Hodočašće u Svetu zemlju

Hodočašće u Svetuzemlju

Vrijeme je Adventa, Božić je pred vratima i to je najprikladnije vrijeme da se sjetimo hodočašća u Svetu zemlju.

UVOD

            Prije pet godina posjetili smo Kraljevinu Jordan, i u Jordanu mjesto na rijeci Jordan, mjesto na  kojemu je Ivan Krstitelj krstio Isusa. To mjesto nalazi se na lijevoj obali rijeke Jordan, a na desnoj obali rijeke, samo desetak metara dalje je Izrael, i mjesto na kojem se od sedmog stoljeća, nakon dolaska Arapa na istočnu obalu rijeke Jordan, vrše pobožnosti u svezi Isusovog krštenja. Zapravo, ne zna se sa sigurnošću točno mjesto Isusovog krštenja, ali se vjeruje da je na istočnoj obali rijeke Jordan. Tada smo poželjeli jednom posjetiti i tu drugu stranu.

          A pošto nam je agencija Ichtis Travel u susjedstvu, jednog lijepog dana smo svratili i odlučili se na put u Izrael. U početku smo mislili da se radi o običnom turističkom putovanju, ali smo poslije shvatili da se radi o hodočašću u Svetu zemlju.

            Našu grupu činilo je 22 hodočasnika iz Hrvatske katoličke misije u gradu Nurnbergu, naših ljudi koji žive i rade u Njemačkoj, zajedno sa njihovim župnikom Don Vitomirom, Mira, ja i jedna starija gospođa iz Splita, kao i jedan mladi bračni par iz Splita. Pratiteljica putovanja Nataša čekala nas je u Nazaretu.

Subota, 2.03.2013. Zagreb     

            Nas petoro putnika iz Splita sastalo se u zagrebačkoj zračnoj luci. Svi putnici za Izrael, pa tako i mi, morali su proći posebnu sigurnosnu provjeru, koju su vršili izraelski stručnjaci. Sve su to vrlo mladi ljudi, teško da koji ima preko trideset godina, ali itekako dobro znaju svoj posao i vrlo temeljito ga obavljaju.  Malo mi je bilo čudno da se takvi pregledi obavljaju u Zagrebu, kad letimo za Istanbul, i tamo hvatamo drugi avion za Tel Aviv. Ali, nedokučivi su putevi tajnih i tome sličnih službi.

            Letjeli smo avionom Turkish Airlines-a. To je vrlo jaka i velika zrakoplovna kompanija i usluga u avionima je stvarno na visini.

            Prilaz Istanbulskoj zračnoj luci Ataturk vodio nas je preko starog središta Istanbula, preko palače Topkapi, u kojoj je stolovao Sulejman Veličanstveni, preko Aje Sofije i  Zlatnog roga. Pogled iz visine od nekoliko stotina metara bio je zaista prekrasan.

            Istanbulska zračna luka Ataturk je zaista velika, dobro organizirana i uredna. Snalaženje nije nikakav problem, sve piše na turskom i engleskom, a svi znaju barem malo engleski. A pokazalo se da i mi znamo iznenađujući broj turskih riječi, zahvaljujući turskoj vladavini u Bosni. Problem je bio u tome što smo morali dugo čekati do našeg leta, oko pet-šest sati. To je premalo vremena da bi se isplatilo izaći iz zračne luke i otići u Istanbul. A velike su mogućnosti da se zapne u gradskoj gužvi i ne stigne na avion.  Zato smo ostali u zračnoj luci.

            Za Tel Aviv smo letjeli opet avionom Turkish Airlines-a. Već je bila noć, kad smo sletjeli u Tel Aviv. Tu nas je čekao kombi, koji nas je odmah prebacio do Nazareta, gdje smo se smjestili u hotelu "Plaza".

1. dan, nedjelja 3.03.2013. NAZARET

             Nazaret,  grad je na sjeveru Izraela , udaljen  25 kilometara od Galilejskog jezera te oko 9 kilometara od planine Tabor. Na zapadu se protezala plodna Jizreelska ravnica, a nakraju, gorski lanac Karmel, u Bibliji opjevan zbog svoje ljepote. Danas je to grad jedno od važnih kršćanskih svetišta te broji oko 80.000 stanovnika. Nalazi se na visini od 350 metara iznad razine mora, između 500 metara visokih brežuljaka koji formiraju većinu najjužnijih dijelova planinskog masiva Libanona.  Glavna prometnica između Egipta i unutrašnje Azije Via Maris prolazi u blizini Nazareta te ide sjeverno prema Damasku.

            U Isusovo doba Nazaret je bio beznačajno mjesto, i nalazio se na malom brežuljku, na kojem se danas nalazi franjevački samostan. Do danas su sačuvane neke nastambe i podzemna spremišta, koja su često bila povezana podzemnim hodnicima.

            Znakovi židovske nazočnosti u Nazaretu sežu do 200. god.pr. Krista. Za vrijeme Herodove vladavine tu je živjela djevojka Marija, zaručena za stolara Josipa. Bog joj je preko anđela Gabrijela navijestio da će roditi sina, kojeg će nazvati Isus, koji dolazi spasiti svijet, jer je Božji sin.

            Danas su žitelji Nazareta Arapi, većinom muslimani, pa je tako Nazaret najveći arapski grad unutar granica izraelske države. Zato su Židovi 1957. godine na brijegu, istočno od Nazareta,  osnovali novi grad, koji su nazvali Nazaret Illit (Gornji Nazaret), i u njemu živi oko 40.000 stanovnika, uglavnom Židova.

            U Nazaretu je Isus proveo djetinjstvo i mladost, tu je naučio zanat stolara, živio i radio kao stolar, i iz Nazareta je krenuo na svoje poslanje, navješćujući Radosnu vijest.

            Rano smo ustali, pogled s prozora hotela otkrio je grad na brežuljcima, sve kuće su niske i male, skoro da nema nema zgrade preko četiri kata. Odmah ispod prozora, na zgradi s druge strane ulice bila je izvješena velika plavo-bijela izraelska zastava.

             Kao iskusni svjetski putnici, posvetili smo veliku pažnju doručku. Dobro smo se najeli, bez suvišnih eksperimenata, jeli smo uglavnom jaja sa slaninom i slično.

            Ukrcali smo se u autobus, koji će nas voziti tijekom čitavog putovanja po Izraelu. Nataša je bila vodič, a don Vitomir je vodio pobožnosti.

            Prva postaja u obilasku Nazareta bio je franjevački samostan, u sklopu kojeg je Bazilika Navještenja i crkva sv. Josipa. 

            Bazilika Navještenja je velebna nova crkva, završena 1969. godine. Građena je od armiranog betona, iznutra ostavljenog kako je ostalo nakon betoniranja, ali izvana je cijela bazilika obložena domaćim kamenom. Duga je 64 metra, široka 27m, i visoka 12 m. Izgrađena je na temeljima stare, nešto veće križarske crkve. Na njenom uređenju radilo je mnogo umjetnika. Veličanstveno pročelje na zapadu krasi veliki brončani kip Isusa, a u dvorišnom trijemu na južnoj strani bazilike na zidu trijema postavljeni su zavjetni darovi mnogih naroda, pretežno sz to slike ili mozaici. Među njima je i mozaik iz Hrvatske, s Gospom bistričkom u središtu, koji je 3. travnja 1978. g. posvetio kardinal Kuharić.

            Bazilika je pojam , koji će zbuniti mnoge neupućene vjernike i laike. A zapravo je to naziv za antičke građevine, pravokutnog oblika, podijeljene uzdužno u tri (ili više) lađe, odijeljene redovima stupova. Srednja lađa je nešto šira i viša, i obično završava poluokruglom apsidom. Naziv dolazi od grčke riječi basileus, što znači kralj, vladar ili visoki državni činovnik. Antičke bazilike su bile rezidencije vladara, ili visokih činovnika. Nakon pojave kršćanstva bazilika je postala osnovni oblik kršćanskog hrama.

             Bazilika Navještenja je podijeljena u dva kata. Gornji dio je velik koliko i cijela bazilika, i predviđen je za veće obrede. Donji dio je svetište, u čijem središtu je Špilja navještenja. Cijeli donji dio crkve je jednostavno uređen. Špilja Navještenja je mjesto, gdje se Isus utjelovio, i gdje je rasla i sazrijevala njegova majka Marija i na kojem je anđeo Gabrijel Mariji navijestio da će roditi Božjeg sina.

            Oba dijela crkve povezana su optički velikim osmerokutnim otvorom iznad kojeg se nalazi golema kupola, 57 metara visoka i promjera 18 metara, oblika preokrenute čaške ljiljana.

            Iza špilje, na sjevernoj strani, brižljivo natkriveni pristupnom terasom, nalaze se ostaci nazaretskog naselja iz Isusovog vremena, a tu je i muzej s najvrijednijim arheološkim nalazima.

            Ovdje smo se upoznali sa, za nas, novim oblikom križa. To je jeruzalemski križ, a on se sastoji od istokračnog križa, i četiri manja istokračna križa, smještena u polja između krakova glavnog križa.

            Stotinjak metara sjeverno od Bazilike Navještenja nalazi se crkva sv. Josipa. Obje crkve povezane su zgradom franjevačkog samostana, građenog 1930. godine.  Ovdje smo sudjelovali u sv. Misi.

            Crkva sv. Josipa podignuta je početkom dvadesetog stoljeća na temeljima stare križarske crkve, koja je bila podignuta na mjestu kuće sv. Josipa, odnosno Svete obitelji. Tu je Marija othranila Isusa. Zato se ovo mjesto zove i Kuća othrane.

            Na sjevernoj strani crkve jednim stubištem silazi se do kripte, u kojoj je krstionica, veličine 2x2x2 metra, u koju se silazi sa 7 stuba, koje simbolizraju 7 svetih sakramenata.

            Krenuli smo autobusom za Kanu Galilejsku. Pred tim mjestom ima jedna gostionica, u kojoj smo probali tradicionalno izraelsko jelo shawarmu.

 To je vrsta fast food jela, koje se sprema od komada različitih vrsta mesa, nabodenih na vertikalni ražanj, koji se okreće ispred vatre. Ispečeno meso reže se velikim nožem, i sakuplja u posebne plitice. Servira se na tanjur, ili, poput ćevapa u nas, u lepinju, uz dodatak nekih začina i umaka. Dakle slično kebabu, ili grčkom girosu. Bilo je ukusno, pomalo pikantno, i ne suviše skupo, 10 dolara porcija. Plaćali smo dolarima, za sve vrijeme putovanja po Izraelu njihov novac, šekel, jedva da smo i vidjeli.

            Kana Galilejska leži sjeveroistočno od Nazareta, 7 kilometara cestom prema Tiberijadi. Naseljena je uglavnom muslimanima, ima oko 8000 stanovnika. Na početku mjesta nalazi se grkokatolička crkva, malo dalje u mjestu je grčka pravoslavna crkva, i blizu nje nalazi se svetište i rimokatolička župna crkva. 

            Kana Galilejska je još jedno sveto mjesto. Poznata je po Isusovoj brizi prema mladencima, kojima su na vjenčanje bili pozvani Isus, Marija i njegovi učenici, i kojima je usred slavlja ponestalo vina. Isus je na molbu svoje majke Marije riješio problem tako što je vodu pretvorio u vino. To mu je bilo prvo čudo, koje je izveo.

            Na taj događaj podsjeća nas franjevačka samostanska i župna crkva, relativno mala, ali vrlo lijepa zgrada od kamena, sa dva zvonika. Na ulazu piše na engleskom "wedding church", što će reći crkva za vjenčanja. U toj crkvi don Vitomir održao je misu, tijekom koje su svi bračni parovi iz naše grupe obnovili bračne zavjete. Nismo se usudili priznati da nas dvoje nismo crkveno vjenčani, pa smo i mi obnovili bračni zavjet. Gospodin će imati razumijevanja za nas, bitno je da se volimo. Kupili smo i certifikat o obnovi bračnih zavjeta za 5$.

   Ovdje nam je Nataša podijelila radio uređaje, koji su nam omogućili da slušamo sve što ona govori, i ako se malo udaljimo ili je gužva. Moj uređaj je slabo radio. Kasnije sam dobio drugi uređaj.

            Naše putovanje nastavili smo prema brdu Tabor, koje se uzdiže usred Jizreelske ravnice. Brdo je visoko oko 550 metara iznad okolne ravnice i najviše je brdo u Donjoj Galileji. Na vrhu brijega je visoravan, duga oko 1200 m i široka oko 400 m. Do nje se dolazi 4 km dugom, vrlo uskom i zavojitom brdskom cestom, kojom veliki autobus ne može proći. Zato na velikom parkiralištu u ravnici, pri dnu brda, čeka veći broj kombi-taksija, koji prevoze turiste na visoravan. A na parkiralištu je i restoran, u kojem se može popiti sok, kojeg barmen cijedi od svježeg i hladnog voća, pred mušterijom. Sprava za cijeđenje je vrlo jednostavna, na ručni pogon. Dok smo čekali na taksi, popili smo sok od šipka. Bio je vrlo ukusan... cijena 5$ velika čaša.

            Vožnja do vrha brda bila je uzbudljiva, pogled kroz prozor taksija podsjetio me na uspon na Monte Cassino u Italiji. S jedne strane ceste bilo je brdo, a s druge provalija. A cesta je bila asfaltirana, uska i zavojita, a uz rub ceste ponegdje je bila ograda.

            Cesta dolazi do Vrata Vjetra, kroz koja se ulazi u ograđeni prostor, u kojem se nalaze dvije crkve, grčka crkva sv. Ilije u sjevernom dijelu, i katolička Bazilika Preobraženja u južnom dijelu.  Pored Bazilike Preobraženja nalaze se ruševine benediktinskog samostana iz doba križara, franjevački samostan, gostionica i obvezna trgovina sa suvenirima.

            Na pročelju Bazilike Preobraženja dva su masivna kamena zvonika, povezana polukružnim lukom. Bazilika je izgrađena dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, na temeljima stare križarske crkve, koja je opet bila na temeljima još starije bizantske crkve. Krovna konstrukcija izgrađena je od slavonske hrastovine, koju je za izgradnju crkve darovao grof Eltz Vukovarski.

