Moj tata, Hvar i ja

Hvala ti dida Pero što si mi poklonio 50% moje morske krvi, što ste nas, ti i mama donijeli na Hvar davne 1965., imala sam godinu i par mjeseci… more sam zavolila na prvu, a i ono mene…

Nikada nisi pričao koliko voliš Hvar, ali to se ćutilo i znali smo… kada si otišao u mirovinu, nisi mirovao …vraćao si se u Zagreb, samo da prezimiš, a mi se nismo ljutili, znali smo da te tvoj Hvar liječi… jednog predivnog proljetnog dana … usnuo si svoj posljednji san, na Hvaru… da sam mogla, tvoje tijelo, predala bi moru… ali znaš i sam da se to ne može… zato smo kao tvoje posljednje počivalište izabrali Hvar, na Hvaru si se rodio, na Hvaru snivaš svoj san… A ja kada dođem u našu kućicu, koju si svojim rukama napravio… kada je dotaknem, kada pomilujem mirte, limune, naranču, smokvu, ružmarin… znam da si ti tu, milujući njih, grlim tebe …i znam da smo sigurni, jer nas ti čuvaš.

Malo mjesto, gdje je naša kućica, zove se Ivan Dolac… voljela sam ga …o kako voljela, to malo mjesto, još od djetinjstva, kada nije bilo vodovoda, struje, telefona… kada smo iz grada Hvara stizali do njega trabakulom… uživala sam … hodajući borovom šumom, slušajući cvrčke, grleći more. Sjećanje na moje djetinjstvo je sjećanje na dva ljetna mjeseca provedena na Hvaru… moja morska krv dala mi je moj temperament, moju buru u žilama… ali ima tu i bonace, levanta, maestrala… svih vjetrova… mene kao osobu najbolje je opisao, moj dragi…jednog dana nazvao me je "nemiru moj" … a ja njega zovem moja "mirna luko".

Uživali smo … i nismo znali da će se naše malo mjesto … tako promijeniti… došla je struja, vodovod, cesta je asfaltirana… došli su gosti… da smo znali… da li bi srušili cestu… o da smo znali…  Došli su i uzimali …uzimali moru, morske spužve, prelijepe zvijezde, dubinske morske ježince, pa čak i one meni ništa manje lijepe crne, odnosili su kućice priljepaka, ogrce, uzimali su malim račićima njihove domove, jer su to bile prelijepe školjke… uzimali su, a ništa nisu dali… poharali su more… 1983. krenuo je požar koji je poharao naše mjesto… sada nakon toliko godina, iznad plaže Paklina, ponovno je izrasla prekrasna borova šuma…

Uzimali su iz mora, a nisu znali zašto zvijezda i dubinski jež imaju takve predivne boje, nisu znali zašto običan crni jež … ima tako nevjerojatnu crnu boju… nisu znali da kada ih izvade na sunce, oni umiru…nisu znali da je ljepota …prava ljepota u životu…

Moje malo mjesto postalo je nažalost "in destinacija" krenuo je turizam… gradile su se kuće, sve je manje bilo borove šume, ne, ne krivim težake… trebalo je školovati djecu i preživjeti… i znam kako je težak život težaka… svakom se mogu pokloniti jer treba tu škrtu zemlju obraditi, biti sluga vinogradu, kada te šiba vjetar i prži sunce… kada čekaš da dođu oblaci… i donesu kišu kao spas, a oni nekada samo prođu…Krivim nas, da sve nas… što nismo jasno povukli granice, donijeli ako treba zakone, da zaštitimo našu obalu… nadam se, nadam se da još nije kasno, da ih donesemo… i da turisti shvate da ne mogu raditi što ih je volja. Mogu uživati u ljepoti… gledajući je onako kako je ja vidim… s divljenjem i poštovanjem.

Po meni jedna od najljepših pjesama... ljepotu koju ja ne mogu opisati riječima,  opisao je jedan pjesnik, a otpjevao ko drugi nego Coce.

Dalmacija, more,ja i ti

Kada sunce u postelju ode
I kada galeb na siku sleti

Snaga tišine, zagrli more
Bez krila čovik može da leti
Kada sunce u postelju ode
Svitla lanterni na moru se pale
Kalajte jidra, fermajte brode
Sluša bi more dok valja žale

Kako je lipa litnja noć
Kad žal sa morem govori
Kako me smanta miris taj
Kad miris puste borovi
Kako je lipo pod nebom
Pod vedrim nebom moje ljubavi
Dalmacija, more ja i ti

Kada sunce u postelju ode
I kad maestral na moru padne
Svitla lanterni tiho se pale
Još samo usne tvoje mi fale

