Panonske priče. Mojoblak i ja

Kuda ideš?

Na posao. Odgovorim

To je dobro. Bitno je znati gdje ideš. Time si odradio već pola posla. Kaže moj bivši susjed. Umirovljenik.

Kuda ideš?

Na posao. Odgovorim

To je dobro. Bitno je znati gdje ideš. Time si odradio već pola posla. Kaže moj bivši susjed. Umirovljenik. Sreo sam ga slučajno na ulici. Izvan granica mog bivšeg susjedstva gdje još uvije živi. Izvan granica moje prošlosti.

Nastavljamo konverzaciju. O uobičajenim nebitnim temama.

A u oblaku iznad moje glave se zgušnjavaju misli:

Da, to dobro zvuči. Istinito. Najviše vremena u životu ljudi potroše na pronalaženju smjera. Kuda uputiti svoje korake. Za čijim tragovima hodati. Paziti da na svoje tragove ne naletiš, jer to znači da u krugu hodaš. Još više paziti da ne uđeš u tragove svojih roditelja. Ili da iz tih tragova ne iziđeš. Što dublje svoje tragove utisnuti. Pogotovo u djecu.

I toliko o smjeru razmišljamo da kada ga odredimo više nemamo vremena ni za jedan korak. Gotovo je.

A ponekad je najbolje bezglavo trčati. Da bi neugodu razgovora sa sobom izbjegli, najbolje se sakriti u bol tjela, u pretjeranu fizičku aktivnost. U samouništenje. Uništenje svoje jetre. Svojih pluća. Sve, samo da o smjeru ne razmišljamo. I o tome koliko smo sa smjera skrenuli. I koliko mnogo se trebamo vratiti. Da bi bili uopće ponovo na početnoj startnoj poziciji.

I tko drži startni pištolj.

Oni drže, roditelji.

I zašto su nam u startu u noge pucali, a ne u zrak? I zašto i mi kad dobijemo pištolj u ruku ona se sama, bez naše volje, u smjeru nogu naše djece spušta? A ne u smjeru oblaka iznad njihove glava, da ih razbijemo, da oluje koje smo mi prolazili njih zaobiđu. Jer želimo na kraju priče biti u pravu? Želimo im reći: Vidiš! Rekao sam ti da će se to dogoditi. Sada znaš kako je meni bilo...

Želimo da nam oni klimaju na glavom na kraju sa odobravanjem. A zamjenili smo ih za one druge. One druge koji su i od nas željeli da im klimamo kada su na kraju teško disali.

Skačem se sa svog oblaka na asfalt. Bivši susjed i ja se pozdravljamo. Ja krećem dalje svojim smjerom. On svojim.

Umjesto pozdrava mi kaže uz širok osmjeh: Tako i tako ti ne gine moj kvart.

Gledam ga upitno. Nije mi jasno. Valjda je zaboravio da sam se odselio...

Nastavlja uz širok osmijeh: Moj kvart jedini ima prirodni prirast. Svaki dan nas je sve više.

Sad mi je jasno na što misli. On živi pokraj groblja.

On se smije. I ja se smijem. I moj oblak se smije.

:(Još nema komentara

Budi prva/i, podijeli svoje mišljenje o slici i pomozi nekome u odabiru savršenog jela.