             Ova bazilika je dobila ime po Isusovom preobraženju. Isus se bio vratio dolinom rijeke Jordan u Galileju i predvečer je s apostolima bio u podnožju gore Tabor. Tu je zapovjedio apostolima, da ga pričekaju, jer se ide pomoliti. Pozvao je samo apostole Petra, Ivana i Jakova i s njima se popeo na vrh gore. Ta tri apostola najviše su se isticali u vjeri i gorljivosti.

            Kada su došli na vrh, Isus je potražio samotno mjesto i molio se. Apostoli su također molili, ali su zaspali. Kada su se probudili ugledali su veličanstven prizor Isusova preobraženja. Isus je imao i dalje isto tijelo i lice, ali ga je obasjala nebeska svjetlost i Isusovo lice zasjalo je kao sunce. Od sjaja, odjeća mu je postala bijelija od snijega.

            Pokraj Isusa ukazali su se Mojsije i Ilija kao nebeski svjedoci. Njih dvojica glavni su predstavnici Staroga zavjeta. Mojsije je oslobodio židovski narod iz egipatskog ropstva, preveo ga preko pustinje i proglasio židovski zakon. Ilija je najveći prorok Staroga zavjeta. Isus se našao uz njih kao najveći prorok i zakonodavac. Njih dvojica su svjedočili, da je Isus Mesija koji će ispuniti židovski zakon. Mojsije i Ilija razgovarali su s Isusom o svršetku Isusovu tj. o muci, uskrsnuću i uzašašću. Kada je završavao Isusov razgovor s njima, kojeg su slušali trojica apostola, Petru je bilo žao, da to završi pa je rekao: "Gospodine, dobro nam je ovdje biti. Ako hoćeš, načinit ću ovdje tri sjenice, tebi jednu, Mojsiju jednu i Iliji jednu. U Svetom Pismu je dodano, da je Petar to rekao ne znajući što govori. Bio je zanesen prizorom.

            Pogled s vrha brda bi bio veličanstven, da nije bilo izmaglice. Nažalost, nama je izmaglica uskratila taj doživljaj. A bilo je prilično vjetrovito i prohladno.

            Vratili smo se u hotel u Nazaretu, i večerali.

2. dan, ponedjeljak, 4.03.2013.

            Ustajanje  je bilo opet rano, u 6 sati. Poslije doručka krenuli smo prema Genezaretskom jezeru.

            Uz obalu  Genezaretskog jezera nalazi se 150 metara visoko Brdo Blaženstva.  Po    predanju Isus je na ovom brdu više puta  propovijedao i jednom prilikom je održao govor zvan "govor na gori". U spomen na taj događaj izgrađena je osmerokutna crkva sa kupolom, i  trijem oko crkve, oblikovan stupovima. Projektirao ju je talijanski arhitekt Barluzzi. Za gradnju crkve korisili su crni bazalt i bijeli vapnenački kamen iz obližnjih kamenoloma. Ispod kupole je dvostruki oltar, a na zidovima se nalazi osam visokih prozora, na kojima je na latinskom ispisano na svakom przoru po jedno blaženstvo.

             Ispod njih se nalazi osam niskih prozora. Sa trijema oko zgrade crkve pruža se veličanstven pogled na okolicu i na Genezaretsko jezero. Oko crkve je uređen veliki park, sa mnogim stablima i izvorima vode .

            Nastavili smo put do mjesta Tabge, odnosno do mjesta na kojem je Isus nahranio 5000 svojih sljedbenika sa pet kruhova i dvije ribe, tu se nalazi sedam izvora vode, odatle grčko ime tog mjesta Heptapegon.

            Ovo mjesto kupila je Njemačka udruga za Palestinu, krajem devetnaestog stoljeća. Arheološka iskopavanja pokazala su ostatke bizantske crkve. Kasnija istraživanja pokazala su da se radi o crkvi koju je podigao Josip iz Tiberijade, po nalogu cara Konstantina.Pred apsidom se nalazio kamen na koji je Isus  položio onih pet kruhova i dvije ribe. Ta crkva srušena je u potresu. Na tom mjestu izgrađeno je i rušeno još nekoliko crkava. Pedesetih godina dvadesestog stoljeća benediktinci su izgradili mali samostan, i započeli izgradnju nove crkve, na temeljima stare bizantske crkve. Završena je i posvećena 1983. godine.

            U crkvu se ulazi kroz mali klaustar, i kojem je bazen s ribama, kojeg napaja voda iz sedam izvora, po kojima je to mjesto dobilo grčko ime Heptapegon. Iz klaustra troja vrata vode u trobrodnu crkvu. Pred oltarom, na temeljima prve crkve, nalazi se Sveta stijena na koju je Isus položio kruh i ribe.

            Blizu Heptapegona, na obali Genezaretskog jezera, nalazi se crkva Petrovog prvenstva. Tu se Isus ukazao apostolima treći put poslije uskrsnuća. Apostoli su lovili ribu, ali bez uspjeha. Isus im je rekao gdje da bace mreže, i kad su  tako učinili, uhvatili su mnogo ribe. I tada je Isus učinio Petra prvim među apostolima. Po predaji to se dogodilo u maloj uvalici, nedaleko od Heptapegona. Tu je u četvrtom stoljeću izgrađena mala crkvica, i rekonstruirana u petom stoljeću. Rekonstrukcija je povećala crkvu, zidovo su bili jako debeli, oko metar i pol, a pred apsidom je bila velika stijena, nazvana Mensa Christi (Kristov stol). Ova stijena je vjerojatno služila hodočasnicima kao stol za obred blagovanja.

            Ova crkva bila je srušena u sedmom stoljeću, vjerojatno su to učinili Perzijanci. Zatim je na tom mjestu izgrađeno i porušeno više crkava. Ruševine su krajem devetnaestog stoljeća  kupili franjevci, a današnja crkva od crnog bazalta izgrađena je 1935. godine, 1982. godine svetište je obnovljeno. Tu se nalazi i veliki mozaik u spomen posjete pape Ivana Pavla II.

            Kad smo vidjeli kako je izgledalo na obali Genezaretskog jezera, došlo je vrijeme da se pogleda kako to izgleda sa jezera. U blizini svetišta nalazi se pristanište za jezerske brodove. To su drveni brodovi, veličine naših trabakula, uređeni za kratke izlete po jezeru. Brod na kojeg smo se ukrcali dosta je velik, i loše održavan. Dobro bi mu došlo jedno dobro bojanje. Na brod se ukrcala cijela naša grupa, drugih hodočasnika nije bilo. I kad smo se svi ukrcali, počela je fešta za turiste. Jedan član posade podigao je hrvatsku zastavu na jarbol, pored izraelske, a iz brodskog razglasa zasvirala je hrvatska himna. I onda smo krenuli u laganu vožnju uz obalu jezera. Don Vitomir je pročitao neke izvatke iz evanđelja. Pogled na obalu, crkvu Petrovog prvenstva, i neke druge zgrade na obali bio je vrlo lijep. Promijetio sam i snimio jednog galeba, koji je izgledao kao da stoji na vodi, a zapravo je stajao na nekakvom drvetu, koje je plivalo neposredno ispod površine vode.

             Genezaretsko jezero ili Galilejsko more ili Galilejsko jezero, naziva se još Tiberijadsko jezero (Tiberijsko jezero), jezero Kineret (Kinaretsko jezero); najveće je slatkovodno jezero na teritoriju Izraela. Naziv Galilejsko dobilo je po pokrajini Galileji u kojoj se nalazi. Genezaret je njegovo starije ime prema gradu koji je postojao uz njegovu obalu, a Tiberijadsko se nazivalo od 1. st. po gradu Tiberijasu. Kinaret je njegovo današnje službeno ime.

            Genezaretsko jezero dugo je 21, a široko oko 13 kilometara. Površina mu je 166 km kvadratnih. Najveća dubina mu je 48 metara. Nalazi se 213 metara ispod razine mora, što ga čini drugim najnižim na svijetu, na prvom je mjestu Mrtvo more. U njega se na sjeveru ulijeva i na jugu iz njega izvire rijeka Jordan koja se kasnije ulijeva u Mrtvo more. Jezero je bogato ribom.

            Spominje se u djelima povjesničara Josipa Flavija, kao i u evanđeljima jer je Isus uz njega djelovao: tu je hodao po vodi, pozvao 5apostola (Petra, Andriju, Ivana, Jakova i Mateja), nahranio pet tisuća ljudi, a na brdu povrh njega održao je Govor na gori.

            Nakon kratke vožnje po jezeru, oko sat vremena, iskrcali smo se i otišli na ručak u jedan restoran, odmah uz brodsko pristanište. Restoran se zvao restoran sv. Petra, i tu smo jeli ribu sv. Petra. To nije naš šanpjero (kovač), jer ta riba  živi u morskoj vodi. Ovo je bila slatkovodna riba, valjda su je lovili u doba sv. Petra, pa je po tome dobila ime. Riba je bila filetirana, i pečena na žaru, s prilogom pečenih krumpira. Bilo je vrlo ukusno.

            Poslije dobrog ručka odvezli smo se do Kafarnauma. Sve su to vrlo kratke relacije, najviše par kilometara. U Isusovo vrijeme Kafarnaum je bilo malo ribarsko naselje, na obali Genezaretskog jezera. Isus je najvjerojatnije živio u Petrovoj kući. Kafarnaum je postao Isusov grad, središte Isusovog mesijanskog poslanja i mjesto, na kojem je najviše propovijedao i činio razna čuda i ozdravljenja bolesnih. Najviše je propovijedao u kafarnaumskoj sinagogi. Unatoč velikim čudesima, koje je Isus činio, Kafarnaum ga nije prihvatio. Isus je prorekao propast Kafarnauma, i to se i dogodilo. Franjevci su krajem 19. stoljeća kupili područje, na kojem su smatrali da leži nekadašnji Isusov grad. Arheološka istraživanja otkrila su mnoge ostatke grada iz Isusovog doba.

            Iznad ostataka Petrove kuće podignuta je već u prvom stoljeću crkva, zvana Kućna crkva, kojoj je u središtu ostao sveti prostor Petrove kuće. Do petog  stoljeća to je već postalo svetište.

            Danas je na tom svetom mjestu osmerokutna crkva, nalik na dva osmerokutna plitka tanjura, od kojih je donji u normanom položaju, i poklopljen drugim, malo većim tanjurom, okrenutim naopako. Između rubova ta dva tanjura je razmak visine oko tri metra. Zgrada je oslonjena na osam masivnih stupova, i zapravo je čitava zgrada u zraku, doslovno iznad ostataka Petrove kuće. Pod zgrade je formiran kao amfiteatar, sa ostakljenim otvorom u središtu, a nosi ga osam masivnih lukova, koji se sastaju u centru osmerokuta,  iznad Petrove kuće.  Zidova crkve zapravo ni nema, prostor između donjeg i gornjeg tanjura zatvoren je staklima visine oko tri metra. Mene, a i druge hodočasnike ova konstrukcija podsjetila je na leteći tanjur. Oltar je postavljen uz jedan stakleni zid, a na suprotnoj strani je glavni ulaz.

            U ovoj crkvi Don Vitomir je služio misu. Nekako se nisam osjećao kao u crkvi, iako sam dobro znao na kakvm svetom mjestu se nalazimo. Naprosto mi takva zgrada nije imala ništa zajedničko s pojmom crkve. Više mi je sličila na nekakav izložbeni paviljon, galeriju umjetnina ili nešto takvo.

            Nedaleko od ove crkve nalaze se ruševine sinagoge. Nataša nam je protumačila da sinagoga zapravo nije bila židovski hram, jer Židovi nemaju ni hram ni  službu Božju od onda kada je Hram u Jeruzalemu srušen. Sinagoga je zgrada, u kojoj se održava vjerska poduka i u kojoj se Židovi sastaju i druže. Rabin je vjeroučitelj i on vodi vjersku poduku, ali nije svećenik.

            Kad smo detaljno razgledali sinagogu, ukrcali smo se u autobus i krenuli ka Jeruzalemu. Vozili smo se uz istočnu obalu Genezaretskog jezera, pa uz rijeku Jordan,  koja nas je teško razočarala svojim izgledom. Rijeka je zapravo malo veći potok, voda je zelena i prljava, i sve to skupa nimalo ne odgovara predodžbama o rijeci Jordan, koju smo stvorili čitajući Bibliju i druge tekstove. Nije ni čudo da je Jordan takav, to je najveća rijeka u Izraelu i kao takva je i najveći izvor vode za potrebe većeg dijela Izraela.

            Izrael oskudijeva vodom, i na mnogim mjestima se buše arteški bunari, na koje se spajaju cjevovodi, kojima se voda razvodi gdje treba. Ti cjevovodi i pumpna postrojenja su stalni dio krajolika. Zahvaljujući njima, Izrael ima dovoljno vode za intenzivnu poljoprivredu.

            Općenito smo Mira i ja zaključili da je u Izraelu udaljenosti znatno manje, nego smo to zamišljali. Sva ta biblijska mjesta zapravo su dosta blizu jedno drugom.

            Put prema Jeruzalemu se, nakon odvajanja od rijeke Jordan, strmo penje, jer se Genezaretsko jezero nalazi na koti 213 metara ispod razine mora, a Jeruzalem je smješten na nadmorskoj visini između 650 i 840 metara, na području gdje pustinja prelazi u polupustinju. Dakle, visinska razlika je oko tisuću metara.

            Bilo je oko 19 sati, kad smo stigli u Jeruzalem. Smjestili smo se u hotel "Ramada", večerali i otišli na spavanje.

3. dan, utorak, 5.03.2013.

            Iako smo odsjeli u hotelu "Ramada" u Jeruzalemu, današnji dan započeli smo obilaskom Pastirskog polja, na kojem su anđeli objavili pastirima da se rodio Isus. Pastirsko polje nalazi se u neposrednoj blizini Jeruzalema, svega nekoliko kilometara daleko, točnije, između Jeruzalema i Betlehema. Pastirsko polje, kao i Betlehem, nalazi se u palestinskoj samoupravnoj zoni, poznatoj kao Zapadna obala. Ime je dobila po zapadnoj obali rijeke Jordan.

