O ovome sam razmišljala jutros i ovo je moj doprinos obilježavanju današnje tužne obljetnice
Zašto berem ružmarin jednog sunčanog jesenskog dana na Kvarneru...
Moraju biti tako, oko 10cm da se zakvače na rever ili na haljinu zajedno s trobojnom trakom.Biram ,a malo ih je, one s pokojim plavim cvjetićem, nije baš vrijeme cvatnje .
Pomno ih slažem u kartonsku kutiju, i razmišljam tko će se njima zakititi.
Toplo mi je, i milo i tužno oko srca.
Razmišljam i o zlu , koje je dovelo do ovog, ipak lijepog trenutka.
Lovranski hoteli i odmarališta su gotovo svi bili puni prognanika, većinom iz istočne Slavonije. Obitelji istrgnute iz prostrane ravnice i skučene na par kvadrata hotelske sobe pokušavale su stvoriti ugođaj svog doma. Osnovna škola imala je po tri razreda iz svake generacije,inače se jedva popune dva. Crkva nedjeljom prepuna, po prvi put gledam uskršnje košare pokrivene predivnim vezom, bakice u nošnjama, molimo zajedno za mir. U hotelskim sobama sprema se i fiš i kobasice, živi se i umire.
Vozim sina na vaterpolo na Kantridu a s njim i prijatelja Mihovila, iz Lovasa. Njegova obitelj je dobro prošla, svi su živi, nisu bili natjerani kroz minsko polje kao njihovi sumještani. Gledam ih kako plivaju , Miki golman, kao da se rodio u moru.
Došao je dugo žuđeni povratak na svoje, opljačkano,oskrvnuto. Ponovno je sagrađena crkva sv.Mihovila. Spaljena je bila, ali je nisu mogli izbrisati iz srca ljudi.
U petak moj sin putuje na svadbu u Lovas , Mihovil se ženi , život ide dalje, sretno im bilo!
Zato berem ružmarin ovog krasnog rujanskog dana .
:(Još nema komentara