Moja Kina

Kada su me pitali, nakon što sam se vratila, kako bih opisala Kinu, jedine dvije riječi su mi bile - Drugi planet.

Već u zračnoj luci doživjela sam mali kulturološki šok, jer Kina je nešto sasvim drugo, svi dokumentarci, knjige, priručnici i vodiči ne mogu prenijeti ono što Kina u biti jeste. Sve što sam očekivala, i još više. U Peking sam sletjela zaljubljena, a vratila se...pa, beznadno zaljubljena :).

Neću vas daviti kineskom povijesti, to se može pročitati svugdje, već mojim doživljajem zemlje kojom sam od malih nogu fascinirana.

Prvi što me je šokiralo je bila nevjerovatna vlaga u zraku, takva da sam se presvlačila više puta dnevno, a frizura nije imala smisla. 🙂 Zatim-ljudi! Nevjerovatne količine ljudi! I gledamo mi njih, oni gledaju nas i slikaju nas. Neki, hrabriji priđu i zamole za fotografiju-dvije-tri, a većina nas slika iz prikrajka ( vidjeli smo kako zumiraju na mobitelu i slikaju nas 🙂 ) . U Peking dolazi puno ljudi sa sela i iz udaljenih dijelova Kine, koji su za bjelce  samo čuli.

A njima je bilo najnormalnije da nam priđu i kažu kako smo ljepi, bjeli, i ne bi se naljutili kada bi mi povikali za njima - ehej, komadu 😉

Cjenkanje je nešto što me oduševilo, budući se po prirodi volim svađati, a tamo se zaista možete cjenkati za sve! Prvi dan sam platila bočicu vode, naivno, 10 kn (yuan i kuna su skoro pa isti, možda par lipa razlike). Zadnji dan sam tu isti vodu platila 2,5 kn :).

Cjenkate se u dućanu,u taxiju...ma svugdje!

Cijene su , pa, neobične, za jedno malo uvozno pivo (Haineken 0,22 ) platili smo 50 kn, dok bi se u restoranu za 20 kn najeli i još bi ostalo dosta za ponijeti. Ja sam jela sve na što smo naišli, i sada ne bi bilo fer izdvojiti najukusnije jelo, jer je meni sve bilo preukusno.

Na ulici Wangfujing Daije možete pojesti ama baš sve! Sve dvonožne, četveronožne, leteće, gmižuće i plivajuće životinje!Hrabriji u našoj ekipi su grickali pržene škorpione, koji su očito poslastica jer smo ih na svakom koraku vidjeli.

Na svakom koraku je barem jedna Kuća čaja, i ako se neđete u nekoj od njih, imat ćete priliku probati svaki čaj koji poželite, jer su djelatnice preslatke i preljubazne i dozvole vam da svaki čaj probate, omirišete....

Jesti u restoranu je poseban doživljaj. Naime, kada bismo našli neki restorančić, redovito bi nas dočekalo oduševljeno osoblje koje je presretno da može ugostiti strance, i onda , želeći biti što bolji, a svaki od njih vam želi za stol barem štapiće donijeti, sve pobrkaju i donesu vam krivu narudžbu 🙂 Ako naručite, jedna osoba uzme narudžbu, onda ih 4-5 raznih to donosi na stol, još 2-3 se vrte oko vas. Vrhunac je bio, kada više nisu znali što će, preslatka kineskinja obučena u tradicionalnu nošnju je prišla stolu i raspakirala naše jednokratne štapiće za jelo.

Ako naručite više hrane nego što procijene da biste pojeli, na to će vas upozoriti, Mi smo poželjeli dvije porcije kineske slastice mantou, da probamo, ali je preuslužna konobarica krivo razumjela da svi želimo po dvije porcije i počela objašnjavati kako je to previše, jedna je sasvim dosta...

Noćni život Pekinga je posebna priča. Predvečer se, po starom pekinškom običaju, stariji žitelji okupe na ulicama te pjevaju i plešu tradicionalne plesove. Otići u bar je super ideja, ali alkohol je, kako spomenuh, jako jako skup. Barovi su u pravilu takvi da nastupa live band , a u pauzama jako ljepe djevojke plešu na šipkama, što ni najmanje ne izgleda vulgarno, jer one to čine tako elegantno da sve više liči na neko natjecanje u akrobacijama nego sexy ples.

Prijevoz je priča za sebe. Mada su taxiji prilično dostupni, treba uračunati rizik hoćete li stići živi an odredište. Jer možete krepati od straha! Taxiji su uglavnom stari i ne mirišu naj, a vozači se pridržavaju samo jednog pravila - stići na odrediše! Semafor, crta, pješaci - sasvim nebitno! Ista , ako ne i gora stvar , je s rikšama ( bicikla ili mali motor). Iako imaju svoje posebno odvojene dijelove za vožnju na cesti, kako su to mala vozila voze se svugdje, i to jako jako brzo, a posebno ih zabavlja kada im putnici počnu vrištati!

Za 7 dana koliko sam bila u Pekingu, može se vidjeti puno toga, ali se ne može akumilirati tolika količina doživljaja i emocija. Zabranjeni grad, od kojeg sam najviše očekivala mi je najmanje dao- nemoguće je doživjeti nešto ako se na istom mjestu s vama nalaze na tisuće ljudi i ne možete dotaknuti niti jednu ciglu u zidu a da pred njom nije red.

S druge strane - Kineski zid koji je meni bio tek nešto što , kada sma već u Kini, idem vidjeti, me ostavio bez daha. Doslovno, jer se trebalo po njemu i popeti 🙂 Moć, veličina i stvarnost Zida se ne može opisati. Mislim da sam tada u biti prvi put shvatila gdje sam, da sma na drugom kraju svijeta i da stojim na načemu što je tu bilo toliko godina prije mene i biti će toliko godina nakon....Što se tiče uspona, sve je išlo glatko dok nisam sjela i bacila pogled iza. A ja se jako jako bojim visine. Uslijedilo je cca 2 h spuštanja na stražnjici držeći se grčevito rukama za ogradu, na opće oduševljenje kineza koji su me bodrili i slikali, te dobronamjeno nudili pomoć. Kada je pored mene prošla slatka ženica u štiklicama od 7 cm i hrabro nastavila uzbrdo po nebrojenim stepenicama, mislila sam propasti u zemlju, odnosno zid!

Da bi odmor zbilja bio odmor, pobrinio se park oko Hrama neba. Park uređen tako da sam ja potrošila memoriju na mobitelu jer sam željela sve uslikati. Na jednom koraku kinez vježba vještine s mačem, na drugom zbog simpatičnih starčića pjeva stare kineske pjesme, na trećem skupina kineza igra pingpong...a sve smireno, priroda...nakon šetnje smo pronašli jedan od mnogih malih paviljona, smjestili se i zadrijemali na ugodnom popodnevnom suncu uz zvuke kineske frulice koju je u susjednom paviljnu netko predivno svirao.

O Kini bih mogla danima pisati, jer još mi se nisu slegli doživljaji, ne znam da li sam vam uspjela prenijeti barem dio ono što sam tamo doživjela i kako sam se osjećala ali znam samo da se u Kinu što skorije vraćam , po nove doživljaje i nove priče.