            Izrael je okupirao ovaj teritorij 1967. god. za vrijeme Šestodnevnog rata, ali za razliku od Istočnog Jeruzalema, nije ga nikad formalno anektirao. Kraljevina Jordan se formalno odrekla Zapadne Obale 1988. godine.

            Uz pitanje Zapadne Obale je vezan je i status Istočnog Jeruzalema, iako ga Izrael, s obzirom na aneksiju, više ne drži dijelom Zapadne Obale. Tu aneksiju nisu priznali niti UN, a ni jedna druga država u svijetu.

            Zapadna obala gusto je naseljena, tu na površini oko 6000 km2 živi oko 2.500.000 stanovnika, od kojih veliku većinu čine muslimani, odnosno Palestinci.

            Teritorij Zapadne obale je ograđen šest metara visokim betonskim zidom od izraelskog teritorija. Država Izrael tvrdi da je glavna namjena ovog zida borba protiv terorizma, ali to više liči na pokušaj getoiziranja Palestinaca. Kroz zid se prolazi kroz kontrolne punktove, to su zapravo granični prijelazi između neprijatelskih zemalja, osigurani bodljikavom žicom, mitraljeskim gnijezdima, reflektorima i kamerama. Kontrole su vrlo rigorozne i temeljite. Palestinci ne mogu proći na izraelsku stranu bez dokumenata, a te dokumente Izrael im ne izdaje, tako da su Palestinci zarobljeni u svojoj zoni. Ipak, trgovina kako-tako funkcionira. Na teritoriju Zapadne obale Palestinci imaju drugačije registarske oznake na svojim automobilima.

            Izraelska država kupuje zemljište unutar zida, na palestinskoj strani, i onda, gotovo preko noći, građevinska operativa dolazi sa gotovim projektima, opremom, ljudima i materijalom, i podiže  kompletna naselja, sa svom infrastrukturom, na terenu, na kojem do jučer nije bilo ničeg značajnog.  I tako osvajaju malo po malo dijelove palestinskog teritorija unutar zida. Jedno ovakvo naselje vidjeli smo u neposrednoj blizini Pastirskog polja, bilo je već skoro završeno. A Nataša kaže da prije pola godine tu nije bilo ničeg osim kamenjara.

            Kad smo prelazili ovu svojevrsnu granicu, nisu nas mnogo kontrolirali. Možda smo im bili najavljeni. Ipak, neugodno smo se osjećali. Mene je taj prelazak podsjetio na granični prijelaz između Austrije i Čehoslovačke 1968. godine. Ograde, mitraljezi, bodljikava žica, uz ogradu je zemlja bila preorana, da se po njoj ne može trčati. I vojnici s prstom na okidaču, spremni da pucaju i ubiju...

            Pastirsko polje je brežuljkast, kamenit kraj, nekada je vjerojatno bio obrastao travom, i tu su pastiri napasali ovce. Već u Isusovo vrijeme ovo polje je bilo naseljeno pastirima. Na Pastirskom polju ima mnogo špilja, koje su se koristile kao nastambe, skladišta, pa čak i kao crkve. Špilja je u tim krajevima bila veliko blago, jer je u njima ljeti temperatura bila znatno niža nego vani, i zato je hrana, spremljena u špilji, znatno dulje trajala. A i ljudima je mnogo značilo da se imaju gdje skloniti od ljetne žege.

            Na mjestu, na kojem su pastiri primili vijest o rađanju Isusa, izgrađena je Crkva od anđela, u obliku beduinskog šatora, i sa okruglom kupolom, na kojoj su brojni ostakljeni otvori, koji osvjetlavaju unutrašnjost crkve umjesto prozora, kao što svjetlo dolazi s neba. Crkva je izgrađena 1954. godine, po projektu arhitekta Barluzzija.

            Odmah do te crkvice nalazi se prilično velika špilja, koja je vjerojatno bila nastanjena još u Isusovo vrijeme. Uređena je poput crkve, ima oltar, klupe za sjedenje vjernika, u jednom kutu su postavljene jaslice sa Marijom, malim, tek rođenim Isusom, pastirima, tri kralja i životinjama. Ovdje, u ovoj špilji, don Vitomir je održao svetu misu.

             Nastavili smo put za Betlehem, to je udaljenost od svega par kilometara. Betlehem je grad na području Palestinske samouprave s oko 30.000 stanovnika. Nalazi se 10 km južno od Jeruzalema i sjedište je Betlehemske guvernije. Veliku većinu stanovništva Betlehema čine muslimani, odnosno Palestinci, kršćana ima samo oko 20%.

            U svijetu je Betlehem poznat po tome što je rodno mjesto Isusa Krista (prema Novom zavjetu). Ovdje živi jedna od najstarijih kršćanskih zajednica na svijetu, koja zbog iseljavanja danas ima mali broj pripadnika. Prema vjerovanju ovdje je rođen i kralj David, koji je tu i okrunjen za kralja Izraela.

            Betlehem je, kao mjesto Isusova rođenja, danas jedan od najpoznatijih svjetskih hodočasničkih odredišta. Kako kršćani širom svijeta ovom mjestu hodočaste još od 2. stoljeća UNESCO je Baziliku Isusova Rođenja, i obližnje armenske, franjevačke, grčkokatoličke i grkopravoslavne samostane, crkve, tornjeve, terasaste vrtove i hodočasničke staze, upisao 2012. godine na popis mjesta svjetske baštine u Aziji. Isti dan je upisana i na popis ugroženih mjesta svjetske baštine zbog kontinuirane opasnosti i čestih sukoba Izraelaca i Palestinaca.

            Prva postaja našeg obilaska Betlehema bila je Špilja mlijeka.

        Da bismo došli do ove značajne špilje, morali smo proći kroz jednu pješačku  trgovačku ulicu. S obje strane ulice nalaze se dućani , uglavnom puni religioznih artikala. Ima tu svakovrsnih križeva od najrazličitijih materijala, figura Svete obitelji, i mnogo drugih predmeta. Ipak, najčešći materijal svih tih predmeta je maslinovo drvo, kojeg u okolici Betlehema ima dosta.

            Palestinci su puno nasrtljiviji trgovci od Židova. Za razliku od Židova, koji strpljivo čekaju da mušterija uđe u dućan i nešto zatraži, Palestinci hvataju potencijalne kupce na ulici, zovu ih u dućan i nagovaraju ih da barem nešto kupe. Pritom nije ni toliko bitno kojim jezikom kupac govori, palestinski trgovci snalaze se sa svim jezicima, i obilato se služe tzv. neverbalnim metodama komunikacije, u Splitu bismo rekli da se sporazumijevaju "na mote". A ako kupac nije zadovoljan ponuđenom robom, i ne kupi ništa, Palestinac ga ipak srdačno pozdravlja i ispraća. Kad se kupac odluči kupiti nešto, počne obvezno cjenkanje. To je ritual, koji se ne smije preskočiti. Dobar kupac će cijenu prepoloviti ili još više smanjiti, a palestinskom trgovcu to će biti izraz poštovanja njega i njegove robe. Ako kupac prihvati prvu zatraženu cijenu, to je za trgovca skoro uvreda.

            A jedan takav trgovac se posebno istakao. Dok smo prolazili ulicom, on je stajao pred svojim dućanom, nudeći boce sa coca colom i vodom prolaznicima. Odmah je shvatio da smo Hrvati, uletio je u dućan, za par sekundi iz zvučnika se začula "Lijepa naša", a u njegovim rukama se stvorila hrvatska zastava. I sad ti ne kupi štogod od njega. Mnogi su ponešto kupili...

            Špilja mlijeka je dobila ime po tome, što su se u tu špilju sklonili, prije bijega u Egipat,  Josip i Marija sa malim Isusom, i Marija je podojila Isusa, pri čemu je mlijeko kapnulo na pod špilje, i cijela špilja je pobijelila. Postoji vjerovanje da će neplodne žene moći zatrudnjeti, ako uzmu komadić stijene iz ove špilje, smrve ga i popiju s vodom.

            Danas je ova špilja lijepo uređena, djelomično obložena kamenom,  i povezana sa podzemnom kapelom, i s kriptom, u kojoj se neprekidno klanjaju Isusu sestre Klanjateljice. Ovdje je potrebno ponovno naglasiti da je špilja u tim krajevima u Isusovo vrijeme značila veliko bogatstvo.

            Slijedeća postaja na našem obilasku Betlehema bila je crkva sv. Katarine Aleksandrijske. Katarina je bila ugledna aristokratkinja, rođena u Aleksandriji, svestrano obrazovana u matematici, filozofiji, astronomiji i medicini. Kad je prešla na kršćanstvo, uzela je ime Katarina. Zbog kršćanstva umrla je mučeničkom smrću.

          Ova crkva izgrađena je na mjestu male kućne kapele augustinaca, tijekom stoljeća potpuno obnovljena 2000. godine. Danas je u vlasništvu franjevaca. Crkva nalazi odmah uz Baziliku Rođenja, i povezana je sa bazilikom kroz više prolaza. Pred Crkvom sv. Katarine nalazi se franjevački klaustar, obnovljen 1948. godine. U sredini ovog klaustra nalazi se spomenik sv. Jeronima, a  na pročelju crkve nalazi se kip sv. Katarine.

            Ispod Crkve sv. Katarine i Bazilike rođenja nalazi se sustav špilja, od kojih je najvažnija Špilja rođenja, ispod Bazilike rođenja. Jedna od tih špilja služila je sv. Jeronimu kao stan, odnosno, ćelija i kao radna soba, u kojoj je preveo Bibliju sa grčkog i hebrejskog jezika na pučki latinski, poznat kao Vulgata. Taj njegov prijevod je 1546. godine na Tridentskom saboru proglašen jedinim autentičnim prijevodom Biblije.

            Sv. Jeronim je bio vrlo nadaren za jezike, neumorni učitelj i pisac, ali vrlo nagle ćudi,  podrijetlom Dalmatinac, i znao je govoriti: oprosti mi, Gospodine, jer sam Dalmatinac. Želio je da bude pokopan u blizini mjesta Isusova rođenja, i ta želja mu je uslišena.

            Za razliku od crkve s. Katarine, koja je franjevačka crkva,  Bazilika rođenja  je u zajedničkom vlasništvu Grčkog pravoslavnog patrijarhata u Jeruzalemu, Armenskog jeruzalemskog patrijarhata i Kustodije Svete zemlje, to jest franjevaca koji u ime Svete stolice i Katoličke crkve čuvaju sveta mjesta.

            U razdoblju turske vlasti (od 1517.) različite su Crkve stekle vlasništa i prava unutar bazilike, što je često dovodilo do sukoba među kršćanima različitih konfesija. Slično kao i u bazilici Svetoga groba, već od vremena vlasti Mameluka, a osobito u doba Osmanskog carstva, vladari su nastojali izvući korist od zanimanja Crkava za mjesto Isusova rođenja, pa su ta prava i vlasništva naplaćivali.

            Na koncu je turski sultan u dva navrata priznao tzv. „Status quo“ (1757. i 1852.). Riječ je o nizu mahom nepisanih pravila koja vladaju unutar bazilike Rođenja Isusova, a određuju vlasništvo i prava pojedinih Crkava. Prema tome pravilniku, vlasnici crkve su skupa grčki pravoslavni Jeruzalemski patrijarhat, Jeruzalemski patrijarhat Armenske istočne pravoslavne Crkve, te Franjevačka Kustodija Svete zemlje u ime Katoličke Crkve. Usto, određena prava pripadaju i manjim Crkvama. Osim Osmanskog carstva, jamci "Statusa quo" postale su tada i velike europske sile, posebice Rusija, Francuska, Španjolska, te tadašnje talijanske države, što je kasnije preuzela Italija.

            Ovaj "status quo" ima za posljedicu da je za svaki zahvat na Baziliki potrebna suglasnost svih suvlasnika, što opet ima za posljedicu da se na zgradi Bazilike ne obavljaju ni najpotrebniji popravci i konzervatorski radovi. Primjerice, Bazilika je pokrivena olovnim krovnim pločama, koje leže na drvenoj krovnoj konstrukciji iz XVIII stoljeća, obnavljanoj 1842. godine. Ova konstrukcija je u vrlo lošem stanju, ali bez suglasnosti svih suvlasnika nema ništa od popravka.

            Bazilika rođenja je jedna od najstarijih crkava na svijetu. Na mjestu sadašnje Bazilike bizantski car Konstantin podigao je prvotnu građevinu, koja je imala vanjsko dvorište dugačko 30 m, koje je vodilo prema atriju površine 45×28 m. i završavalo pred crkvom, kolonadom podignutom na jednu stepenicu, poput propileja. Sama je crkva bila bazilikalna građevina s 5 brodova te je zauzimala površinu 28×29 metara.

            Ova prva Bazilika ostala je netaknuta dva stoljeća, a onda je za cara Justinijana došlo do pobune Samarijanaca, koji su srušili Konstantinovu baziliku, kao i mnoge druge crkve. Car Justinijan je naredio da se izgradi nova, veća i ljepša Bazilika. Nova je bazilika izgrađena na temeljima stare, Konstaninove bazilike, i bila je duža od Konstantinove, a u apsidalnom dijelu razvijena je u tri prostorije, od kojih je središnja povišena i predstavlja svetište. Nestao je Konstantinov oktogon, a ulaz u spilju s mjestom Isusova rođenja nije više bio ispred svetišta, nego dvama stubištima slijeva i zdesna. Na nekim dijelovima zidovi ove bazilike pokazuju da su nekoć bili obloženi mramorom. Na podu je također bio bijeli mramor, što je znak bogatstva. Mozaik se stavljao samo onda kada nije bilo dovoljno novca kako bi se kupio mramor.

            Justinijanova Bazilika je peterobrodna građevina, duga 54 metra, pojedini brodovi su odijeljeni sa 4 reda po 11 stupova visokih 5,5 m, napravljenih od crvenkastog vapnenačkog kamena iz betlehemskih kamenoloma, i ima tri apside, jedna glavna u sredini, a dvije manje na krajevima transepta (poprečnog broda).

