Zajednička molitva

Veljače, jedne od prvih godina devedesetih prošlog stoljeća, našli smo se u Casablaci. Vraćali smo se iz Hyatta nakon večere. Još se dobro vidjelo. Na uglu pred našim hotelom veliko parkiralište. Odjednom iz njega izleti mladić. Suh, nizak, mali crni brčići, bijela košulja kratkih rukava. Takav je svaki drugi stanovnik ovog grada. 

Nažalost nisam hodala između muža i Blažića, nego lijevo od njih. Blažić je poslovni partner mog muža. Sve se zbilo takvom brzinom da je teško nešto više reći. Njegov cilj je bila moja torba. Spretno i lopovski profesionalno u skoku se objesio cijelom svojom težinom na remen i strgnuo mi torbu sa ramena. Prekinuti remen čuvam još i danas. 

Svi smo popadali. Ja, na sam rub pločnika uz kanal za prljavu vodu. Muž na kolnik, a Blažić do njega. Najlošije sam prošla ja. Od siline trzaja, kojim je strgao široki remen torbe, rame me užasno zabolilo. Posljedice tog oštećenja osjećam ponekad i danas. Lice izranjeno, neprepoznatljivo. Oči, nos, usne iskrivljene, krvave. 

U ukradenoj torbi naši dokumenti. Kreditne kartice, zdravstvene, vozačka, slike djece i moja putovnica. U ovakvoj priči bude i poneki sretan trenutak. Čas prije toga ugledali smo "Kodakov" dućan još otvoren. Muž je kupio film i promjenio nešto novaca. Zato srećom treba putovnica. Svoju putovnicu, novac i "sretni film" muž je stavio u svoj stražnji džep. Nije ga vratio meni.

Podigli su me pa potrčali za njim. Blažić sa svojih 114 kila i muž sa svojih 65 godina nisu imali velikih šansi da ga ulove. Trka nije bila nimalo ravnopravna. 

Na vrhu strme ulice stajao je Marokanac. I on suh, ali brkat i znatiželjan. To naravno nije bio "on". Ovaj je znatno stariji. Pokazuje značku, on je policajac u civilu. Pita na francuskom što se dogodilo. Moji se trude da mu što detaljnije objasne. On zove, alarmira, ispituje.

Stiže policija. Stiže i "crna marica". Ukrcali su nas. Sasvim neočekivani kraj jedne večeri, koja je počela lijepo i prijatno u ribljem restoranu "Hyatta". Policijska kola vode nas u centralni zatvor. Saslušanje, izjave, teškoće u sporazumijevanju. Stalno uspoređuju naše izjave. Poredali su u hodniku dvadesetak zatvorenika. Odvojeno nas vode do njih i insistiraju da pokažemo onoga, koji kradljivcu najviše sliči. Situacija je sve neprijatnija i opasnija. Oni nas zapravo provjeravaju. Nažalost nitko nezna da smo u zatvoru, što ako nas ne puste? Na tom "prepoznavanju", svaki od nas troje pokazao je na različitog "mogućeg lopova". I to im je sumnjivo. Ali nama su svi ti mladići toliko slični da ih je bilo nemoguće razlikovati.

Kao sretna okolnost pokazalo se naše znanje francuskog. Od stranih, ovdje se govori pretežno taj jezik,jer su Francuzi od 1.844-1.956 ovako ili onako vladali Marokom.

Čekamo, čekamo. Kasno, usred noći opet nas uvode u pisarnicu. Pružaju nam zapisnik na arapskom pisan od desna na lijevo. "Što piše u njemu?" pitamo. "Ono što ste rekli isljedniku". Što da radimo? Ako odbijemo, mogu nas ostaviti u zatvoru, ako potpišemo možda prođemo i gore. Nikad nismo pomislili da ćemo upoznati strašnu atmosferu takvog zatvora.

Potpisujemo. Kasnije se pokazalo da smo dobro postupili. Dali su nam kopiju zapisnika. 

Obradovao nas je izlazak iz zatvora i dolazak taksija, ali se osjećaj panike vratio čim smo ušli u hotel. Da, panike. Jer, kako ćemo izlaziti bez dokumenata, kako plaćati bez kartica i - najvažnije - kako iz zemlje, koju smatraju jednom od najbolje nadziranih na svijetu izaći bez putovnice.

Loše mi je. Lice mi krvari. Zovemo usred noći kćer da traži poništenje kreditnih kartica. Onda zovemo šogora da što prije sredi novu putovnicu. "Kako bez slika?" pita.

Ujutro iz fotoautomata izlazi šest mojih slika iskrivljenog lica, izranjenih usana. poluzatvorenih očiju i nateklog nosa. Dajemo ih Blažiću. On prekida svoj boravak i bježi kući. U Zagrebu će slike na aerodromu preuzeti šogor. Muž predlaže da jedna od kćeri doleti u Rim sa mojom novom putovnicom, a da on odleti do Rima po nju. Odbijam to, ne želim ostati sama ni časa. I djevojka iz agencije "Air Marroco" kaže da je ta ideja dobra ali praktički neprovediva. Odlaskom u Rim moj bi muž iskoristio vizu, a novu može dobiti samo u Beču.

