Čudni su putevi do likera

Likeri se uvijek drže u lijepim bocama. Oni domaći u kruškolikim bocama od brušenog kristala ili obojenog stakla sa zatvaračima u obliku kapljice. Kad ih se otvara i zatvara zveckaju.

Slična stvar je i s onim kupovnima. Amaretto Disaronno je poznat po svom okusu isto koliko i po četvrtastoj boci od mutnog smeđeg stakla s četvrtastim zatvaračem, Grand Marnier se kupuje u boci polukružnog tijela i dugog vrata, tople smeđe boje, Galliano liker od anisa i vanilije u visokoj piramidalnoj boci prozirnog stakla. Poput rijetke robe, likeri se i piju iz specijalnih skupih čaša. Uz kristalnu bocu s domaćim likerom uvijek su išle male kristalne čaše, one u obliku tulipana ili modernije, staklene i četvrtaste s debljim dnom.

Za kilogram boje za Alkeremes treba pronaći, zgnječiti i u prah pretvoriti 100.000 insekata.

Boja likera nije sporedna stvar, već znak raspoznavanja i dio užitka. Likeri od agruma, počevši od limoncella i mandarinetta do onih s narančom, često imaju izrazitu žutu ili narančastu boju. Likeri od čokolade i kave su smećkasti, oni od jaja, naravno, žuti. Međutim, postoje likeri koje sastojci nisu obdarili prirodno privlačnom bojom. Ljudska inventivnost je doskočila tom nedostatku. Vjerojatno rijetki pamte okus likera Blue Curacao, ali svi znaju koje je boje. Curacao plava je umjetna, jer je karipski liker od naranči sam po sebi bezbojan. Slična priča, ali nekoliko stotina godina ranije, dogodila se i s Alkeremesom. Izumitelji tog poznatog talijanskog likera, fiorentinski franjevci, odlučili su se za jarko crvenu. A budući da u to doba nije bilo umjetnih boja, svoju prepoznatljivu crvenu boju Alcermes može zahvaliti ni manje, ni više nego – kukcima, točnije, štitastim ušima iz porodice Coccoidea. Veliki neprijatelji poljoprivrednika, ali nezamjenjive za dobivanje tzv. karmin crvene boje. Za kilogram boje treba pronaći, zgnječiti i u prah pretvoriti 100.000 insekata. Možda upravo zbog te veze s insektima, na Siciliji je bio običaj da se djeci koja nemirno spavaju i imaju česte noćne more daje žličicu likera kao lijek protiv "crva straha".

Da nije bilo bolesti, ne bi bilo ni likera! Ne zvuči kao uspješna promidžbena parola, ali za brojne likere, naročito one nastale u srednjem vijeku, predstavlja istinitu činjenicu. Najstariji izumitelji likera bili su fratri, alkemičari, liječnici. U nedostatku lijekova, likeri su trebali pomoći kod brojnih bolesti i u tu svrhu su se često koristile ljekovite trave. Recepture slavnih likera poput francuskih Benedectine i Chartreuse još su uvijek tajna za javnost, a stoljećima su putovale iz ruke u ruku poput vrijednosnih papira. Angosture je također liker nastao s ciljem da liječi ili barem pomogne kod zdravstvenih problema. Izumitelj je pruski liječnik Johann Siegert, koji je sudjelovao u osloboditeljskim ratovima Simona Bolivara u Južnoj Americi te je tamo liječio brojne vojnike pogođene infekcijama probavnog trakta. Nakon četiri godine usavršavanja, 1824. je počeo s korištenjem likera za poboljšanje apetita i cjelokupnog zdravstvenog stanja bolesnika.

Osim što su starinski, likeri često imaju romantičnu povijest. Za Amaretto legenda kaže da je nastao u doba kada je talijanski slikar Bernardino Luini boravio u Saronnu kako bi u tamošnjoj crkvi oslikao fresku Bogorodice u iščekivanju Tri kralja. Živio je u pansionu vrlo privlačne gospođe koja mu je ubrzo postala ljubavnicom. Kako to često biva, osim ljubavnice, poslužila mu je i kao model za Bogorodicu. Počašćena, ona mu je poklonila svoj liker od karameliziranog šećera, badema, različitih ljekovitih trava i brandyja. Luini ga je pronio svijetom, gdje je postigao daleko veću popularnost od njegove freske.

Recepture slavnih likera poput francuskih i još su uvijek tajna za javnost.

Da povijest likera pomalo sliči soap operama, pokazuje i "slučaj Cynar". Izumitelj talijanskog likera od artičoka, Angelo Della Molle, umro je 2001. u 93 godini života. Osim likera, njegova glavna strast u životu bile su žene. Otac šestoro djece sa šest različitih partnerica, samo se dva puta ženio. Posljednji put 2000. sa svojom 40 godina mlađom sekretaricom Eleonorom. Oporukom je upravo njoj ostavio svoje nasljedstvo procijenjeno na 50 milijuna eura. U velikoj sudskoj priči, dostojnoj najnapetijih epizoda Dinastije, sud je odlučio da i njegova djeca imaju pravo na dio nasljedstva te se Eleonora morala zadovoljiti tek s desetak milijuna.

Škotski liker Drambuie neraskidivo je vezan za pustolovni život princa Charlesa Edwarda Stuarda, koji je 1745. stigao na škotski otok Sky, kako bi sudjelovao u pobuni protiv Georgea I. Nakon neuspjele namjere, Charles bježi s otoka te je prisiljen živjeti u tajnosti. U tome mu pomažu brojni škotski klanovi, naročito onaj McKinnon. Njima Charles za zahvalu otkriva tajni recept likera, za kojeg je smatrao da mu podaruje snagu i zdravlje, a kojeg mu je "smućkao" njegov osobni ljekarnik. Na naljepnici likera, ispod naziva još uvijek stoji natpis "Remember the gift of the Prince".

Moderni stručnjaci za marketing znaju vrlo dobro iskoristiti osobine koje priziva liker - romantiku, tajnovitost, ženstvenost. Nedavno je tvrtka koja proizvodi Cointreau, francuski liker od naranči, lansirala na tržište ružičasti kovčežić koji sadrži bocu Cointreaua, dvije čaše i ružičasti shaker. Kao promidžbeno lice izabrana je Dita Von Teese, kraljica burlesque, romantična, tajanstvena i ženstvena. Tvrtka je samo u prošloj godini zabilježila preko 100 milijuna eura zarade.