            Vrata ove bazilike su nešto jedinstveno na svijetu. Na pročelju su izvorno bila troja velika, raskošno urešena vrata. Križari su zazidali oboja pokrajnja vrata, a srednja su smanjili.

            Oko 1500. godine i ta smanjena vrata su smanjili na današnju veličinu, visinu od samo 120 cm, a širinu 79 cm. Tako mala vrata su znatno povećala obrambenu sposobnost Bazilike, jer svatko, tko ulazi u crkvu, mora se sagnuti, da bi mogao proći, a i tako sagnute osobe mogu ulaziti samo jedna po jedna. Tako sagnutog neprijatelja lako je savladati. A postoji i tumačenje da su vrata toliko mala, da Turci ne mogu ulaziti u Baziliku jašući na konju. U svakom slučaju, ova vrata zaslužuju svoje ime, Vrata Poniznosti, jer se svaka osoba, koja ulazi u crkvu, mora se  sagnuti i time poniziti, isto kako se Isus ponizio i rodio kao malo, nemoćno dijete.

            Bazilika Rođenja je vrlo stara crkva, i ta starost se jasno vidi u svakom detalju. Mnoge slike, natpisi i drugi ukrasi su toliko izlizani ili prekriveni patinom proteklih stoljeća i tisućljeća, da su sasvim neprepoznatljivi. Unutrašnjost Bazilike je prilično mračna, jer je prozora malo i pokriveni su patinom proteklih stoljeća, pa to daje jedan poseban mistični ugođaj.

            Središnje mjesto Bazilike je Špilja Rođenja Isusova. Zapravo je cijela Bazilika izgrađena da se mjesto Isusovog rođenja natkrije, zaštiti i označi. U Špilju se ulazi preko dva mramorna stubišta, koja vode s obje strane kora do Oltara Rođenja, ali i posebnim stubištem iz Crkve sv. Katarine. Ispod Oltara Rođenja, na mramornoj ploči postavljena je četrnaestorokraka srebrna zvijezda. Postavili su ih franjevci 1717. godine. Svaki vjernik tu zastane, sagne se i poljubi tu zvijezdu. Tako smo i mi učinili.

            Špilja je dugačka oko 12,5 metara, široka između 3 i 4 metra, isto toliko i visoka. Zidovi i svod špilje su crni, začađeni dimom bezbrojnih uljnih svjetiljki, koje vise kao grozdovi sa stropa, dok su podovi izlizani milijunima nogu koje su po njima gazile od Isusovog rođenja do danas.

            Ispred oltara tri stube vode u Špilju Jaslica, veliku 3 x 2 metra. Sa desne strane je u kamen uklesana udubina. To su te slavne jasle, u koje je Marija položila tek rođenog Isusa. Na lijevoj strani špilje je oltar, sv. Tri Kralja, na kojem franjevci svakodnevno slave sv. Misu.

            Imali smo priliku sudjelovati u procesiji po tim svetim špiljama, sve smo detaljno poslikali, nosili smo zapaljene svijeće, koje smo nakon procesije ugasili i pažljivo spremili za uspomenu. Ipak su to svijeće sa najsvetijih mjesta kršćanstva.

            Došlo je i vrijeme za ručak. Tu u blizini nalazi se restoran sv. George, u kojem smo probali Schawarmu na drugačiji način, nego u Kani Galilejskoj. Ovaj puta scawarma je bila servirana na tanjur, sa friganim krumpirima kao prilogom i pivom za piće. Sve skupa za nas dvoje 35 $. Pristojna cijena za dobar i ukusan ručak.

            Poslije ručka smo malo obišli dućane, tražili smo privjesak jeruzalemski kriz za rodicu Dijanu, nažalost, ovdje nismo našli ništa što bi nam se dopalo.

            Naš autobus bio je parkiran u podzemnoj garaži. Ukrcali smo se krenuli za Ain Karim. Pošto je Ain Karim na izraelskom teritoriju, morali smo proći kroz "granični prijelaz", dobro branjen prolaz kroz zid. Kriomice sam snimio nekoliko snimaka, ili me nisu vidjeli da snimam, ili su tolerirali snimanje. Zid je sastavljen od betonskih elemenata, nalik na parkete, vertikalno ukopanih u zemlju, a visine oko šest metara iznad zemlje.

            Ain Karim je malo naselje, desetak kilometara zapadno od Jeruzalema. Naseljen je uglavnom Židovima, počeci postojanja ovog naselja sežu oko dvije tisuće godina prije Krista. Ime ovog mjesta znači Vinogradarski zdenac. U ovom mjestu je Elizabeta rodila Ivana Krstitelja i zato se Ain Karim časti od bizantskog vremena.

            U Ain Karimu su danas dva svetišta koja obilježavaju događaje iz evanđelja: Crkva pohođenja Marijina, u spomen na susret Marije i Elizabete, i Crkva s. Ivana Krstitelja, u spomen na rođenje sv. Ivana Krstitelja.

            Crkva Marijina pohođenja bila je nažalost zatvorena, pa je nismo mogli posjetiti.

           Crkva sv. Ivana Krstitelja izgrađena je u drugoj polovici 19. stoljeća na ostacima stare bizantske crkve, koju su u 12. stoljeću obnovili križari. Ova crkva je u rukama franjevaca od 1674. godine, i više puta je obnavljana i dograđivana. Današnji oblik crkva je dobila 1690. godine. Španjolska kraljica Elizabeta II je 1885. godine darovala keramičke pločice izrazito plave boje, kojima je crkva iznutra obložena.

            Ova crkva je građena kao trobrodna crkva sa kupolom. Na čelu lijeve lađe nekoliko stuba vodi u prirodnu špilju, u kojoj je rođen Ivan Krstitelj. Na čelu špilje je oltar, a zidovi su obloženi mramorom i reljefima s motivima iz života Ivana krstitelja.

            Prilikom posljednje rekonstrukcije crkve pronađeni su temelji i podni mozaici trobrodne bizantske kapele i dva groba, a s južne strane ove kapele pronađena je sredinom dvadesetog stoljeća još jedna bizantska kapela.

            Ovim smo završili današnji program obilaska svetih mjesta, ukrcali se u autobus, odmorili umorne noge, i vratili se u hotel u Jeruzalemu.

4. dan, srijeda, 6.03.2013.

            Danas je na programu obilazak Jeruzalema.

            Jeruzalem se smjestio se na raskrižju puteva koji vode od Sredozemnog mora i Tel Aviva prema Mrtvom moru i Jerihonu, te od Damaska i Šekema ili Nablusa na sjeveru, prema Hebronu na jugu. U gradu, kojem službeno pripadaju i mnoga okolna židovska naselja, živi 724.000 stanovnika. Nacionalni, kulturni, socijalni i vjerski sastav stanovništva izrazito je raznolik, a često su pojedine narodnosne, kulturne i vjerske skupine međusobno odijeljene.

            Obično se grad dijeli na zapadni, koji je pretežno židovski, i istočni, koji je pretežno arapski. U okviru istočnog Jeruzalema nalazi se i Stari grad, koji je podijeljen u četiri četvrti: muslimansku, židovsku, kršćansku i armensku.

            Prema arheološkom nalazima na mjestu Jeruzalema postojalo je neko naselje već u 3. tisućljeću pr.Kr., a prvi pisani tragovi potiču iz 2. tisućljeća pr.Kr.

            Grad je pripadao je narodu Kanaanaca, a od 1600. do 1300. pr. Kr. pao je pod egipatski utjecaj, a kanaanski su vladari plaćali danak faraonu.

            Oko 1000. pr. Kr. grad su od naroda Jebusejaca (vjerojatno kanaansko pleme) osvojili Židovi. Prema biblijskom izvještaju, Židove je predvodio kralj David, a Jeruzalem postaje središtem nove države, te se otada širi, a arheloški ostaci postaju sve brojniji. U sljedećem je razdoblju izgrađen i Hram uz grad, a postupno se šire i zidine. Posebno je veliko proširenje grada bilo u doba kralja Ezekije i Jošije u 8. i 7. st. pr. Kr. 587. pr. Kr. grad pada pod babilonsku vlast, a razorene su i zidine i Hram.

            Pod perzijskim kraljem Kirom Velikim, Židovima je 537. pr. Kr. omogućen povratak u Jeruzalem, a potom i obnova grada i Hrama, koji će biti poznat kao Drugi hram. Grad je bio središtem i židovske pobune protiv helenističke vlasti u 2. st. pr. Kr., a potom i sjedište židovskih etnarha i velikih svećenika, sve dok vlast nije preuzeo Herod I. Veliki koji je postao kraljem. On je dodatno utvrdio grad i dogradio Hram. U 1. stoljeću u Jeruzalemu je razapet Isus, a grad postaje ishodištem kršćanstva.

            Nakon Drugog židovskog ustanka Rimljani sravnjuju Jeruzalem sa zemljom 79.g. Poslije grade novi grad i mijenjaju mu ime u Aelia Capitolina. Nakon 325. godine i davanja slobode kršćanima u Rimskom carstvu, u gradu se podižu brojne crkve, od kojih je najpoznatija bazilika Svetoga groba.

            Godine 638. Jeruzalem osvajaju Arapi i njime vladaju do dolaska križara 1099, koji  njime vladaju do 1187., kad ga osvajaju muslimani sa Saladinom na čelu. Gradom vladaju Arapi sve do 1517. Tada ga zauzima turski sultan Sulejman Veličanstveni, koji ponovno gradi veći dio zidina i većinu gradskih vrata koja u i danas vidljiva.

            Kroz sve ovo vrijeme mijenjao se i izgled grada. Osobito su za arapske i križarske vlasti nastale današnje ulice Starog grada s tržnicama i trgovinama. Religiozna arhitektura je također ostavila traga, kako ona islamska, tako i kršćanska. U tursko vrijeme, osobito u prvih pedesetak godina, izgrađene su brojne fontane i gradske palače.

            Autobusom smo se dovezli do Jaffa vrata, kroz koja se ulazi u stari dio Jeruzalema. Sagradio ih je Sulejman Veličanstveni, isto kao i zidine oko grada. Pored vrata, unutar zidina, nalazi se Davidova kula. Točnije, tu se nalaze ostaci tvrđave ili Citadele, u kojoj je Davidova kula najveća od tri kule. Izgradio ju je kralj Herod, na tada najvišoj točki Jeruzalema. U toj utvrdi bila je i Herodova luksuzno opremljena kraljevska palača. Car Hadrijan nakon sloma Drugog židovskog ustanka zapovjedio je da se utvrda sruši. Najveća od tri kule djelomično je sačuvana. Arheolozi drže da je ta preostala kula trebala biti kula Fazael, najveća od tri kule. Hodočasnici su joj dali ime Davidova kula, jer je kralj David bio jedan od najslavijih osoba židovske povijesti. 

            Područje grada unutar starih gradskih zidina je podijeljeno na kršćansku, židovsku, armensku i muslimansku četvrt. Između njih nema posebnih granica, ali se jasno razlikuje što je što.

            Krenuli smo prema Bazilici Svetog groba. Ona je centar kršćanske četvrti, koja postoji još od 11. stoljeća, na temelju sporazuma bizantskog cara i kalifa. Put vodi od Davidove kule Davidovom ulicom, pa se skrene u Kršćansku ulicu, pa desno ulicom sv. Helene, i stižemo do bazilike. A ta bazilika je neugledna stara zgrada, sakrivena gomilom starih i manje starih zgrada. A izgrađena je iznad Isusovog groba, pod tom bazilikom je i Golgota, odnosno Kalvarija, i mjesto, na kojem je Isus razapet na križ. Zapravo se dobar dio Križnog puta nalazi pod crkvama. To je čitav sustav crkvenih i drugih građevina, tako da se Križni put iz Isusovog vremena uopće ne vidi. A sve te građevine su se gradile, rušile, dograđivale, preuređivale...

            Mjesto, na kojem se nalazi Bazilika svetog groba usko je vezano za mjesto na kojem je Isus razapet na križu, jer je Isus pokopan u neposrednoj blizini mjesta na kojem je razapet. To mjesto nalazi se izvan zidina Jeruzalema, jer tada se nisu smjela vršiti ni pogubljenja ni pokapanja unutar gradskih zidina. Pogubljenja su se vršila u napuštenom kamenolomu crvenkastog malaki-kamena, napuštenom jer je kvalitetan kamen bio iscrpljen. Poznat je kao Golgota, što je skraćeni oblik od aramejske riječi Golgolta, a znači Lubanja, isto kao i latinska riječ Kalvarija. Iako su se tu već dulje vrijeme vršila pogubljenja, smatra se da je to mjesto dobilo ime po kamenoj površini, nalik na lubanju, a ne po lubanjama pogubljenih ljudi.  

            Stoljeće i pol nakon Isusove smrti i uskrsnuća Rimljani pod carem Hadrijanom su zatrpali Golgotu i na tom mjestu sagradili kompleks hramova, a malo poslije su izgrađene nove gradske zidine, koje su obuhvatile i ova sveta mjesta. Prema sv. Jeronimu Rimljani su na mjestu uskrsnuća podigli Jupiterov, a na Golgoti Venerin kip. Ti kipovi stajali su tu sve do cara Konstantina. Kršćani su u ta dva stoljeća prenosili tajnu da se ispod tih rimskih kipova nalaze najsvetija mjesta kršćanstva, a kad ih je car Konstantin priznao,  kršćani su otkopali Isusov grob i mjesto raspeća. Nažalost, prilikom gradnje rimskih građevina, i prilikom iskopavanja Isusov grob je dosta oštećen, a vjerojatno i Golgota.

            Po nalogu cara Konstantina 326. godine počela je gradnja veličanstvene građevine nad Isusovim grobom. To je bila veličanstvena okrugla građevina - rotunda, sa velikom kupolom i otvorom u centru svoda. Građevina je nazvana Anastasis, što na grčkom jeziku znači Uskrsnuće. Do današnjeg dana ova građevina nije bitnije izmijenjena, iako je više puta temeljito obnavljana.

            Istočno od rotunde bio je otvoreni atrij, u kojem se nalazila Golgota, pod vedrim nebom, i crkva, nazvana Martirij.

