Galeb

Galeb kao što rekoh na početku budi u nama razne asocijacije... šetnje uz more, miris soli i dalekih putovanja ,zemalja i egzotičnih krajeva,  miris avantura... ovo zvuči kao početak nekog avanturističkog romana ili putopisa,  ali neće biti ništa takovo.

Ovo na slici je tek popodnevna šetnja jednog galeba, u potrazi za nečim, pa tko bi ga znao... snimljena je ovo ljeto u Umagu, moja slikarica amaterka nije odoljela tom prizoru i eto nasta slika, a ja nisam odoljela da ne napišem koji redak.  Lijepa je to i neobična ptica vezana uz more, nešto poput našeg goluba, mislim onog slavonskog...

Zanimljiv je taj njegov let iznad velikog morskog plavetnila, vjetar maestral u krilima, lagani kliktaj ,obrok uhvaćen ili dobiven na nekom usputnom brodu, ostao nakon čišćenja ulovljene ribe... gozba bez uloženog truda... kakav život, neopterećen , slobodan,  ali sve ima svoju cijenu...

Ako napravimo usporedbu s čovjekom, takav slobodan život u ljudskom svijetu ima svoju cijenu... biti neopterećen, bez obveza, znači biti sam na kraju. Jer i galeb, kao i čovjek voli svoje jato, odnosno društvo, obitelj, barem većina nas, ima naravno i izuzetaka. Čovjeku kao i ptici povremeno godi ta samoća, ali kod ljudi se s protekom godina javlja ona potreba za blizinom nekog drugog bića...

Ali vratimo se mi našem galebu,  pitam se kako je to letjeti na dalekoj morskoj pučini, tik iznad vode, ogledati se na njenoj površini, a onda sjesti na neku stjenu, kamen i odmarati se, uokolo samo beskonačna voda i nebesko plavetnilo mora da je dobar osjećaj, zar ne ? Kako bi bilo biti galeb barem na kratko, osjetiti taj vjetar u krilima, pitam se.. .ako imate ideja, uvijek su dobrodošle...

Eto to je bilo moje viđenje galeba , mene odrasle u zelenoj slavonskoj ravnici,  ispunjenoj nepreglednim žitnim i kukuruznim poljima dokle vam pogled seže... ima tu i neka poveznica plavo-zeleno, tko bi ga znao,  jedno i drugo prostranstvo ima svoju svrhu, služi ČOVJEKU za život i napredak...

MOJ GALEBE...