Što sad? U hotelu nam sugeriraju da odemo u "Ured za strance". Vrlo često ovakvi lopovi bace dokumente, a zadrže novac. Nažalost ovaj to nije učinio. U uredu za strance nam sugeriraju da se obratimo ambasadi, ali hrvatske ambasade još nema. 

Tražim na recepciji da nazovu gospodina Mosadeka, bili smo zajedno na konvencijama u San Diegu i Singapuru. Obradovao se. I kratko rekao: "Ako imate problema ne spominjite ih telefonom. Dolazim." Za petnaestak minuta je u hotelu. Kad je čuo priču, kratko je upitao: "Koliko imate novaca?". "Još oko 180 dolara, kreditne kartice su nam uzeli, a nakita nemamo.". "S tim možete doći do aerodroma, ali u ovim okolnostima ne dalje.  Vidit ću što i kako mogu pomoći.". Odlazi i vraća se nešto prije ručka. Sjećam ga se sa tih konvencija po čudnom detalju. Nije nosio čarape, oblačio je cipele na bosu nogu.

Nije mi prijao ručak. Dugo smo šutili, a onda je Mosadek rekao "Treba riskirati". "Pokušat ću pronaći čovjeka, koji vas je voljan pustiti da izađete iz Maroka bez putovnice uz protuuslugu. Neće biti lako, ali vrijedi pokušati. Ako to ne uspije, morate se negdje skloniti, dok ne stigne nova. Da malo zaboravite probleme dođite noćas kod nas na večeru, sinoć je počeo Ramazan.".  

Rano ujutro smo na aerodromu. Šef prima najprije Mosadeka pa onda nas. Gleda sumnjičavo mog muža i šuti. "Oprostite," kaže polako, "slučaj je teži nego sam mislio. Vaša je žena plava, elegantna i zgodna. U mojoj profesiji česta je i uobičajena sklonost deformiranoj sumnjičavosti. Muškarci vaših godina često imaju starije žene, kojih bi se rado riješili. Ako ste vi jedan od tih mogli bi nanijeti ozbiljnu štetu mojoj reputaciji.". U njegovom smijehu ima neke skrivene zlokobnosti. Gleda kroz prozor, provjerava, nećka se. "Sigurno ste stigli u Maroko sa ovom ženom?" Vidim da mu je Mosadek dao kopiju policijskog zapisnika. "Sačekajte vani" kaže vojnički, suho i kratko. Izlazimo. "Što misliš?" pitam Mosadeka, "Hoće li prihvatiti?". Izbjegao je odgovor. Umjesto odgovora rekao mi je: "Onaj zapisnik je pročitao pažljivo i on mu služi kao alibi."

Sjedimo. Koliko dugo? Teško se vrijeme vuče u takvim okolnostima, 

Izlazi stražar, govori nešto arapski. Mosadek ulazi. "Što ako ne prihvati?" pitam muža. "Prihvatit će" kaže.

Mosadek izlazi. Maše papirom, kojeg je potpisao. "Pet rečenica" kaže i smije se. "Jedna od njih je i točna". "Koja?" pitam i prvi put se i ja smijem. "Da radimo za istu firmu." "A koje su one četiri?" "Da vas poznam odavno, da znam da ste vjenčani i da imate odraslu djecu, da sam vas ja pozvao u Maroko i da sam svjestan kako preuzimam punu odgovornost za posljedice, ako se to pokaže netočnim. Ukratko, prebacio je odgovornost na mene.".

Izlazimo smireni, ali još nije gotovo. Prave teškoće tek sad počinju. Prilazimo šalteru "Air Marroco". Flight Casablanca-Rome. Muž gura kofere i priža dvije avionske karte uz svoju putovnicu. "Drugu putovnicu molim." prijazno cvrkuta lijepa djevojka. "Moram vidjeti i gospođin pasoš." kaže smireno. Muž se povlači iz reda i vraća k nama. "Uzet ću jedan kofer, moju putovnicu i ženinu aviokartu. Imamo iste inicijale i isto prezime. Ono mrs ili mr možda ne uoči. Ovaj prvi pokušaj bio je brzoplet i nepromišljen. Nadam se da me nije zapamtila. 

Mosadek uzima uzima drugi kofer i kleči. "Idi" kaže mom mužu. "Ja ću moliti moga Boga, ti moli svoga. Jedan će nam pomoći." Tu sam zgodnu rečenicu izabrala za naslov ove priče. Zajednička molitva.