            U sedmom stoljeću su Perzijanci, a kasnije muslimani, u više navrata, rušili, palili i pljačkali Anastasis i Isusov grob. Nakon dolaska križara u jedanaestom stoljeću, počinje obnova cijele građevine, ali  i dogradnja, koja je trebala ova sveta mjesta staviti pod isti krov. Rotunda je ostala uglavnom neizmijenjena. Na mjestu Konstantinovog otvorenog atrija izgrađen je kanonički kor, nazvan i Katholikon. To je postala srednja lađa bazilike. Južna lađa je obuhvatila Golgotu,  a na istočnoj strani nalaze se kapele u spomen Isusove muke. Između njih se stubištem silazi do kripte, u kapelu sv. Jelene i kapelu našašća svetog križa.

            Dolaskom turskih osvajača počinju veliki sukobi oko vlasništva nad svetim mjestima između franjevaca, grčkih pravoslavaca i Armenaca. Grci su, kao turski podanici, bili u prednosti i to su obilato iskoristili da se domognu vlasti nad nekim svetim mjestima. Sukobi su trajali nekoliko stoljeća i tek sredinom 19. stoljeća je turski sultan izdao uredbu, kojom se potvrđuju zatečena prava vlasništva nad svetim mjestima. Ta uredba, zvana "Status quo" vrijedi i danas, o tome sam već pisao u opisu Bazilike rođenja u Betlehemu.

             Na sjevernoj strani kamenom popločanog dvorišta nalazi se pomalo neugledno romaničko pročelje Bazilike svetog groba sa dvostukim portalom. Desni potral je zazidan, a lijevi potral je povjeren dvjema muslimanskim obiteljima, koje imaju ključ i pravo da otvaraju vrata u dogovoru sa franjevcima, Grcima i Armencima. Od njih te obitelji primaju i plaću za ove usluge.

            Lijevo od ulaza je masivni križarski zvonik, koji je izvorno bio viši za dva kata. U potresu su ta dva kata srušena, a Turci nisu dozvolili da se ta dva kata obnove.

            Bazilika ima dvije kupole. Veća pokriva rotundu, a manja pokriva Katholikon.

            Odmah kod ulaza u Baziliku sv. Groba nalazi se Ploča pomazanja. To je kamena ploča, crvenkaste boje, veličine oko 3x1,3 metra, postavljena u razini poda, na koju je Isusovo tijelo položeno i pomazano nakon smrti na križu.

            Par metara lijevo nalazi se okrugla kamena ploča. Predaja kaže da su tu stajale žene, među njima Marija Magdalena, i promatrale Isusovu smrt na Golgoti.

            Put dalje vodi u rotundu (Anastasis) , u čijem središtu se nalazi Isusov grob.

            Isusov grob je bio uklesan u stijenu, poput umjetne špilje, koja se prvotno sastojala od malog predvorja s uklesanim kamenim klupama, na koje se moglo sjesti i oplakivati pokojnika, i grobne komore, u koju se ulazi kroz mala i tijesna vrata, visine samo 135 cm. Grobna komora je veličine oko 2x2 metra, a s desne strane je mramorna ploča širine oko 90 cm , postavljena na visini oko 60 cm, na kojoj je počivalo Isusovo tijelo. Predvorje je prilikom gradnje rotunde srušeno, kao i veći dio stijene, u kojoj je uklesan grob.

            Od te velike stijene, u kojoj je grob bio uklesan, ostala je četvrtasta kamena gromada, iznad koje je izgrađena grobna kapela, danas okovana čeličnim pojačanjima. Neodređeno tamne je boje, i onako okovana čeličnim profilima, podsjećala me na model černobilskog nuklearnog reaktora. Okićena je mnogobrojnim uljnim svetiljkama, po pravoslavnom običaju.

            U grobnu kapelu ulazi se kroz mala vrata, u malo predvorje, iz kojeg se kroz ona vrata visine samo 135 cm ulazi u grobnu komoru. U grobnoj komori, kao i na pročelju grobne kapele, nalaze se brojne svjetiljke svih kršćanskih konfesija.

            Ovdje smo se kratko pomolili, bilo je previše posjetilaca da bismo mogli dulje meditirati, bilo je vremena jedva i za očenaš. Napravili smo i nekoliko uspjelih snimaka, i morali smo prepustiti mjesto slijedećima.

            Nastavili smo obilazak Bazilike. Odmah do rotunde nalazi se oltar Marije Magdalene. Tu smo sudjelovali u sv. Misi, vodio ju je don Vitomir. Bio je poseban doživljaj sudjelovati u sv. Misi u neposrednoj blizini Isusovog groba.

            Nakon mise spustili smo se stubištem do špilje u kojoj je kapela sv. Jelene. Špilja je pet metara duboko pod zemljom, i njome upravljaju Armenci. Nazivaju je Kapela sv. Krikora (Grgura). To je kvadratni prostor, oko 14x13 metara, ukopan oko pet metara u zemlju, ali kupola ove kapele nalazi se iznad površine i kroz nju dolazi svjetlo. Nasuprot ulaza nalazi se oltar sv. Jelene. S desne strane oltara vodi 13 stuba još tri metra dublje, u Kapelu našašća svetog križa. To je nepravilna špilja, veličine otprilike 7x8 metara, nastala iskopavanjem kamena, prije Isusovog vremena, a kad je kvalitetan kamen potrošen, napuštena je i služila je za bacanje križeva nakon izvršenja smrtnih kazni. Sv. Jelena, tada kraljica Jelena, majka cara Konstantina, došla je u Jeruzalem na hodočašće i željela je pronaći križ na kojeg je bio razapet Isus. Među odbačenim križevima bilo je nemoguće prepoznati Isusov križ, ali se Jelena dosjetila da uza svaki križ prisloni nekog teškog bolesnika. Smatrala je da će onaj, koji ozdravi, biti prislonjen je na Isusov križ. Tako je i bilo. Glavni dijelovi križa poslani su u Rim i Carigrad.

            Golgota je na jugoistočnoj strani Bazilike,  i na povišenu platformu iznad nje se dolazi dugačkim uskim stubištem. Bila je velika gužva i penjali smo se polako. Na katu je postavljen mali mramorni oltar, i na njemu bogato ukrašen križ, točno na mjestu, na kojem je bio Isus razapet na križ. Ispod oltara, u mramornom podu postoji otvor, kroz koji se može dotaknuti stijena Golgote. Pored oltara je stakleni pokrov, kroz koji se može vidjeti Golgota. Vidljiv je i oblik, koji podsjeća na lubanju. Prilazili smo klečeći na koljenima i u molitvi. Nažalost, uvjeti za snimanje su  zbog gužve bili vrlo ograničeni.

            Puni utisaka izašli smo iz Bazilike sv. Groba i svratili u jedan obližnji restoran, na ručak. Poslije ručka prošetali smo do Zida plača.  Zid plača je zapravo potporni zapadni zid židovskog Hrama.

            Židovi su u povijesti imali ukupno tri Hrama. Prvi Hram je zamislio i želio izgraditi kralj David, ali ga je izgradio njegov sin Salomon. 

            Gradnja je počela oko tisuću godina prije Krista. Hram je bio građen na brdu Morija,  po uzoru na Sveti šator, sastojao se od vanjskog i unutarnjg dvorišta, predvorja, Svetišta i Svetišta nad svetištima. Vanjsko dvorište imalo je četvora vrata, i bilo je ograđeno trijemovima i zgradama. Unutarnje dvorište bilo je malo povišeno, i  ograđeno zidom od kamena i cedrovog drveta, i imalo je troja vrata. Iz unutarnjeg dvorišta se ulazilo u predvorje, pa u svetište, zvano i Hekel. Svetište je bilo obloženo cedrovinom, pod je bio od mramora, i sve je bilo obloženo zlatom. Svetinja nad svetinjama, poznata i kao Debir bila je ograđena drvenim zidom od svetišta i bilo je obložena zlatom. U njoj je bio pohranjen Kovčeg Saveza s Mojsijevim pločama.

            U šestom stoljeću prije Krista Babilonci su srušili i opljačkali Hram, a Židove odveli u ropstvo. Pola stoljeća kasnije perzijski kralj Kir porazio je Babilonce i vratio slobodu Židovima, i oni su uskoro počeli obnovu Hrama. Hram je obnovio Zerubabel po Salomonovim planovima, na istom mjestu i bio je skromnije uređen. I nije bilo izgubljenog Kovčega Saveza, tako da je Svetinja nad svetinjama bila prazna.

            Nakon dolaska Heroda na položaj kralja Izraela počinje obnova i rekonstrukcija Hrama.  Herod, jedan od najvećih graditelja antike, htio se dodvoriti Židovima, i držao je sebe za novog Salomona. Zato je imao vrlo grandiozne planove za rekonstrukciju, koji su trebali učiniti hram daleko većim i veličanstvenijim. Hramski trg je znatno proširen, na južnoj strani podignut je potporni zid visok oko 40 metara, i čitav trg opasan je dodatnim zidom i stupovima, koji su činili trijem oko cijelog trga. Trg je imao oblik nepravilnog trapeza, zapadni zid je dug 487 m, istočni 466 m, sjeverni 35 m, i južni 279 m. Na južnoj strani posebno je raskošan bio kraljevski trijem, a Salomonov trijem nalazio se na istočnoj strani. Na sjeverozapadnom uglu Hramskog trga Herod je podigao veličanstvenu tvrđavu Antoniju.

            Godine 70.  po Kristu Rimljani su osvojili Jeruzalem i odmah srušili i opljačkali  hram, a Židovi su istjerani iz Jeruzalema. Car Hadrijan počeo je graditi hram rimskim bogovima, što je izazvalo Drugi židovski ustanak. Kad je ustanak ugušen, završen je hram posvećen Jupiteru, Junoni i Minervi. Car Konstantin je to sve srušio.

            Kad su Arapi osvojili Jeruzalem, kalif Omar na trgu židovskog Hrama izgradio je džamiju, koja se po njemu zove Omarova džamija. Na južnom kraju trga podignuta je džamija al-Aksa (arapski: najudaljenija). Križari su ovu džamiju pretvorili u svoje sjedište, a kasnije su tu stolovali vitezovi templari.     

            Na Hramskom trgu  nakon križarskog poraza muslimani ponovno preuzimaju čitav trg, i od tada se prostor židovskog Hrama smatra džamijom u širem smislu, a Jeruzalem je treći grad po važnosti za muslimane.

            Nakon što su Rimljani srušili Židovski Hram, Židovi više nikada do danas nisu imali svoj hram ni svećenike, niti su vršili službu Božju.  Danas Židovi, a i pripadnici drugih vjera,  dolaze moliti na Zid.

            Pristup Zidu je strogo kontroliran. Potrebno je proći kontrolnu točku, slično kao prije ulaska u avion u zračnoj luci. Molitveni prostor pred zidom podijeljen je ogradom u dva dijela, i to veći dio za muškarce i manji za žene. Postoji vjerovanje da će se želje ispuniti onima, koji je ispišu na papirić i utaknu u pukotinu u zidu. Naravno, moja Mira nije mogla odoljeti, napisala je dva papirića sa lijepim željama, i jedan dala meni a drugog je sama utaknula u zid. A imala je i papirić od svoje kolegice Nere, pa je i njega stavila u Zid.

            Muškarci, kad prilaze Zidu, moraju imati pokrivenu glavu. u tu svrhu blizu ulaza postavljena je velika zdjela, oko metar u promjeru, u kojoj se nalazi hrpa židovskih kapica. Posjetitelj, bez obzira na vjersku pripadnost, koji nema svoju kapicu, uzme jednu i stavi na glavu, obavi molitvu i kad krene ka izlazu, kapicu vrati u zdjelu. Tako sam i ja napravio. Izgleda da oni te kapice često peru, sve su bile čiste.

            Krenuli smo na križni put, poznat i kao Via Dolorosa. Današnji Križni put nije sasvim isti kao što je bio u Isusovo vrijeme, naprosto zato, što vodi kroz mnogobrojne zgrade, koje su izgrađene u proteklim stoljećima, a  jedan dio Križnog puta vodi kroz Baziliku svetog groba.

            Put počinje u rimskom Pretorijatu, tu su Kapela Osude i Kapela Bičevanja. U Pretorijatu je Isusu izrečena presuda i odatle je ponio svoj križ na Golgotu.

            Crkva Bičevanja nalazi se u dvorištu franjevačkog Samostana Isusovog bičevanja, i odvojena je zidom od početka ulice Via Dolorosa.

1. postaja - Isus je osuđen na smrt. Križni put počinje iz Crkve osude, koja se nalazi u dvorištu franjevačkog samostana.

2. postaja - Isus prima križ. Ova postaja nalazi se odmah do Crkve osude. Put dalje vodi ispod luka znanog kao Ecce homo, koji premošćuje ulicu. Tu je Pilat pokazao Isusa, izbičevanog i okrunjenog trnovom krunom svjetini riječima Ecce homo (evo čovjeka). Ovaj luk je jedan od četiri Hadrijanova slavoluka. Sjeverni dio luka je dobro sačuvan i sada je dio crkve Ecce homo, koja pripada Sionskim sestrama.

3. postaja - Isus prvi put pada pod teretom križa. Put do ove postaje ide kroz Tiropejsku udolinu između dva brežuljka. Mjesto Isusovog pada obilježeno je malom kapelom,  koju su podigli poljski vojnici, koji su se borili u Drugom svjetskom ratu na strani Saveznika.

4. postaja - Isus susreće svoju majku. Ova postaja je blizu treće postaje, i obilježena je kamenim reljefom, kojeg su izradili i postavili poljski vojnici. Prema predaji, Marija se tu onesvijestila, kad je vidjela Isusa kako ide u smrt.

5. postaja - Šimun Cirenac pomaže Isusu nositi križ. Samo dvadesetak metara od 4. postaje počinje uspon prema Golgoti. Rimski vojnici su vidjeli da Isus nema snage, pa su naredili jednom prolazniku da mu pomogne nositi križ. To je bio Šimun Cirenac. Ovo mjesto obilježeno je franjevačkom kapelicom, koja se nalazi s lijeve strane ulice, na početku uspona.