Kako je lipa litnja noć
Kad žal sa morem govori
Kako me smanta miris taj
Kad miris puste bovori
Kako je lipo pod nebom
Pod vedrim nebom moje ljubavi
Dalmacija, more ja i ti
Dalmacija dušu ozdravi

Autor glazbe i teksta: Boris Oštrić

Zadnje tri godine, nije mi bilo lako, prije godinu dana moja mama usnula je svoj posljednji san, a ja, ja sam se oporavljala, bila sam bolesna pet mjeseci, na kraju je doktorica rekla da mi ne smije dati više antibiotike. Spasila me magistra u apoteci, rekla je da probam piti kapi za jačanje imuniteta. Kada je bolest posustala, nije mi ostavila nimalo snage… imala sam snage tek raditi na poslu, brinuti se o obitelji, naravno svu preostalu snagu utrošila sam bodreći mog maturanta. Kada je postao brucoš… prvi puta u životu desilo mi se, da mi se na Hvar ne ide i moj dragi je to primijetio. Otputovala sam u sedmom mjesecu, bez imalo snage i volje. Znala sam da mi ni jedan doktor ne može pomoći, da šarene pilule ne rješavaju probleme… znala sam da moram preboljeti, ali nisam znala kako. I desilo se čudo. Kada me more zagrlilo, a i ja njega, odnijelo je svu žalost,tugu, jad… sunce me je nježno grijalo i vratilo mi snagu… U Zagreb sam došla, puna snage, odradila sam sve što sam zamislila… i u pet minuta donijela odluku da krenem ponovno na more, jer sam morala čekati izradu stolarije tri tjedna. I tu počinje moja morska pustolovina… pustolovina nije dobra riječ…ali ne mogu se sjetiti druge. Na Hvar me dopratio dragi … ostala sam sama dva i pol tjedna, radeći i guštajući… toliko sam radila da su se ljutili na mene, ali ja sam bila sretna, stigla sam pročitati puno knjiga, slušati muziku, ispijati kave s meni dragim ljudima, gledati svitanja i zalaske sunca, grliti more… o kako smo se grlili, uživati u šetnjama…

Početak moje pustolovine obilježila je jedna smiješna sjenica… na trajektu sam srela sestričnu koja je časna, prvi puta mi je bilo žao što trajekt pristaje u luku… A moje malo mjesto, sada kada su ga napustili turisti… postalo je ponovno mjesto iz moje mladosti… ignorirala sam ogromne kuće i gledala u more… i uživala… Ponovno sam doživjela da šećući mjestom, znaš skoro sve ljude i pročakulaš malo s njima. Prvi dan kada sam stigla tuklo je jugo i opralo žalo, drugi dan je zapuhala bura i očistila sve pred sobom. Tog kišnog dana na putu srela sam svoju prijateljicu iz djetinjstva Tanju (nisam je vidjela 17 godina)… moju dragu Tanju… znam da je pljuštala kiša, a mi smo se grlile… ona brižna i dobra… rekla je da stavim kapuljaču da ne pokisnem, da to je moja Tanja. Dogovorile smo se  da se vidimo na kavi i dogovor je bio da po nju dođem sutra u 16h i da odemo na Velo žalo, kako smo to radile kada smo bile cure… što da vam kažem, na žalu nisam bila 15 godina, od kada je Ćuftić proplivao… ali sada nije bilo puno ljudi i ono je bilo žalo moje mladosti… jugo ga je opralo, bura očistila more… malo je reći da smo guštale … svaki dan u isto vrijeme. Susrela sam drage ljude koje nisam vidjela godinama, svaki susret bio je divan na svoj način... toliko zagrljaja, poljubaca, toliko pozitivne energije. Znam da je bilo predivno ... oporavak za dušu i tijelo... more je učinilo čudo... onaj osjećaj, žal masira leđa, sunce tako nježno grije, a lagani vjetrić hladi... predivno... nisam razmišljala o ničemu... samo sam se prepustila i znam da je ovo predivna nagrada... i zahvalna sam na njoj. Na putu bi me ljudi zaustavljali i pitali da li mi mogu nešto reći, rekli bi mi da se na meni vidi koliko guštam i da imam osmijeh od uha do uha… i guštala sam i smijala se … vratila sebe… a pomoglo mi je moje more… zagrlilo me kad mi je bilo najpotrebnije… Jedna knjiga dana da je pročitam, iz sasvim krivih razloga… pomogla mi je da shvatim da nisam frik… jer gledam stvari drukčije od drugih ljudi. To je knjiga "Moć sadašnjeg trenutka". Pročitala sam je u jednom dahu… jer sam sebe pronašla u njoj i shvatila da nas ima … da nas ima vjerujem puno… nas kojima je stalo, koji nećemo proći pokraj čovjeka u nevolji, koji će iz mora izvaditi pvc vrećicu, jer ona može ugroziti neko drugo živo biće, ništa manje vrijedno od nas samih… čak i vrednije… samo mi se čini da smo tihi… zato je napisan ovaj članak. Kao zahvala mojem tati… jer je u nas usadio dobrotu i poštenje… to mu je bilo najvažnije… Volio je Hvar, kažu domaći kao malo tko… i ja sam dobila kompliment koji mi sada znači jako puno, bez obzira što sam rođena u Zagrebu … rekli su mi da sam ja njihova. I tada sam im ispričala, da sam tatu zezala i govorila mu da je Hvarski-Zagrepčanin… ja odavno znam da sam ja Zagrebačka-Hvaranka… jer volim oboje… jednako…

