Sretna tepsija

Što god pravio, kako god pravio, u ovoj tepsiji (protvanj) ispadne ukusno. Ona je univerzalna za sve i trpi sve kuhinje, bilo orijentalno, mediteranski, ili pak moderno (američki?), tepsija  izvuče sve najbolje iz jela. A sama tepsija izleda tako jadno, staro, pohabano, prljavo. Nimalo moderno, kozmopolitski, avangardno i u skladu sa modernom kuhinjom. Da me vidi kakav Englez kako mu poslužujem hranu iz ovoga smilovao bi se, rekao bi; sirotinja, nema ni za poštene tepsije. Ne zna on da je ja nebi mijenjao ni za kakav Zepter ni Delimano. Prvu koju sam kupio, bila je za pod peku (sać). Tu sam se zaljubio u sve što ide iz te tepsije, ali dimenzijama nije mogla u pečnicu pa sam kupio još jednu. Svi znaju da nisam neki dobar kuhar, pa nakon što pojedu nešto iz nje prvo pitaju gdje sam kupio tepsiju, za hobotnicu manje bitno jeli domaća ili uvozna. E pa požurite, još malo pa nestalo. Da, da, polako se gase - nestaju stari zanati - obrti, pa tako i ovaj kovački. Nedavno sam radio nešto za jednog kovača iz Trogira, pa ga upitah za te tepsije. Kaže, ne radimo to više, sad ima ovih jeftinijih lijevanih. Ali ga ipak upitah za tehnologiju pravljenja istih. Pa mi reče; tako se to nekad radilo u Bosni, izrađuje se od tankog crnog lima (željeza), koji se grijao i kovao kovačkim čekičima radi savijanja i onda naglo hladio kako bi dobio na čvrstoći. Udarci čekičem su pravilni i precizni kako ne bi došlo do savijanja tepsije usljed velikih temperatura. Lijevana tepsija istih dimenzija je duplo teža od kovane. U ćemu je onda tajna? U debljini lima? ili nečemu drugom? Želim li joj dati neki viši status mogao bi reći da je tajna u kovačevoj ljubavi koju joj je usadio svakim udarcem čekiča. U svakom slučaju posebna tepsija. A posebna tepsija zahtijeva i posebno održavanje, a to znači da poslije svakog korištenja tepsiju treba oprati, obavezno dobro posušiti i namazati nečim masnim, bila to svinjska ili biljna mast ili ulje, manje bitno, kako tepsija ne bi korodirala.

Još malo pa nestalo, navalite narode: Proizvodnja alatki uz pomoć samokova i snage vode još se jedino može vidjeti u Oćevjama kod Vareša. Neki tvrde da su ovo i jedini primjerci kovačije na vodu iz srednjeg vijeka u cijeloj Europi. Umjesto da budu turistička atrakcija, polako, ali sigurno odlaze u mirovinu, piše i upozorava S. Stipović u jednim dnevnim novinama.

Da kojim slučajem i ovi kovači imaju neka sredstva za plačanje reklame pitam se koga bi radije g. Barbieri izabrao, Delimano ili kovana tepsija. Uskoro će i ovo biti Jelovnici izgubljenog vremena. Navalite narode, još malo pa nestalo, viču trgovci na pijaci