6. postaja - Veronika pruža Isusu svoj rubac. Skinula je rubac sa svoje glave i obrisala Isusovo krvavo i izranjeno lice. I ovo mjesto oblježeno je malom kapelicom.

7. postaja - Isus po drugi put pada pod križem. Samo pedesetak metara od 6. postaje nalazi se mala franjevačka kapela, koja označava Isusov drugi pad pod križem. U neposrednoj blizini ove postaje bio je Drugi gradski zid, iz Isusovog vremena, kroz koji se prolazilo Sudačkim vratima.  Sva smaknuća i pogrebi morali su se vršiti van gradskih zidina,, i tome su služila Sudačka vrata, zvana još i Vrata smaknuća.

8. postaja - Isus tješi jeruzalemske žene. Ova postaja se nalazi van nekadašnjih zidina, i odatle se već vidjela Golgota, i tu su jeruzalemske žene čekale povorku, i plakale. Isus ih je tješio. Ovdje se nalazi Hospicij sv. Ivana, kojeg je podigao pruski kralj Friedrich Wilhelm III, za novoosnovani protestantski red Ivanovaca, danas je to Malteški red.

9. postaja - Isus treći put pada pod križem. Ova postaja je sasvim blizu osme postaje, ali grčki samostan priječi prolaz. Zato, da bi se došlo do nje, treba poći zaobilaznim putem, do koptskog pravoslavnog samostana. Pred ovim samostanom nalazi se stup, koji označava mjesto, na kojem je Isus treći put pao pod križem. Put kroz prvih devet postaja Križnog puta vodi kroz gradske ulice, kroz koje se odvija gust pješački promet, i treba se probijati kroz gužvu.  

Daljnje postaje nalaze se unutar Bazilike svetog groba, i njoj pridruženih crkava i kapela. I ovdje vlada velika gužva, mnogobrojni hodočasnici svih boja kože i iz najrazličitijih zemalja guraju se i mole.

10. postaja - Isusa svlače.  Da bi se došlo do ove postaje, treba se popeti uskim stubištem uz vrata koptskog samostana na krov Kapele sv. Jelene, koja se nalazi u Bazilici sv. Groba. S krova Kapele sv. Jelene vodi uzak prolaz kroz improvizirane etiopske kapele do ulaza u Baziliku sv. Groba. Tu smo već bili domaći, Baziliku smo već pregledali, ali ovo sada je bio Križni put. Mjesto, na kojem su Isusa svukli i podijelili njegovu odjeću, nalazi se na južnoj strani Golgote.

11. postaja - Isusa pribijaju na križ. Ovo je izvršeno na istom mjestu, na kojem je Isus svučen. Osuđenika se tada najprije privezivalo na križ, a zatim i pribijalo velikim čavlima kroz šake i noge. Tako je učinjeno i sa Isusom.

12. postaja - Isus umire na križu. Križ sa već pribijenim Isusom je uspravljen i učvršćen na Golgoti, na mjestu na kojem je do tada pogubljeno na ovaj način već mnogo ljudi. Isus je već bio slab od gubitka krvi i uskoro je preminuo u teškim mukama. Sunce se pomračilo, a hramski zastor se rasparao od vrha do dna.

13. postaja - Isusa skidaju s križa. Bila je priprema za blagdan Pashe i tijela nisu smjela ostati na križevima. Da bi ubrzali smrt, vojnici su osuđenicima prebijali golijeni, Isus je do tada već umro, i nije bilo potrebe da i njemu prebijaju golijeni. Samo mu je jedan vojnik kopljem probio bok. Isusovi prijatelji skinuli su njegovo tijelo s križa, i uz Pilaovo dopuštenje predali su ga njegovoj majci.

14. postaja - Isusa polažu u grob. Na mjestu pod sadašnjom glavnom kupolom nalazio se vrt Josipa iz Arimateje, u kojem je on u jednu kamenu liticu uklesao grob. Josip je ponudio da se u njegov, do tada nekorišteni grob,  položi Isus. Nakon što je, prema tadašnjim običajima, Isusovo tijelo pomazano i umotano u platno, položeno je u taj grob, i na ulaz je dokoturana velika okrugla kamena ploča, koja je zatvorila grob.

            Ovdje moram ponoviti moju konstataciju da je većina nas hodočasnika sebi predočavala Križni put znatno drugačije, sve udaljenosti su u našoj mašti bile mnogo veće, a Golgota je trebala biti vrh nekakvog dosta visokog brda. A u naravi sve je  mnogo manje, veći dio Križnog puta vodi kroz sadašnje  gradske ulice, koje se ne razlikuju mnogo od ulica iz Isusovog vremena, a najviše zbunjuje činjenica, da dio Križnog puta vodi kroz Baziliku sv. groba. I cijelo vrijeme prolazili smo kroz neopisivu gužvu hodočasnika i turista svih vjera, oblika i boje kože, dakako, iz cijeloga svijeta, i lokalnog stanovništva, koje je opet raznolikog sastava. A ulice kroz koje smo se tako provlačili, obiluju trgovinama, u kojima se nudi svašta, a najviše suveniri, uglavnom sa religioznim sadržajem. Židovski trgovci sjede u radnjama, i čekaju kupce, dok muslimanski (palestinski) trgovci izlaze iz radnje, i čim vide da netko samo baci pogled na njihovu robu, odmah ga napadaju i nude mu da nešto kupi. I tada počinje cjenkanje, a to se smatra pitanjem časti. I sasvim je normalno da trgovac traži i tri-četiri puta više, nego bi bila realna cijena. I ako kupac prepolovi cijenu, opet je trgovac na dobitku, ali i kupac je zadovoljan, jer je prepolovio cijenu... i mi smo kupili nekoliko suvenira religiozne tematike.

            Kako je padala noć, postalo je prilično hladno. Treba imati na umu da je Jeruzalem oko 850 metara nad morem.

            Nakon večere u hotelu ostali smo u foajeu hotela, da malo sredimo utiske o onom što smo u ova četiri dana vidjeli i da malo produbimo novostečena znanja. Za tu priliku Nataša je dovela još jednog svećenika, Don Ranka, koji je inače služio u Splitu, u Klerikatu na Žnjanu. Uskoro su se pokazale razlike u shvaćanjima između članova naše grupe iz Nuernberga, i nas petoro iz Splita. Vjernici iz Nuernberga su jednostavni ljudi, većinom zanatlije, koji već dugo žive u Njemačkoj, i mnogo rade, a vjera ih drži zajedno i veže sa starim krajem. Nekima od njih, primjerice, nije jasno kako je to Isus bio Židov, ili kako to pravoslavci i drugi kršćani čuvaju sveta mjesta, a ne samo katolici. Mnogi od njih nisu ni znali da postoji toliko mnogo raznih kršćanskih konfesija.

            Tijekom večeri oni su se grupirali oko svog župnika Don Vitomira, kojeg su dobro poznavali i koji je svih njih dobro poznavao. A nas petoro se nekako našlo zajedno sa don Rankom, i naše diskusije su bile mnogo sadržajnije. Između ostalog, priznali smo mu da smo obnovili bračne zavjete u Kani Galilejskoj, iako nismo crkveno vjenčani. On je izrazio mišljenje da to i nije neki veliki grijeh, pogotovo zato, što je shvatio da se iskreno volimo i da se do sada nismo crkveno vjenčali iz "tehničkih razloga", i da se želimo crkveno vjenčati čim sredimo Mirine papire.

5. dan, četvrtak, 7.03.2013.

            Danas je na programu obilazak Jeruzalema izvan starih gradskih zidina.

            Nataša je zaustavila autobus kod ulaska u Getsemanski vrt, tu smo se skupili na proširenju uz cestu, i onda nam je Nataša pričala o Cedronskoj dolini.

            Cedronska dolina (naziva se još i Jošafatska dolina) se nalazi sa istočne strane starih gradskih zidina, odnosno između tih zidina i Maslinske gore. To je zapravo usjeklina koju su bujice izdubile kroz minula tisućljeća. Veći dio godine ta usjeklina je suha, jedino u kišno doba godine, zimi, tuda su protjecale bujice vode sa Maslinske gore i brda Skopus. Arapi takve usjekline nazivaju Wadi, što bi se na hrvatski najbolje prevelo kao suhodol ili vododerina. Usjeklina lagano vijuga kroz Judejsku pustinju i spušta se prema Mrtvom moru i kod Kumrana završava u Mrtvom moru.

            Opet moram napomenuti da smo mi (barem Mira i ja) zamišljali Cedronsku dolinu kao neku dolinu široku barem desetak kilometara, a na naše iznenađenje udaljenost od zidina Jeruzalema do padina Maslinske gore bila je niti kilometar. I sama Maslinska gora nas je iznenadila dimenzijama manjim od očekivanja.

            Sa mjesta na kojem smo se skupili uz cestu odmah ispod ograde nalazi se groblje redovnika iz obližnjeg franjevačkog samostana u Getsemanskom vrtu. Tu, u neposrednoj blizini, nalaze se i četiri grobna spomenika. Najbliži je Abšalomov grob, nazvan po Abšalomu, sinu kralja Davida. Visok je oko 20 metara, ukrašen stupovima i piramidalnim vrhom. Odmah uz njega je Jošafatov grob, otkriven tek prije stotinjak godina, vjerojatno je dobio ime po dolini, i služio je za pohranu svetih spisa. Malo dalje nalazi se grob ukopan u stijeni, koji je pripadao svećeničkoj obitelji Ben Hezir. Kršćanska tradicija taj grob drži grobom mučenika Jakova, koji je poslije sv. Petra bio prvi jeruzalemski biskup, i ubijen je tu negdje u blizini. Odmah do njega nalazi se piramidalni kvadratni Zaharijin grob, uklesan u liticu i ukrašen jonskim stupovima, visine oko 9 metara.

            Ostavili smo autobus na tom mjestu i prošetali do obližnje Bazilike uznesenja Marijinog. Ova crkva je u vlasništvu armenskih redovnika. Većim dijelom je uklesana duboko u stijenu,  samo krov viri iz zemlje. U crkvu se ulazi širokim portalom, i odmah iza vrata počinje široko stubište, od 46 stuba,  kojima se silazi u kriptu. Kripta ima oblik latinskog križa, u desnom, istočnom dijelu nalazi se kamena kocka, u kojoj je uklesana grobna komora sa klupom. Prvotno je ova kamena kocka bila dio litice Maslinske gore, a kasnije je klesanjem odvojena u zasebnu grobnu kapelu. Tu je bilo položeno Marijino tijelo, do njenog uznesenja na nebo.

            Na grobnu kapelu naslanja se oltar, ispod kojeg je grobna klupa, zaštićena staklom, na kojoj je počivala Marija. Sa stropa visi mnogo uljnih svjetiljki i kandila, a zidovi su prekriveni ikonama.

            Crkva je vrlo stara, u građevinskom smislu je solidna i čvrsta, ali se starost vidi, zapuštena je, nedovoljno održavana.   

            U crkvu smo igrom slučaja ušli taman kad su armenski redovnici započinjali liturgiju. Njihove mantije su slične mantijama ruskih pravoslavnih svećenika. Liturgija se slavila pjevanjem, i njihovi glasovi su zvučali toliko impresivno, da smo se skupili nasuprot oltara i pobožno, s poštovanjem, tiho i mirno odslušali čitavu liturgiju, uživajući u bogatstvu njihovih glasova, iako smo razumjeli samo riječ AMEN. Tek tu i tamo sijevnuo bi neki blic. Armenski svećenici su odmah vidjeli da nismo pripadnici njihove konfesije, i zahvalili su nam što smo odslušali cijelu liturgiju, i tek kad su oni završili službu Božju, razgledali smo Marijin grob. Mira je kupila nekoliko svijeća, zapalila ih, i nakon kratkog vremena ugasila i spremila, kao uspomenu na ovu crkvu.

            Maslinska gora proteže se sa istočne strane Cedronske doline, u smjeru sjever-jug, i ima tri vrha.  Na najjužnijem vrhu, visine 809 metara, nalazi se veliko dvorište, ograđeno visokim kamenim zidom, i u dvorištu se nalazi mala osmerokutna kapelica, s okruglom kupolom, u kojoj se nalazi kamen, obrubljen kamenim kvadratom, s kojeg je Isus uzašao na nebo. Izgradili su je križari u dvanaestom stoljeću, na mjestu, na kojem je u četvrtom stoljeću bila izgrađena okrugla crkva s otvorenom kupolom, poznata kao Imbomon, i srušena u sedmom stoljeću. Samo nekoliko desetljeća kasnije Saladin je osvojio Jeruzalem, i ovu kapelicu je natkrio kupolom, i napravio džamiju od nje, a u obližnji samostan nastanio je derviše. Od tada ova kapelica  pripada muslimanskoj zajednici, i muslimani ne vode dovoljno računa o održavanju kapelice. Kršćanske zajednice su ipak uspjele dobiti pravo da na blagdan Uzašašća služe sv. Misu na ovom prostoru.

            Silazeći niz južne padine Maslinske gore nailazimo na francusko karmelićansko Svetište Očenaša (lat. Pater Noster). Svetište se sastoji od samostana i crkve, izgradila ga je francuska kneginja Aurelia Bossi, i posvećeno je 1875 godine. Arheološka iskopavanja otkrila su staru crkvu, koju je izgradila carica s. Jelena, točno iznad špilje u kojoj je Isus poučavao svoje učenike. A po predaji, Isus je upravo ovdje naučio svoj učenike moliti Očenaš. U spomen na to,  zidove crkve i predvorja postavljeno je 116 velikih ploča, izrađenih od keramičkih pločica, na kojima je ispisan tekst Očenaša na različitim jezicima, između ostalog, i na hrvatskom. A kako je to francuska crkva, očenaš je, osim na književnom francuskom jeziku, ispisan i na nekoliko dijalekata francuskog jezika.

