanja. Je li moguće da sam u tako kratkom vremenu uspjela proputovati tolike gradove, stići na tako puno odredišta i susresti tako veliki broj cool prijatelja? O, moguće je, stvarno se dogodilo i dokazi nisu samo u mojoj glavi: u mom fotoaparatu je pohranjeno stotine fotografija, u mojoj torbi je desetine poklona i suvenira, sa sobom nosim i priznanje Coolinarike, koje mi puno znači. Stvarno se dogodilo! Kad me na kolodvoru u Zagrebu dočekala foodfan s pitanjem: "Jesi li umorna?" odgovorila sam: "Ne, nisam umorna." I mada me foodfan gledala s nevjericom i zabrinutošću, ja se doista nisam osjećala umorno, sve dok nisam došla kući, u Kanadu.
U Zagrebu sam se ponovo našla s društvom, koje sam zatekla na početku mojih putešestvija. Vera se, opet, toliko brinula o meni, samo da mi nešto ne nedostaje. I Mema i Željko su ubrzo bili sa mnom, došli su iz Križevaca da se pozdrave pred moj odlazak. Večer smo proveli u pivnici, u proširenom društvu (u kojem su još bili zgboba, AnaS, bedekowomen, DIANA, Milicza, supekemija, jajokukica, njambrek i cooharica), uz obilje hrane, pivo i tamburice. Rastanak je mogao potrajati do ujutro, ali to bi za mene bilo opasno, jer bih se u sitne sate mogla odlučiti za ponovljenu turu - Split, Sarajevo, Beograd, što mužu, koji u Kanadi zbog lošeg vremena "ne može igrati golf", sigurno ne bi bilo po volji. Po stotinu puta sam izgovorila "hvala", svima pojedinačno i Coolinariki, koja nas je spojila, osjećajući se kao da sam na sedmom nebu. Uskoro sam i stvarno bila na nebu, u avionu koji će me vratiti u Toronto, nadomak mog Kichenera, gdje sam, tisuće kilometara daleko od Koprivnice, prvi put saznala za Coolinariku i započela prepisku s dragim ljudima, koje sam, najzad, na mom dugom putu, i osobno upoznala.
Više fotografija pogledajte na tagu: cool-putovanje.
107Komentara