Moj povrtnjak

Kad staviš ruke u zemlju, dotakneš i propustiš je kroz prste..........osjetiš njenu snagu ,mir i blagodat koju nam daje .Tim riječima je moja baka opisala zemlju (ti naši stari su bili nepismeni ali jako mudri ) koju sam ja kao mlada žena gledala sa prezirom i odbojnošću ........jer što je zemlja , osim prljavštine koja ulazi u sviježe nalakirane nokte . Čak mi je i baka onako stara naborana i preplanula od rada na suncu , izgledala kao dio nje, što je i bila .( To je i prepoznao jedan slikar koji ju je naslikao ).U to doba ja sam bježala od zemlje i ništa me nije zanimalo što je bilo povezano s njom . 

 Poslije dosta godina kad sam se udala, moj muž me polako privukao zemlji i uz njega sam zavoljela naš mali povrtnjak. U početku nisam shvaćala, što ga toliko privlači toj zemlji , dok jednog dana nisam i sama osjetila miris zemlje.Bilo je predvećerje i sva puna loše energije,došla u vrt samo da pozdravim muža .On me je zamolio da mu nešto pomognem i ja sam se sagnula da pokupim travu . U tom trenutku sjetila sam se bakinih riječi o zemlji , dotaknula sam grumem zemlje i izmrvila je , kao hipnotizirana sam nastavila raditi u vrtu , a moj muž je to sve promatrao sa smješkom rekavši mi "očito sam dobio novu vrtlaricu ." Navečer sam bila umorna ,sretna ,a negativna energija prešla u pozitivnu .Od tada zajedno planiramo i kombiniramo sadnju i sve poslove u vrtu .Moj početak nije bio lak, bilo je tu bolova u mišićima, a ponekad sam se kretala kao robot . Na poslu su me zbog toga zezali, a enigma su im bile moje ruke koje nisu izgledale kao u vrtlarice (tajna je u limunu ) .Kod zaljevanja je bila i lijenost upitanju ......onda sam se sjetila svoje profesorice iz biologije :bez vode nema života ,nju biljke koriste za prijenos hranjivih tvari i ako ostanu dugo suhe .........propadaju .Tog trena se dižem i zaljevam svoje biljke i opet sam ispunjena srećom i zadovoljstvom .

 Tako s godinama uz muža i razne literature stekla sam veliko iskustvo . Najviše smo i još uvijek učimo na svojim pogreškama i trudimo se ispraviti ih .Sada kad dotaknem zemlju ,osjetim njeno bilo, njenu snagu i vapaj da je sačuvamo od kemikalija i pesticida . Negdje sam pročitala:" ako u vašem vrtu stanuju bubamare,sretan je jer u njemu nema kemije ." U našem još uvijek ima bubamara ,ptica koje su nam pojele polovicu krastavaca, bijelih leptirića koji obljeću kelj i zelje .Ponekad doluta i koji sljepić kojega sam se bojala dok nisam pročitala da je koristan u vrtu .U kompost se uselila cijela porodica voluharica ali smo se dogovorili ,mi njima kompost s tim da ne ulaze u vrt . Najljepši trenutak u vrtu je kad ubireš plodove svog rada ,taj osjećaj se nemože opisati. Toga trenutka zaboraviš na borbu s nametnicima ,na nevremena i strepnje i vrućine kad ti se ništa neda .Držiš te plodove u ruci i razmišljaš koliko je ljubavi i pažnje uneseno u njih , a što je najvažnije to je djelo tvojih ruku i potpuno je zdravo .Kad se sve smiri i kad padne mrak, u tišini vrta sjetim se opet svoje bake i njene ljubavi prema zemlji i pomislim da me sad vidi bila bi ponosna na mene (nadam se ).Nikad neću zaboraviti njene riječi kad se jednom vraćala doma od nas :lepi moji bregi i zemljica nigdar vas nebum napustila ."