            Nastavili smo silazak sa Maslinske gore do svetišta poznatog kao "Dominus flevit" (Gospodin je plakao).  Na tom mjestu sa prekrasnim pogledom na stare gradske zidine Jeruzalema Isus je na Cvjetnu nedjelju išao prema Jeruzalemu, i kad je ugledao Jeruzalem, zaplakao je i prorekao skoru propast Jeruzalema. Tek krajem devetnaestog stoljeća franjevci su uspjeli dobiti u posjed ovo svetište, i odmah su izgradili malu crkvu, nazvanu Dominus Flevit, i mali samostan. Prilikom obnove svetišta sredinom dvadesetog stoljeća otkriveno je rimsko-bizantsko groblje, i ostaci male bizantske crkve. Na temeljima te bizantske crkve izgrađena je pedesetih godina dvadesetog stoljeća sadašnja crkva, po projektu graditelja Barluzzija. U crkvi, pod prozorom je oltar s mozaikom kvočke, koja okuplja piliće pod svojim krilima, kao što je Isus htio okupiti građane Jeruzalema.

            Ovdje smo snimili mnoštvo prekrasnih fotografija, jer je pogled na Jeruzalem zaista veličanstven. Autobusom smo se vratili do Jafskih vrata i potražili neki restoran. U jednoj uličici iza Bazilike sv. Groba pronašli smo jedan restoran, sjeli i pojeli chicken shawarmu s prilogom pomfrita, popili pivo i coca-colu, i onda doživjeli šok. Vlasnik nam je naplatio 84 $, što je čista pljačka, više nego duplo od jučer, kad smo za sličan obrok platili 35$. 

            Nastavili smo pješačenje po Jeruzalemu. Prošli smo pored Davidove kule, i krenuli kroz armensku četvrt, ka jugu i brdu Sion. To brdo se nalazi odmah s vanjske strane starog jeruzalemskog zida, i iznenađujuće je maleno. Zamišljali smo ga mnogo puta veće. Ali zato ima mnoštvo crkava i samostana.

            Sion je nekad kod Židova značio Jeruzalem, pa čak i Izrael uopće, i tu tradiciju je preuzelo i kršćanstvo. Kroz dva tisućljeća progonstva židovskog naroda Sion je bio simbol povratka Židova u Izrael, pa je prema Sionu i pokret za stvaranje židovske države nazvan cionizmom.

            Odmah nakon prolaska kroz Sionska vrata prošli smo pored Kajfine palače, i došli smo do nedavno renoviranog franjevačkog samostana (Conventus s.Franciscii). U crkvi, iza oltara nalazi se lijepo uprizorenje Posljednje večere, izrađeno od bakra.

            Na Sionu je i dvorana Posljednje večere (Coenaculum) u kojoj je Isus dan prije smrti ustanovio euharistiju, a 50 dana nakon njegova uskrsnuća ondje je nad apostole sišao Duh Sveti, što se smatra početkom kršćanske Crkve. Dvorana u kojoj se odvijala Posljednja večera nalazi se na prvom katu zgrade, koja je bila vlasništvo jednog od imućnijih Isusovih učenika a u  prizemlju ove kuće se nalazi sarkofag, kojeg su neki Židovi i muslimani smatrali grobom kralja Davida. Franjevci su u 14. stoljeću obnovili Dvoranu Posljednje Večere. Veličina ove dvorane je 15 x 9 metara, a visina je oko 6 metara i  podijeljena je u dva dijela trima gotičkim stupovima. U jugoistočnom kutu nalaze se stube, kojima se ide u dvoranu posvećenu silasku Duha svetoga na apostole. Turska vlast je istjerala franjevce iz čitavog tog područja, i kako su oni štovali kralja Davida kao proroka, nisu htjeli da na katu poviše Davidovog groba neki kršćani služe svoje obrede. Turci su Dvoranu Posljednje večere pretvorili u džamiju, i ugradili mihrab, i kršćanima su tek u dvadesetom stoljeću dopustili da posjećuju Dvoranu, ali bez ikakvih obreda. Nakon stvaranja države Izrael, Židovi su istjerali muslimane iz cijelog tog područja, ali nisu ni do danas kršćanima vratili Dvoranu Posljednje večere.

            Dvorana Posljednje Večere je jedno od najsvetijih mjesta za kršćane, zato jer se tu Isus oprostio od svojih apostola, tu je prao noge svojim apostolima, tu je posvetio kruh i vino, tu je Isus ostavio sebe samog svim kršćanima, tu je stvorena euharistija...

            Odmah uz Dvoranu Posljednje Večere je  katolička crkva Marijina usnuća na mjestu gdje je Majka Božja umrla, pokopana, a zatim uznesena na nebo. Crkvu je potkraj 19. stoljeća dao sagraditi njemački car Wilhelm II, nakon što je dobio zemljište od turskog sultana. Na tom mjestu izgrađeno je, jedna za drugom, sedam crkava. Prva je izgrađena još u vrijeme apostola, posljednja je ova, koju je izgradio car Wilhelm II. Ova crkva oštećena je u izraelsko-arapskim ratovima, i potpuno je obnovljena 1994. godine. Crkva je okruglog tlocrta, ističe se visokim, masivnim zvonikom i tamnim kupolastim krovom, a građena je od kamena.

            Pod crkvom je velika kripta, posvećena Marijinom usnuću. Kružnog je oblika, a u sredini je kupola, koju nosi šest stupova. Pod kupolom se nalazi kovčeg, na kojem je kip usnule Djevice Marije. S vanjske strane stupova nalaze se niše, odnosno apsidalne kapele, posvećene Djevici Mariji. Ne postoje izravni povijesni dokazi da je Djevica Marija upravo ovdje preminula, ali tradicija i predaja tvrde da se to dogodilo upravo ovdje. Pravoslavci međutim vjeruju da je Marija nakon smrti sa Siona prenesena na Maslinsku goru i ondje pokopana.

            U blizini ove crkve je lijep vidikovac, s kojeg se dobro vide najstariji kvartovi i dijelovi Jeruzalema, Maslinska gora, ali i Hram i džamije na Hramskom trgu.  Isto tako se jasno vidi i zid, kojega podiže država Izrael, i koji dijeli židovski teritorij od palestinskog. Na jednom mjestu , na kojem se nalazi radio-televizijski odašiljač, zid čini zaobilazak oko tornja, tako da toranj ostaje na izraelskoj strani.

            Stotinjak metara od Dvorane Posljednje Večere nalazi se Crkva Petrova pokajanja, odnosno Sveti Petar pijetlovog pijeva. Podignuta je iznad nekoliko špilja. Tradicija kaže da je u jednoj od tih špilja bio zatvoren Isus prije suđenja i da su uvjeti u špilji bili vrlo teški, da je voda u špilji dosezala do koljena. Danas je ta špilja čista, suha i uredna. Crkva je podignuta dvadesetih godina dvadesetog stoljeća, na mjestu na kojem je nekad stajala bizantska crkva, vjerojatno posvećena sv. Petru, koji se pokajao i gorko zaplakao na tom mjestu. Današnja crkva temeljito je obnovljena krajem dvadesetog stoljeća.

            Zatim smo posjetili jedan samostan, malo neobičan za Izrael. To je jedan novi ženski red, osnovan krajem devetnaestog stoljeća, i čine ga isključivo Palestinke. Red djeluje u Izraelu i Siriji. Na engleskom naziv reda glasi: Order of The Sisters Of The Rosary.  Crkva je kružnog oblika. Ovdje smo slavili Sv. Misu, a jedna od redovnica nam je molila Očenaš i Zdravomariju na arapskom. To je bilo krajnje neobično za čuti.

6. dan, petak, 8.03.2013.

            Danas krećemo u pustinju, tamo gdje je Sotona iskušavao Isusa 40 dana. U ovo doba godine (proljeće) upravo prestaje kišni period, i pustinja je još vlažna od kiše i obrasla je rijetkom kratkom travom. Teren je inače prilično tvrd, kamenit i brdovit.

            Autobus nas je doveo na jednu visoravan, možda par stotina metara višu od okolnog terena, odakle sam sasvim lijepo mogao odozgor promatrati jedan mali vojni helikopter kako nadlijeće pustinjske brežuljke u niskom letu.

            Opet smo imali dva svećenika u pratnji, osim don Vitomira s nama je bio i don Ranko, a ne smije se zaboraviti Natašu, njeno znanje je nevjerojatno veliko.

            Dolazak jednog autobusa nije mogao proći nezapažen. Arapski trgovci odmah su došli sa svojom robom, a jedan Arapin doveo je i devu za jahanje. A drugi Arapin navalio na mene da mi proda kožni remen od prave devine kože, na remenu piše JERUZALEM. Cijena... prava sitnica, 20$. Ja sam odmahnuo, i rekao samo NO. On je  smanjio cijenu na 18, pa na 15 $, a ja sam samo odmahivao i ponudio 5 $. Odgovorio je da ne može.  Onda je u kombinaciju uletio don Ranko, i onda je moglo dva remena  za 10 $. Je li nas Arapin odrao? Pa sigurno, ali ne mnogo. Njega je remen koštao možda 2-3 $, a na splitskom pazaru takav remen bi koštao nekih 70-80 kuna. A je li remen bio od prave devine kože? Tko zna, meni nestručnjaku ta "devina" koža i goveđa koža izgledaju isto. U svakom slučaju remen je bio od prave kože. A cijela trgovina se odvijala na arapsko-hrvatskom jeziku, ja sam govorio hrvatski, on arapski. Engleski nam nije trebao, sasvim dobro smo se razumjeli i bez njega.

            Ovdje, u pustinji smo slavili sv. Misu, na najneobičnijem mjestu do sada. Tu je uređen jedan mali amfiteatar, sa tri kamene stube-sjedala u obliku polukruga, i kružnom scenom, promjera desetak metara, ograđenom niskim zidićem na strani nasuprot kamenim stubama-sjedalima. Na toj sceni nalazila su se tri mala stolića sa aluminijskim nogama, jedan od njih poslužio je kao oltar, a druga dva za izlaganje robe, koju su Arapi prodavali. Naravno, većina ponuđenih drangulija bile su raspela, križevi i slični kršćanski religiozni predmeti, svi sumnjive kvalitete i pretjeranih cijena... Arapi su strpljivo čekali i nije im ni najmanje smetalo nazočiti nevjerničkoj službi Božjoj, ni prodavati nevjerničke religiozne predmete.

            Doživljaj ovakve sv. Mise na ovako svetom mjestu je bio veličanstven. I ni najmanje nije smetala činjenica da se sv. Misa održala na otvorenom prostoru. Don Rankova propovijed bila je, sasvim razumljivo, na temu Isusovog iskušenja u pustinji i bila je izuzetno dojmljiva.

            Kad je sv. Misa završila, Arapi su opet nastavili trgovačke poslove. Onaj Arapin s devom ponudio nam je da jašemo devu, jedan krug za 3 $, nije ni tako puno. Za razliku od deva, koje smo upoznali u Jordanu, ovdašnje deve su bile znatno čistije i nisu smrdile, pa smo se odlučili probati jahanje. Ovo je bila jednogrba deva, i vrlo je visoka, ima vrlo duge noge, a sedlo se nalazi na vrhu grbe, pa su stopala jahača na visini blizu dva metra. Da bi se jahač uopće mogao popeti na devu, ona mora ležati na tlu. Deva, kad jednom ustane na noge, korača jako ravnomjerno. Ali devino ustajanje sa tla je poseban šok. Deva ustaje najprije stražnjim nogama, pa onda prednjim, oba ova pokreta su prilično nagla i snažna, i jahač se mora dobro držati da ne izleti iz sedla. Slično je i kad jahač silazi sa deve. Deva mora leći na tlo, a ti pokreti su nagli, kao i kad ustaje. Nismo vidjeli čime se deve u Izraelu hrane, ali u Jordanu smo vidjeli da im je velika kartonska kutija posebna poslastica.

           Nastavili smo vožnju prema rijeci Jordan. Cesta prolazi kroz visoku žičanu ogradu, prolaz kontrolira izraelska vojska, a mi nastavljamo put prema rijeci Jordan, na mjestu gdje je Ivan Krstitelj krstio Isusa. Ovdje treba napomenuti, da je mjesto Isusovog krštenja na drugoj, istočnoj obali rijeke Jordan, u Hašemitskoj Kraljevini Jordan, i da je na izraelskoj strani izgrađeno nešto što bi se moglo nazvati depandansom mjesta Isusovog krštenja , neka vrsta svetišta, u kojem se obavljaju krštenja i obnove krštenja, u stvari to je jedan plato, sa drvenim stubama , koje silaze u rijeku Jordan, i nekoliko kamenih zgrada. Ovo je nedavno izgrađeno, i tek prije par godina dopušten je civilima pristup na ovo mjesto.

            Rijeka Jordan je na ovom mjestu široka svega desetak metara, nije brza  i ne bi bio nikakav problem preplivati na drugu stranu. Ali to je granica, i to vrlo osjetljiva, radi Palestinaca, i Izraelska vojska bi sigurno oštro reagirala, vjerojatno i pucnjavom. A na drugoj strani rijeke Jordan, u Kraljevini Jordan, nalazi se mjesto, na kojem smo Mira i ja močili noge u vodi rijeke Jordan ljeta Gospodnjeg 2008. i tada smo vidjeli i mjesto, na kojem je Isus kršten. I tada smo poželjeli vidjeti i izraelsku stranu.

            I ovdje, na izraelskoj strani, na zapadnoj obali rijeke Jordan, smočili smo noge u svetoj vodi rijeke Jordan, a don Vitomir nam je obnovio sakrament krštenja.

            Tu je bila i jedna veća grupa ruskih hodočasnika, pripadnika ruske pravoslavne crkve. Oni su obnavljali sakrament krštenja tako, da su se obukli u bijele duge haljine, i potpuno bi se uronili u rijeku Jordan.