I zato ponovno jedna pjesma, prelijepa pjesma o mom Zagrebu …

Zagrebačkim ulicama

Mome gradu iznad sebe darujem toplinu sjete
Kada vjetar s Medveščaka krošnje javora zaplete
Kada udari s Griča podne preko Trga prema jugu
Golubovi kad polete prema nebu kao drugu

Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
Njegova me radost blaži njegova me rana peče

Od davnina ima razlog i za Sunce i za ime
Svoju dušu dijelio je i ponosio se time
Mijenjali mu roditelje prema svadbenome redu
Da bi oženjeni vuci mogli bolje da ga jedu

Zagrebačkim ulicama cesta mog života te
Njegova me radost blaži njegova me rana peče

Zato danas smiješimo se ja u njemu i on u meni
Kad se djeca zaigraju kad se Zrinjevac zazeleni
Ne treba mu zlatna kiša neka ga samo jesen zlati
Kad ga očima zagrlim nek me čuva kao mati

Zagrebačkim ulicama cesta mog života teče
njegova me radost blaži njegova me rana peče

A prije samog kraja... da, da fjaka me uhvatila, slikice koje sam slikala... znate gdje ćete naći...  i za kraj pjesma za mog dida Peru... naravno opet pjeva Coce

Svaka ti vridi stari moj

Svaka ti vridi stari moj,

Nisam sluša kada si zbori,

Al pamtim riči stari moj

Ljudi su ka vapori…

Palim sviću,

Čista srca

Duša bolna sada grca,

Dok te ljubi bila stina,

budi čuvar svoga sina.

Svaka ti vridi stari moj…

U smiraj ponovo ću doć,

Spustit brime kraj tvog tila,

Nek nas jubi ista stina

Svaka ti vridi strai moj...

Život ti malo lipa da

Kada bi piva nestali bi trudi

Nikad ne umiru dobri ljudi..

I mali dodatak, sve pjesme su za moju dušu... a ova je s razlogom... baš za moju dušu 😁

Buntovnik s razlogom

Pa što ako sam sanjar
I zamišljam svijet boljim no što jest,
Idealima je sudbina
da tonu i uzdižu se.

Što ako me lome vrtlozi
laži i licemjerja -
- stalnost izazova
izoštri čula!

Nek' sam čudak
Što vjeruje u sne – to reći će
oni što ne poznaju me,
To njihov je odraz u zrcalima! ...Nek' sam sanjar
- sanjat ću i dalje,
U oblacima plovit ću sve više,
Nek' me lome,
Zvijezdama stremit ću
sve bliže;
Ja čudak sam
Na životnoj niti što snove niže
Marina Ugrin

Nisam bila spremna i nisam ni pomislila da bi moja priča postala cool 😎 ali hvala mom malom Uredništvu, nije tajna da vas volim... znate i zašto, jer ste predivne, pozitivne dobrice velikog srca, našla sam još jednu kućicu gdje se osjećam kao doma... hm to je treća 😁 puse ❤️

Obećani filmić, ne sudite strogo, ovo je prvi... moje more se ljuti... jugo je tuklo... ali znam da nije bilo zločeste namjere, opralo je žalo 😁

Mislili ste neće biti fine papice, krivo 😛ribica popapana na moru, sa gradela... i ribica popapana danas u ZG-u, malo lešo povrća, ima i desert, kroštule i fritule 😁😁😁 Kako svi mi volimo fino papati, da zaokružim cijelu priču, stavila sam jedan sasvim običan, jednostavan morski receptić.

I za kraj, otvorila sam dušu u moje dvije priče i nije mi krivo, to sam ja... u ovoj priči ispričala sam vam koliko volim Hvar i opet sam zaljubljena, kao prvog dana ... da, da u taj prekrasan otok... zato vam poklanjam još jednu sličicu, mirise i okuse Hvara.