Muž ponovo prilazi šalteru. djevojka ga začuđeno gleda. "Opet vi!" Onda gleda putnu kartu. U dolasku ste imali dva kofera.". "Da, u drugom su bili darovi za prijatelja." kaže muž i pokazuje glavom na Mosadeka."Oženio se, zato sam ovamo stigao.". "Oh" kaže djevojka. "Za ovu plavušu? Ta nije ovdašnja." Ne, kaže muž, šveđanka je. Djevojka se smije, pritišće dugme i izdaje mu boarding kartu.

 Što sad? Ja bi mogla ući i proći kontolu, jer imam boarding kartu, ali neznam hoće li na šalteru htjeti primiti muža po treći put, jer su ga sigurno zapamtili. Mosadek se diže i ide šefu. Ne, kaže šef odlučno. To nije dio naše pogodbe, u to se niti hoću niti mogu miješati. Molimo ponovno, kaže mu muž, više iz šale. Mosadek klekne. On to obiljno shvaća.

Još sat do polijetanja. Sjedimo na drugom koferu i čekamo čudo. Avion je pun, red na šalteru sve je duži. I - evo čuda! Mirno, nonšalantno, deblja i starija žena u uniformi sjeda na drugi šalter. Vadi snop ključeva, prčka, slaže, vadi stvari iz ladice. Stiže još jedna, otvara se i treći šalter. Muž opet uzima svoju putovnicu, drugi kofer i svoju aviokartu. Trudi se da ga "ona prva" ne vidi. Bože, mislim, hoće li se opet nešto zakomplicirati. Nije. Dobiva i drugu boarding kartu. Mosadek se diže, i njemu je svega dosta. Bog, prijatelji, šteta što u Maroko više nećete dolaziti. Daje znak visokom mržavom vojniku s puškom, kojeg je šef poslao da nas provede kroz zamršeni aparat aerodromske birokracije. 

Naoružani vojnik ide za nama kao sjena. Saginje se i šapće nešto policajcu za pultom kontrole putovnica. Nama daje znak glavom da ne pokažemo tu jednu putovnicu koju imamo. Ulazimo u tranzitnu halu. Dajemo stražaru nešto dolara. Sad smo na ničijoj žemlji. U tranzitu. Kupujemo čajnik na Free shopu, samo da nam vrijeme što brže prođe. Čuvar nas prati do samog ulaza u Boeing 737. Sjedamo, ali još nismo mirni. Stjuardese stalno nešto prebrojavaju.

I onda zalet pistom pa let do Rima. Gotovo je, mislimo, spasili smo se. Ali - nije gotovo. 

U Rimu ulazimo u tranzitni dio. Za putnike u tranzitu, nebi trebalo biti nikakve kontrole putovnica, pa nebi smjelo biti ni problema. Muž nosi avio karte na šalter za let Rim-Zagreb. Antipatična, pretjerano našminkana službenica diže glavu i kaže samo jednu rječ: "Putovnice." Muž pruža svoju a ona opet kratko; "Drugu." Muž objašnjava da mu je žena u nekom od 48 dućana tranzitne hale. "U Hrvatskoj je rat. Donesite putovnicu vaše supruge." Odreske za let Roma-Split-Zagreb je uzela, ali mu boarding karte nije dala. Opet smo na samom početku. Pokušavamo se sjetiti tko je naš ambasador u Rimu i bi li nam mogao pomoći. Muž ima diplomatsku iskaznicu, ali bi to situaciju možda još više zakompliciralo. Čujemo muklu poruku: "Last call Croatian airways." Muž pristupa opet šalteru. "Vidi se iz putne karte da smo u srijedu 9. veljače poletjeli iz Zagreba. Da putovnica nije bila u redu nebi nas bili pustili da izađemo iz zemlje". Zločesta na šalteru ne skriva svoj bijes. Lupka prstima i pokušava sročiti odgovor. Ali se ostali putnici bune. Dosta. Idemo, protestiraju. Pritisnuta protestima vraća bez riječi mužu putovnicu. Unutra su obe boarding karte. Ulazimo u avion. Dosta nam je nervoze i neizvjesnosti. Opuštamo se uz graševinu. Ipak - kako je rekla zločesta - u Hrvatskoj je rat. 

Čim smo dotakli pistu u Splitu, javio se pilot: "Moli se putnica N.B. da prva izađe iz aviona i javi se na šalter kontrole putovnica."

Šogor je izvadio novu putovnicu i poslao je avionom šefu aerodromskog osiguranja. Na dnu stepenica čeka stariji, brkati policajac. "Vi ste N.B?" pita me. "Idite za mnom." Muž je ostao u avionu s drugim putnicima.

Je li priča duga? Nama je izgledalo da traje cijelu vječnost. Prošla sam kontolu bez ijednog pitanja i dobila novu putovnicu. Mužu su izdvojili kofer i zatražili da im pokaže što ima. Jesu li što našli? Jesu. Dvije šake sjemenki sa bazara u Marakešu i jedan čajnik sa Free shopa u Casablanci.

U Zagrebu nas je zaglilo naše četvero djece.