            Nastavili smo putovanje prema Mrtvom moru. Ovo je najslanije more na svijetu, zapravo je to vrlo slano jezero, i najveća depresija na svijetu, oko 420 metara ispod razine Sredozemnog mora. U njega se ulijeva rijeka Jordan, ali je isparavanje vode iz njega toliko, da se razina mora polako, ali sigurno spušta. Dugačko je oko 85 km, a široko 18 km. Zbog velike slanoće u moru nema nikakvog života. Kad smo prije pet godina  Mira i ja bili u Kraljevini Jordan, kupali smo se u Mrtvom moru na jordanskoj strani. Sad je došlo vrijeme da se probamo okupati u Mrtvom moru na izraelskoj strani. Za razliku od Kraljevine Jordan (pišem Kraljevina Jordan da se razlikuje od rijeke Jordan), ovdje na izraelskoj strani je kupanje dopušteno samo na organiziranim plažama. I ulaz se plaća, pošto smo mi bili organizirana grupa, to je bilo uračunato u cijenu putovanja. Plaža Kalia, na koju nas je autobus doveo, lijepo je uređena, osim jednog detalja. Kabine za presvlačenje su kolektivne. To znači da postoji jedna zajednička svlačionica za žene i druga zajednička za muškarce. Mira je odlučila da se neće kupati, ja sam se presvukao u jednom skrovitom uglu i ušao u more. Već sam znao na što treba paziti, izuzetno velika slanost mora otežava plivanje, more je uljasto, gusto, sivo, bljutavo i bezobrazno slano. I svaka, pa i najmanja ranica ili ogrebotina peče kao sam vrag, mene je peckalo po licu, to jutro sam se obrijao, nije bilo porezotina, ali i samo brijanje je pojačalo osjetljivost kože. Nedajbože da koja kapljica mora dospije u oči, to bi bila katastrofa. To smo vidjeli u Jordanu, jedan samouvjereni turist je zaronio i odmah izletio iz mora i kao lud pojurio na tuš, rastjerao druge kupače i isprao oči. Plivanje je vrlo neugodno, jer vrlo gusto more ne dozvoljava da tijelo normalno uroni u more, kako smo navikli, i pri plivanju zabija glavu u more. Jedini način preživljavanja u takvom moru je ležanje i plivanje  na leđima, bolje reći u nekakvom poluležećem i polusjedećem stavu na leđima.  Ni morsko dno nije ugodnije, to je mekani i ljepljivi mulj u koje noge duboko propadaju i lijepe se za dno, pa je hodanje teško. Općenito, kupanje u Mrtvom moru je nešto sasvim drugo nego kupanje u normalnom moru ili slatkoj vodi. Probao sam, čak dvaput, i dosta mi je.  Miri kupanje nije falilo. Ali ovo izuzetno slano more ipak ima i neka korisna svojstva, pokazalo se prilično učinkovito za liječenje nekih kožnih bolesti.

            U obližnjem restoranu popili smo hladni sok od svježe cijeđenog voća, nije skupo, ali je vrlo ukusno. 

            Nastavak putovanja odveo nas je u povijesni gradić Qumran, antičko naselje, čiji su ostaci smješteni na visoravni oko kilometar i pol sjeverozapadno od obale Mrtvog mora, na početku klisura Judejske pustinje. Najpoznatije je kao naselje najbliže znamenitim špiljama gdje su sakriveni i pronađeni Svici sa Mrtvog mora.

            Tu, u nekadašnjem Qumranu, živjeli su u stoljeću prije Krista židovski vjerski tradicionalisti, poznati kao eseni. Oni su sebe držali istinskim vjernicim, odanim židovskom Zakonu, i marljivo su proučavali Pismo i prepisivali ga. Živjeli su u nekoj vrsti samostana,  bez obitelji, posvećeni prepisivanju Svetog Pisma.

            Taj njihov samostan sastojao se od više zgrada, ograđenih visokim zidom. Na ulazu u kompleks samostana se nalazio veliki četverokutni toranj, koji je čuvao ulaz u samostan od uljeza. Kod tornja je bila smještena kuhinja, kraj nje je bio smješten skriptorij, u kojem su se prepisivali rukopisi. Tu je bio i veliki bazen, dug 17 m, širok 3,5m i dubok oko 4 m., namijenjen obrednom pranju redovnika prije blagovanja. Za te potrebe trebalo im je mnogo vode, pa su imali više velikih cisterni za vodu, koje su se napajale akvaduktom dugim oko 700 metara, iz bunara u Judejskoj pustinji, u kojem se skupljala kišnica od zimskih kiša i pljuskova. U kompleksu samostana nalazio se čitav niz pomoćnih zgrada i radionica, potrebnih za izradu pergamenta, ćupova za čuvanje rukopisa, i drugih potrepština.

            Pored naselja pronađeno je i groblje sa oko 1100 grobova, u kojima su pronađene kosti isključivo muškaraca, a u blizini je pronađeno i manje groblje sa kostima žena i djece. Pronađene su i kosti životinja, ovaca, koza, goveda i janjaca, pokopanih u glinenim posudama. Nije razjašnjeno zašto su te kosti životinja tako pokopane.  

            Suočeni sa težnjama Rima da pokori i uništi židovski narod, eseni su prepisivali i umnožavali sve pisane dokumente o židovskoj povijesti i vjeri. Uspjeli su po okolnim špiljama posakrivati te rukopise prije nego su ih Rimljani pobili i razorili im naselje. Rukopisi su bili pisani na specijalno prepariranoj koži (pergamentu), u formi svitaka, i bili su pakirani u glinene ćupove visine oko 65 cm, a promjera oko 25 cm, brižljivo zamotani u navošteno platno. Ćupovi su bili dobro začepljeni i sigurni od vlage. Zato su i nakon 2000 godina rukopisi bili u vrlo dobrom stanju.

            Rukopisi su pronađeni sasvim slučajno, 1947. godine, kada je jedan pastir tražeći zalutalu kozu, otkrio ulaz u jednu špilju, punu glinenih ćupova. To je bilo u blizini naselja Qumran. Pastir je, ne znajući što je zapravo pronašao, prodao neke rukopise nekom trgovcu, on ih je opet preprodavao drugim trgovcima, dok rukopisi nisu došli do stručnjaka, koji su prpoznali o čemu se radi. Sada se svi ti rukopisi čuvaju u posebnom muzeju, izgrađenom upravo za to sredinom dvadesetog stoljeća u Jeruzalemu.

            Na arheološkom nalazištu, odnosno ruševinama nekadašnjeg samostana, nalazi se turistički centar, u kojem postoji mali muzej sa izloženim primjerima rukopisnih svitaka, ćupova, u kojima su rukopisi bili spremljeni, i mnogih predmeta, koje su redovnici koristili. A tu je i kino dvorana, u kojoj nam je prikazan 10-minutni film o pronalasku rukopisa. Film je, nažalost, bio prilično zbrkan i nedorečen.

            Pored kino-dvorane bio je i restoran. Gužva je bila ogromna, a vremena malo, pa smo ostali gladni. Obišli smo arheološko nalazište, odnosno iskopine nekadašnjeg samostana, vidjeli gore opisano, snimili puno slika i vratili se u Jeruzalem, na Jafska vrata, da oni, koji žele još nešto kupiti, to mogu učiniti. Ovdje smo se već osjećali domaći. Bilo je zanimljivo promatrati ljude. Sunce se bližilo zalasku, a od zalaska sunca počinje Šabat. To je židovski dan odmora, i na taj dan Židovi ne smiju ništa raditi. To izbjegavanje bilo kakvog rada ide dotle, da mnogi Židovi neće niti da pritisnu dugme u liftu. Za takve postoje liftovi, koji na Šabat voze automatski, staju na svakom katu zgrade, i onda Židovi mogu ulaziti i izlaziti. Na taj dan taksiji su mnogo skuplji, nego inače, jer židovski vozači ne voze, voze kršćani i muslimani. Što bi bilo da izbije požar, bi li ga gasili?

            Autobusom smo se odvezli na večeru u hotel, a poslije večere odvezli smo se u Getsemanski vrt, na bdijenje.  Predio Getsemani, u kojem se taj vrt nalazi, smješten je izvan zidina Jeruzalema, na istočnoj strani Cedronske doline, u podnožju Maslinske Gore. Danas smo ovdje već bili. Tu se nalazi ona armenska crkva Marijinog Uznesenja, u kojoj je grob Blažene Djevice Marije, i tuda se ide na Maslinsku goru.

            Isus je često dolazio ovamo, vjerojatno je taj vrt bio vlasništvo Isusove rodbine, ili nekog njegovog učenika, pa mu nitko nije branio da tu propovijeda i da se moli. Tako je Isus došao ovamo i uvečer uoči Pashe, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka. Došao je u pratnji svojih učenika, i zamolio ih da sjednu i pričekaju da se on pomoli. Poveo je sa sobom Petra i još dvojicu da bdiju zajedno s njim. Udaljivši se koliko bi se mogao baciti kamenom, bacio se na kamenu ploču, pun straha se molio i znojio krvavim znojem. Dok se Isus molio, oni su zaspali. Probudio ih je , i opet se molio, a oni su opet zaspali. Isus ih je opet probudio i po treći put se pomolio, a tada je došao Juda sa rimskim vojnicima i poljubio Isusa, i time pokazao rimskim vojnicima koga treba uhititi. Učenici su se razbježali, a vojnici su odveli Isusa u Kajfinu kuću na Sionu.

            Danas je taj vrt, ili boje reći, maslinik, ograđen kamenim zidom, a sa južne strane nalazi se Bazilika Isusove smrtne tjeskobe, u kojoj se nalazi kamena ploča, na kojoj se Isus molio i znojio krvavim znojem. Vrt je prilično malen, zasađem maslinovim stablima, od kojih su neka vrlo stara, bila su tu još u Isusovo doba.  Vjerojatno je u Isusovo vrijeme ovaj vrt bio znatno veći.     

            Sadašnja Bazilika Isusove smrtne tjeskobe nalazi se točno na mjestu na kojem je u četvrtom stoljeću u doba bizantskog cara Teodosija I. bila izgrađena tzv. "ecclesia elegans", odnosno "lijepa crkva". Ovu crkvu srušili su Perzijanci u šestom stoljeću, pa su u kršćani izgradili novu crkvu u 8. stoljeću, u 11. stoljeću je srušena i malo nakon toga, po dolasku križara ponovno sagrađena. I ova crkva je srušena nakon odlaska križara. Tek poslije Prvog svjetskog rata franjevci su pronašli temelje one prve crkve (ecclesia elegans) i na njima izgradili novu, sadašnju Baziliku Isusove smrtne tjeskobe. Dovršena je 1924. godine. Pred oltarom ove crkve nalazi se Litica Isusove smrtne tjeskobe, ograđena tridesetak centimetara visokom željeznom ogradom u obliku trnove krune. Bazilika je ukrašena mozaicima Isusa i njegove muke, a krov se sastoji od dvanaest kupola, pokrivenih olovom.

            Oko Litice Isusove smrtne tjeskobe raspoređene su sjedalice, na koje smo se svi smjestili, i prepustili se meditaciji i molitvi. Mnogi od nas, pa tako i Mira i ja, legli smo na Liticu, i ležeći na tom svetom kamenu molili se i meditirali. Taj ugođaj je toliko jak, da su mnogi od nas zaplakali.

            Zaslugom naše pratiteljice Nataše, koja dobro poznaje fratre-čuvare Getsemanskog vrta i Bazilike Isusove smrtne tjeskobe, dobili smo vrijedan i neočekivani dar. Kako je naše hodočašće palo u dane, kada se obrezuju masline, tu je bio jedan fratar iz Španjolske, koji je došao sa zadatkom da obreže masline. Nataša je od njega dobila na dar jednu granu svete masline, koju su kasnije don Vitomir i don Ranko blagoslovili, i podijelili po nekoliko grančica svakome od nas.

7. Dan, subota, 9.03.2013.

            Došlo je vrijeme povratka u Hrvatsku.  Naša grupa se razdvojila, jer dio grupe iz Njemačke letio je za Muenchen ranije ujutro, u 9 sati. Da bi iz Jeruzalema došli na vrijeme u zračnu luku u Tel Avivu, autobus je morao krenuti vrlo rano. Kako je avion, kojim je nas petoro iz Splita putovalo za Istanbul polazio tek u 12.10 sati, Nataša nam je organizirala kombi, da nas odveze u zračnu luku kasnije, da ne čekamo suviše dugo.

            Pred Tel Avivom naišli smo na kontrolnu točku, tzv. Check point. To izgleda kao naplatna kućica na ulazu na autocestu, s tom razlikom da je pored rampe postavljena zaštitna pregrada od oklopnog čelika, sa prozorom od neprobojnog stakla. Iza te pregrade bio je vojnik u pancirki, sa automatskom puškom na gotovs, a druga dvojica su pregledala kombi. Možda im je bio sumnjiv vozač, bio je Arapin. Jedan je pomoću zrcala pregledao donju stranu kombija. Pregled je bio brz i temeljit, vidi se da znaju svoj posao.

            U zračnoj luci ponovno smo prošli kontrolu. Opet su izraelski policajci (ili pripadnici nekih drugih sigurnosnih službi) bili mladi, vrlo temeljiti i učinkoviti, iako smo napuštali Izrael. Toliko su bili temeljiti, da su nas pitali tko nam je pakirao prtljagu, jesmo li nakon toga imali kofer stalno na oku,  i gledajući snimku kofera na skeneru, pitali su nas gdje se šta nalazi u koferu. Nakon kontrole ukrcali smo se u avion Turkish Airlines-a i poletjeli ka Istanbulu.

            U Istanbulu se opet ponovila poznata priča. Imali smo nekoliko sati čekanja na let za Zagreb, premalo da se ide u Istanbul, a previše za čekanje. Onaj mladi bračni par ipak je otišao u grad, a Mira i ja smo se pridružili gospođi Zdenki, malo pričali, malo drijemali na neudobnim stolicama, konstruiranim tako, da onemogućavaju ležanje na njima.

            I onda je došlo vrijeme za pokret, mladi par se vratio iz Istanbula na vrijeme, ukrcali smo se u avion Turkish Airlines-a za Zagreb i sretno stigli u Zagreb.

23Komentara

Svaka vam čast! Želim sve ovo doživjeti!

Evo, još jednan primjer kako nam zanimljivi članci promaknu. Iako sam čisti ateist, s velikim sam zanimanjem to pročitala.

Cetitke ne zastavici ! Zaista lijep i zanimljiv clanak !

Sasa svaka ti cast pravi si putopisac :) 👍