Kućne biblioteke. Sve ih poznam. Knjižnice kuća u koje dolazim kao gost. Ja sam njihov knjižničar. Kategoriziram, klasificiram, numeriram, anotiram. I sa svakim posjetom radim reviziju. Što je nestalo, što je novo u fondu...
Kućne biblioteke svojih poznanika. Prijatelja. Rodbine. Sve ih poznajem. Knjižnice kuća u koje dolazim kao gost. I one mene znaju. Ja sam njihov knjižničar. Kategoriziram ih, klasificiram, numeriram, anotiram. I sa svakim posjetom radim reviziju. Što je nestalo, što je novo u fondu...
Ta moja strast je razlog da me ljudi sve manje i manje pozivaju u goste. Jer nije zabavno imati gosta kojeg više interesiraju vaše knjige nego novi zub vašeg jedinca, novokupljeni tepih ili nedjeljni kolač domaćice po njenom specijalnom receptu.
Postoji još jedan razlog. Ljudi često u knjige stavljaju stvari koje žele zaboraviti. Kanadske dolare. Fotografije ljudi iz svoje prošlosti. Pisma. I ne vole nekoga da im po skrivenoj prošlosti kategorizira, klasificira, numerira, anotira...
Danas sam opet u reviziji jednog ogranka. U gostima sam na trećem rođendanu jednog dječaka. Knjižnica je nepromjenjena: Grička vještica, Matko, Kuharica... I dragulj ove biblioteke, dvadeset svezaka Matoševih sabranih dijela! Njihova prisutnost je nerealna u društvu ovih ostalih knjiga. I u ovom društvu rođendanskih torti i bučnih tanjura za juhe. Za svaki rođendan čitam jednu knjigu. Treći rođendan, na redu je treći svezak. Matoševa pisma. Zapalo mi je za oko pismo na francuskom. O mađarskom prisvajanju grada Rijeke. I o francuskom simbolizmu.
Čitaš Matoša? Prekida me djeda dječaka. Strojovođa u mirovini.
Nastavlja: Kupio sam ga. Ali ga nisam čitao. Da li je on hrvatski ili srpski pisac?
Hrvatski, velim.
Čudno. Mislio sam da je srpski. Vlak koji sam vozio iz Zagreba za Beograd se zvao A. G. Matoš. Zato sam kupio knjige. Rekoh, kad već vozim vlak s njegovim imenom, da imam i njegove knjige. Kao relikviju, zaštitu.
Zaštitu? Od čega? Od sudara?
Kakav sudar! Mi strojovođe se samo jednog bojimo. Vandrednih događaja. Tako mo ih zvali. Ljudi koji su se pod vlak bacali. A već sam dvadeset godina u mirovini. I ne zaboravljam ih. Svaki od nas strojovođa ima svoj tajni broj, o kojem razgovaramo jedino među sobom. Moj je dvadeset sedam. Svih ih se sijećam. Prvo trubiš i trubiš. On se ne miče. I sve ti je jasno. Kočiš naglo, ali vlak po inerciji nastavlja kliziti po pruzi. I ti psuješ i moliš da se makne. A on se ne makinje. Ili ona. I skupa ste. A opet ona je sama sa svojim mislima. I ja sam sam, kao divlja životinja u kavezu lokomotive. I najrađe bi pregrizao zidove lokomotive i iskočio van i spasio ju. Ali ne mogu. Mogu samo gledati. Ono što je bio obris sada je haljina sa uzorkom zvijezdica, malo poslije je lice... I onda su na kraju i oči. I onda čuješ onaj zvuk i osjetiš drhtaj pod nogama. I tako dvadeset sedam puta... Zato imamo i beneficirani staž. I zato sam kupio knjige A. G. Matoša. Zato jer je na pruzi Zagreb - Beograd bilo najviše incidenata. Oko Vinkovaca.
Naglo kočimo s ovom konverzacijom. I on i ja. Ipak je rođendan njegovog unuka. Nije vrijeme ni mjesto. Ali u glavi anotiram kako i zašto su knjige A. G. Matoša došle do ovog provincijske dnevne sobe na pruzi Rijeka - Budimpešta. I revidiram. Da su nekad davno postojali vlakovođe na pruzi Zagreb - Beograd koji su se grozili gaženja ljudi. Klasificiram. Da su poslje njih došli oni drugi.
GOOOOOOOOOOOOOOOOOOL!
Vlakovođa voli nogomet i na TV-u je čitavo vrijeme prijenos utakmice. Igraju Rijeka i Vinkovci. u Vinkovcima. I Vinkovci vode 3:0.
Zgoditak je postigao... Matoš.
Neš ti simbolizma.
Ali ne francuskog. Balkanskog.
18Komentara